U zagrljaju Majke Božje, na groblju na Trsatu, gdje sjenke drevnih stabala i za vrućih dana čuvaju svježinu, počiva Smiljana Rendić, znamenita hrvatska katolička novinarka i dugogodišnja suradnica Glasa Koncila od njegovih prvih brojeva, jedna od nositeljica pokoncilske obnove u Hrvatskoj i jedna od najsvestranijih hrvatskih intelektualki. Svojim životom i djelom – nerijetko i uz velika trpljenja – posvjedočila je kako je »ženski genij« još od Marijina »neka mi bude po riječi tvojoj« nenadomjestiv u hodu Crkve. A uz ovogodišnju svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije dolazi i 100. obljetnica rođenja Smiljane Rendić.
Stasala u krugu glasovitoga isusovca
Rođena je u Splitu 27. kolovoza 1926. od oca Marka i majke Ivanice. Ne može se reći da je njezin život započeo u »tipičnoj« katoličkoj obitelji. Otac i majka crkveno su se vjenčali na dan njezina krštenja, 27. veljače 1927. Krštena je u splitskoj katedralnoj krstionici sv. Ivana, čime je od početaka života po pripadnosti splitskoj katedralnoj župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u nju utisnut i biljeg Marijina sjaja.
Britka na jeziku, temperamentna i dosljedna u obrani katoličke vjere, ni usred teških okolnosti nije se dala pokolebati. Smiljana Rendić je u svijetu – lišena mnogih materijalnih mogućnosti – živjela životom nalik onomu kontemplativnih redovnicaOtac Marko za života je zapravo tragao za Bogom, doživjevši definitivno obraćenje na samrtnoj postelji, umrijevši u mlađoj dobi. O njegovim duhovnim previranjima nije govorila svakomu, no posvetila mu je kasnije – ne dajući do znanja da je riječ o njezinu ocu – i jedan izniman tekst kao novinarka Glasa Koncila. U obiteljskom je gnijezdu učila o najvišim vrijednostima ljudskoga života, o domoljublju i čovjekoljublju, osjećajima bez kojih bi svako kršćansko djelovanje u praksi ostajalo polovično. A od najranijih je godina u njoj stasala i živa vjera. Te su je dvije silnice – domoljublje i bogoljublje – u onim godinama između dvaju svjetskih ratova prirodno dovele do društva »Domagoj«. U splitskom krugu domagojevaca stasala je uz isusovca Stjepana Poglajena, svestranoga duhovnika i intelektualca, velikoga zagovornika kršćanskoga personalizma kojega će kasniji život – gotovo kao u filmskom scenariju – voditi raznim europskim sredinama, a pretpostavlja se čak i Rusijom i Kinom.
Isusovac Poglajen predano je radio s domagojevcima u Splitu, oblikujući ih da – kada za to dođe pravi trenutak – oni postanu svjetionici hrvatskoga društva. Međutim vihor Dugoga svjetskoga rata razasuo je i te mladiće i djevojke u raznim scenarijima. Neki su poginuli u ratu, neki u poratnim odmazdama, neki su zbog egzistencijalnih razloga i brige za obitelj pristali biti gurnuti u anonimnost i raditi poslove koji nemaju veze s njihovim intelektualnim habitusom… Iz kruga mladih umova koje je u Splitu oblikovao briljantni o. Poglajen Smiljana Rendić bila je među rijetkima koji su preživjeli i dočekali priliku za punu afirmaciju.
»Ne jednom nisam ništa okusila četiri dana«
Život u godinama Drugoga svjetskoga rata u Splitu bio je težak, no za Smiljanu Rendić daleko se težim pokazalo razdoblje komunističkoga svevlađa. Budući da je prokazana kao »klerikalka«, a usto je problematičan bio i renome oca kao istaknutoga radićevca, onemogućeno joj je sveučilišno obrazovanje. Izbačena je iz stana. A da bi preživjela u podstanarstvu zajedno s majkom Ivanicom, bila je primorana zaposliti se u – tvornici. Radeći teže poslove, ustajući vrlo rano, ipak nije propuštala učiti i čitati. Novac koji bi joj preostao kao »suvišak« najčešće bi trošila na knjige. S vremenom je ovladala najrazličitijim temama – od poznavanja hrvatskoga jezika i hrvatske povijesti preko katoličke teologije sve do judaistike, njezine velike ljubavi. Uz latinski i hebrejski govorila je i aktivno se služila s nekoliko svjetskih jezika.
Dogodila se u njezinoj mladosti i ljubav prema jednomu mladiću koja je, po svemu sudeći, imala nesretan rasplet. Majka joj je umrla 1953. i ona je u Splitu praktički ostala sama. Godinu kasnije ostala je i bez formalnoga zaposlenja pa je tri godine živjela u uvjetima potpunoga siromaštva. Kasnije, kada je već postala novinarka Glasa Koncila, u pismu jednomu svećeniku o tim je teškim godinama zapisala: »Napatila sam se u Splitu i crne gladi, gladi koja me jednoga jezivog dana 1956. prisilila da potražim otpadak jela u kanti za smeće mojih sustanara. A ne jednom nisam ništa okusila četiri, velim četiri dana, osim vode i malo soli bez kruha. Bilo je to vrijeme kad sam kao ‘narodni neprijatelj zatrovan religjom’ (tako su mi to drugovi bili formulirali) bila bez posla tri godine, bez savršeno ikakvih sredstava za život, jedini novac koji sam vidjela bilo je tada 2500 dinara svaka dva mjeseca, novac koji su mi plaćali četvrt litre moje krvi što sam je davala na transfuzijskoj stanici. (…) Lak na noktima i ruž na usnama moja su očajnička borba za vlastito dostojanstvo, borba da ne potonom u moralnu bijedu i zapuštenost kad sam već pala u materijalnu, glad da mi se od gladi maglilo pred očima i da mi se činilo da lebdim mjesto da hodam.«
U koncilskom zamahu – »novine može praviti samo novinar«
Kasnih pedesetih presilila se u Rijeku. Ondje je kratko vrijeme pisala i u listu La Voce del Popolo, a iako su joj kao politički nepodobnoj i ta vrata brzo bila zalupljena, u listu talijanske manjine stekla je presudnu novinarsku formaciju. Britka na jeziku, temperamentna i dosljedna u obrani katoličke vjere, ni usred teških materijalnih okolnosti nije se dala pokolebati. Bitna karakteristika njezina »habitusa« bila je i redovita molitva, osobito molitva časoslova. Smiljana Rendić je u svijetu – lišena mnogih materijalnih mogućnosti – živjela životom nalik onomu kontemplativnih redovnica.
Njezina puna novinarska i intelektualna afirmacija započet će pokretanjem Glasa Koncila. Drugim vatikanskim koncilom Crkva je tražila načine kako radosnu vijest naviještati u sasvim novim društvenim okolnostima. A kao novi model djelovanja Koncil je donosio nove mogućnosti i za zemlje iza željezne zavjese, uključujući i Hrvatsku. Kada je Drugi vatikanski koncil postao stvarnost, javila se i sasvim stvarna potreba da se njegovi impulsi počnu kapilarno prenositi hrvatskim pukom. A to se nije moglo samo preko nedjeljne propovijedi. Valjalo je nalaziti nove načine. I tako je istom stepinčevskom hrabrošću i dalekovidnošću odlukom zagrebačkoga nadbiskupa Franje Šepera pokrenut Glas Koncila, dvotjedne katoličke novine koje su imale pronositi novinu Drugoga vatikanskoga koncila.
Nadbiskup Šeper projekt je stavio u ruke dvojici svećenika – Vladimiru Pavliniću kao glavnomu uredniku i Živku Kustiću kao prvomu peru lista, koji su se dotad oblikovali kao vrsni pastoralci u teškim okolnostima djelovanja po žumberačkim župama. Prvi broj Glasa Koncila došao je i do Smiljane Rendić. Ona je u njemu zapazila i mnoge manjkavosti, no spremno je nizala poticaje dvojici urednika. Istaknula im je da oni u sebi imaju »novinarski nerv«. »Novine može praviti samo novinar. Nije važno što Vi to niste prije nikad radili. Ni Vincent van Gogh nije slikao sve do potkraj života, ali je bio slikar oduvijek. (…) Ne stvara se ovakav list bez novinarskog ‘nerva’«, pisala je, vidjevši u Glasu Koncila potencijal za nešto sasvim novo, daleko više od novina koje bi bile tek »edifikatorni listić«.
Dala je i nekoliko jezičnih sugestija. Poticala je da se tekstovi potpisuju – pa makar i pseudonimom. Moralo se jasno dati do znanja da tekstovi u Glasu Koncila nisu prijevodi nekih priloga iz stranih novina, nego jedinstven plod hrvatske pameti i katoličke duhovnosti. Svijećnjak se stavlja na stol zato da bi svijetlio, podsjećala je, a ne ispod stola. Razmjenom nekoliko pisama ujesen 1963. zapravo je započela i njezina suradnja s Glasom Koncila, koja je potrajala sve do njezine smrti.
