HRVATSKI BRANITELJI S RABA Zov domovine zov je rapskoga srca

Snimio: V. Čutura

Otok Rab prepoznatljiv je po brojnim posebnostima, od staroga grada, razvedenih i prelijepih obala do suvremene arhitekture i bogate turističke ponude. Poznata je po svojim sadržajima i Psihijatrijska bolnica, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Europi. Njezina prenamjena bila je najprikladniji nacionalni veteranski centar za hrvatske branitelje, a oni su sudjelovali i u uređenju terapijskih vrtova. 

Oko 12 posto stanovništva – branitelji

No široj javnosti vjerojatno je manje poznato da je upravo stanovništvo Raba imalo najveći udio u postotku obrane Hrvatske u odnosu na broj stanovnika, premda nisu imali ni jednu dodirnu točku s ratištima i srpskom agresijom na hrvatski narod. Naime, na Rabu živi oko 11 tisuća stanovnika, a oko 1200 ih je sudjelovalo u Domovinskom ratu. Neki su na ratištu proveli više vremena, neki manje, ali svi su dali obol slobodi Hrvatske. Nekolicina ih jer rado pristala govoriti o svojim sudjelovanjima u Domovinskom ratu.

U posljednjih šest mjeseci umrlo je osam branitelja iz Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskoga rata na Rabu, a od rata umro je 61 hrvatski branitelj s Raba. Trojica-četvorica počinila su suicid. Smrtnost je u rasponu od 43. do 62. godine.

Joško Deželjin nadimkom Bepo rođen je 1958. na Rabu. »Uključio sam se u Domovinski rat u siječnju 1992. i pošao na Ličko ratište, bio sam na području Otočca. Već sam četvrti mjesec zapovijedao vodom, a vratio sam se doma nakon sedam mjeseci. Onda sam 1994. bio u Gospiću, pripremajući se kao dozapovjednik satnije za vojno-redarstvenu operaciju ‘Oluju’. Dobio sam čin poručnika, a odlikovao me je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Mi, hrvatski branitelji s Raba, možemo biti sretni jer nije nam mnogo ljudi poginulo, no bilo je mnogo ranjenih. Cijeli otok Rab ima oko 11 000 stanovnika, a kroz ratne postrojbe prošlo je više od 1200 ljudi, što govori o vrlo velikom odazivu za obranu domovine. Posebni smo i po velikom broju dragovoljaca, ljudi koji nisu odbijali poći na ratište i braniti Hrvatsku. Možda se može navesti samo nekoliko slučajeva da je netko odbio poći braniti Hrvatsku. Neprestance smo činili najmanje dvije satnije koje su bile na terenu, na ratištu. No, u prosjeku gledajući, u obrani Hrvatske bilo nas je na ratištu redovito između 300 i 400, i to stalnih.«

Branitelji su ogorčeni

Hrvatski branitelj Deželjin ističe da im je zapovjednik umro odmah nakon rata pa je i to jedan od razloga što se rijetko govori o braniteljima s Raba. »Mi smo od samih početaka bili disciplinirani, postrojeni, dakle bili smo prava ustrojena vojska. Tako smo se ponašali i danas se tako ponašamo, poštujemo jedan drugoga, pomažemo jedan drugomu, sudjelujemo u raznim aktivnostima na Rabu. Umirovljen sam zbog bolesti, neprestance sam kod liječnika. Imam pola vojne, a drugu polovicu civilne mirovine. Osjećao sam da sam još mogao raditi, ali zakon je takav. Otkad sam u mirovini, pođem na more i to mi spašava život, jer svako slobodno vrijeme iskoristim najčešće za ribarenje.«

Deželjin je u udruzi dragovoljaca i veterana Domovinskoga rata koja na Rabu okuplja 200-tinjak članova, a uz njih je aktivno još pet braniteljskih udruga iz Domovinskoga rata. »Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskoga rata nas povezuje, dijelimo zajedničke probleme, pomažemo jedni drugima, poštujemo spomene, obilježavamo grobove.«

Branitelji su ogorčeni što se udrugu antifašista, u kojoj nema ni jednoga partizana, financira kao i braniteljske udruge. »Uspjeli smo i mi u posljednje vrijeme dobiti sredstva koliko dobiva udruga antifašista, iako pritom ne vidimo logike jer udruga antifašista nije udruga partizana, nego nekakva udruga koja se ‘izruguje’ s Domovinskim ratom i hrvatskom državom. Jer, po tome bismo i mi mogli osnovati udruge djece hrvatskih branitelja i unuka. Nema više živih partizana u toj udruzi i zato je sve nelogično. Imamo dva spomenika, a oni postavljaju buket i vijenac pod zastavu, pa to izgleda kao da je hrvatska zastava umrla. To je nepoštivanje naše samostalne Hrvatske. Žalosno je što se sve tolerira u našoj državi«, navodi Deželjin.

Povratak s ratišta

Ističe da je u posljednjih šest mjeseci umrlo osam branitelja iz Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskoga rata, a od rata umro je 61 hrvatski branitelj s Raba. Trojica-četvorica napravila su suicid. Smrtnost je u rasponu od 43. do 62. godine. Na primjer, zapovjednik bojne umro je u 49. godini.

»Ne možemo biti sretni da su naši kolege hrvatski branitelji u drugim hrvatskim krajevima na rubu gladi, da nisu ništa materijalno ostvarili, a nemaju mogućnosti kao mi na otoku. Naime, na otoku smo uspjeli spojiti blagodati mora s užitkom, što je ujedno i terapija. Na primjer, moj kolega pođe na more, ulovi ribu, a ja ju prodam u restoranu«, navodi Španjol.

»Hrvatski branitelji često ne idu liječniku dok ih uistinu ne pogode zdravstveni problemi. Tako sam i ja pošao k liječniku tek kad me bolest prisilila. Ljudi su često povučeni u sebe, trpe i nose svoje teškoće. Možda bi trebalo nešto poduzeti na široj razini da hrvatski branitelji pođu na liječničke preglede.« Deželjin ističe da se branitelji poslije povratka s ratišta često nisu snašli. Jer dok su se branitelji borili za hrvatsku samostalnost, vratili su se neki koji su pobjegli i zauzeli pozicije. Otčevi su ih gliserima vozili s otoka. Kada smo dali popis svih koji su pobjegli i koji su dezertirali, umalo da mene nisu zatvorili«, otvoreno će Deželjin.

Posebno je osjetljiv prema hrvatskim braniteljima na kontinentalnom dijelu Hrvatske. »Kod nas nije bilo gladi i žeđi, a sreća nam je što su naše obitelji bile na sigurnom. No žalosno je da se ne rješavaju braniteljski problemi na široj razini. Kao branitelj ne mogu biti sretan dok moj kolega u nekom drugom dijelu Hrvatske pati.« 

Poslao pismo roditeljima da je otišao u rat

Nikica Španjol rođen je 1969. i dragovoljac je Domovinskoga rata. Zamolio je kuma da odveze auto doma te je po njemu poslao pismo roditeljima da je otišao u rat kao dragovoljac. »S bratom vodim ugostiteljski obrt. Mlad sam se oženio, a danas vodim restoran sa suprugom i dvojicom sinova, treći sin je mezimac. Hvala Bogu, radim i to mi je terapija. Kod svih nas koji smo se vratili s ratišta, dok se nismo prilagodili, bilo je i znojenja i buđenja i sjećanja. Posebno je bilo teško onih nekoliko godina nakon rata. Bilo je svađe, ljutnje, prigovora. Jednostavno, morali smo sve to proći. Često promišljamo i razgovaramo kako je drugima. Više-manje i financijski smo na otoku stabilni jer možemo zaraditi. No ne možemo biti sretni da su naši kolege hrvatski branitelji u drugim hrvatskim krajevima na rubu gladi, da nisu ništa materijalno ostvarili, a nemaju mogućnosti kao mi na otoku. Naime, na otoku smo uspjeli spojiti blagodati mora s užitkom, što je ujedno i terapija. Na primjer, moj kolega pođe na more, ulovi ribu, a ja ju prodam u restoranu. Zapravo, dobra smo ekipa i zdrava, slažemo se jako dobro. Gajimo razumijevanje jedan za drugoga. Istodobno, član sam lovačkoga društva, što me na neki način opušta, a mnogo hobija pomaže mi da ne potonem. Upravo su zaposlenost, hobiji, uključivanje u različite aktivnosti potrebni hrvatskomu branitelju, jer to sve pomaže da se oslobodi kako negativnih nakupina iz prošlosti tako i današnjih razočaranja zbog društvenih nepravda.«

Hrvatski branitelj Španjol posebno ističe da mu je važna obitelj te da djecu i mlade treba učiti vrijednostima na kojima je nastala samostalna Hrvatska. »Uvijek polazim od sebe te nastojim da moja djeca znaju što se događalo u vrijeme Domovinskoga rata. Zato idemo svake godine u Vukovar ili Škabrnju te na druga mjesta, i govorim svojoj djeci o tim nemilim događajima kad je hrvatski narod napadnut. Srednji i najmlađi sin išli su i sa školom u Vukovar, a mnogi su se iznenadili kad su rekli da su svake godine ondje. Ponosim se time, a i djeca se ponose. Tako su odgajani da svoje vole i cijene, a druge poštuju. Svi koji vole domovinu ne smiju se sramiti Domovinskoga rata, a posebno djeca. Mogu biti ponosna na to da im je otac bio hrvatski branitelj!« Rapski branitelji ističu da se o njima premalo govori u medijima. Prikupljaju materijale, koje bi jednoga dana trebalo ukoričiti da povijest ostane zabilježena. 

Nepravda – najteža i najbolnija
Dan hrvatskih branitelja na Rabu slavi se 24. listopada, premda su pošli 17. listopada na ratište. »Nismo išli da bismo primili plaću, jer srce nas je vodilo na ratište i u obranu naše Hrvatske«, navodi još jedan od dragovoljaca Vlado Paparić Baja. Oženjen je suprugom Esterom i imaju dva sina: Roka i Frana. Paparić je poručnik hrvatske vojske, a bio je dozapovjednik satnije.
»Prije rata radio sam u Njemačkoj, tamo sam bio i kad je pao Vukovar. Međutim, osjetio sam zov domovine, zov srca da moram braniti svoje. Odmah sam krenuo za Rab, prijavio se te u Rijeci uključio u postrojbu. Boli nas odnos javnosti prema našemu sudjelovanju u Domovinskom ratu, pogotovo kad to promatram na nacionalnoj razini. Ništa ne tražimo, samo da se poštuje država za koju su mnogi izgubili svoje živote, razboljeli se, neki od tuge umrli, i što je najžalosnije pojedini počinili suicid. Nepravda je za hrvatskoga branitelja nešto najteže i najbolnije. Bolno je kad se ne može ništa napraviti, a nepravda je očigledna. Teško je hrvatskomu branitelju kad vidi da mladi ljudi odlaze iz prekrasne naše Hrvatske, da nemaju perspektivu. S druge strane tako je očito da se previše toga i dalje radi partijski, o čemu na Rabu svjedoči i okupljanje udruge tzv. antifašista a da nema ni jednoga partizana u njoj. Crvena je zvijezda bila protiv nas u Domovinskom ratu, a hrvatska država financira one koji idu u Kumrovec i stavljaju zvijezdu na glavu. Ne smijemo se sramiti naše prošlosti ni istine. Kakvi smo ljudi ako se sramimo svojih vojnika, sramimo se istine i bježimo od nje? To je bolno! Na primjer, tzv. antifašisti na Rabu kažu da ne mogu surađivati s hrvatskim braniteljima, pogotovo ne s dragovoljcima. Oni ne poštuju nas i našu državu. Danas su se ljudi, pa i branitelji, povukli u sebe, kao da se svi boje politike. Zar ćemo se bojati onoga što smo bili, onoga što je naša časna prošlost?«
Pristupiti s poštovanjem

Hrvatski branitelj Željko Peran inženjer je agronomije. Prije rata radio je u kontrolnoj kući, a za vrijeme studija radio je kao glavni blagajnik preko ljeta, zatim je otišao u privatni sektor. Kad je počeo Domovinski rat, aktivno se uključio u obranu. Danas je viši stručni savjetnik za hortikulturu. Ističe da hrvatskomu branitelju treba pristupiti s poštovanjem, omogućiti mu da može raditi, istodobno načiniti preventivne zdravstvene preglede. U prvom redu treba poštivati njegovo dostojanstvo, a ne omalovažavati ga.

IZVORGlas Koncila br. 23/2017.
Prethodni članakKOLIBA – FILM O DVOSMJERNOJ ULICI PRAŠTANJA Nije za skrupulozne
Sljedeći članakKOJI SU STVARNI CILJEVI PROSVJEDA »GOOD INICIJATIVE«? Propala prilika za preodgoj