»Nažalost u ovih pet minobacačkih napada pogodci se grupiraju upravo oko crkve, ali na svu sreću ipak ju do sada nisu pogodili, makar su u susjednoj župi crkvu spalili, devastirali do kraja… I izgleda da se teroristi bave baš gađanjem crkava i sakralnih objekata, što je i pokazatelj kakvu imaju kulturu«, zborio je pred kamerama Hrvatske televizije u kolovozu 1991. u ratnoj Hrastovici mladi župnik Vlado Košić, izražavajući i čvrsto uvjerenje da će se selo obraniti od srpskih napada.
Samo nekoliko tjedana nakon nastanka te snimke nadu i entuzijazam današnjega sisačkoga biskupa opovrgnuo je vihor mržnje i vojne agresije. U ruke velikosrpskoga okupatora Hrastovica je, kao i Petrinja, pala u rujnu 1991. godine. Bilanca »oslobođenja« bila je zastrašujuća: četrdesetak ubijenih mještana Hrastovice, spaljeno i popljačkano selo, do temelja razorena župna crkva sv. Bartola preko koje je izgrađena cesta… Sjećanja na rat i dane progonstva biskup Košić zabilježio je u knjizi »Župnik na prvoj crti«.
Hrastovica je oslobođena u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluja«. U poratnim godinama podignuta je nova župna crkva. No ponovno se Hrastovica na »prvoj crti« našla nakon petrinjskoga potresa krajem 2020. godine. Razorna moć prirode porušila je župnu crkvu, oštetila mnoge kuće mještana i mnoge ponovno nagnala na život daleko od djedovskih ognjišta. No u selu je na »svetom brdu«, brijegu u srcu Hrastovice, brzo novim sjajem zasjala ranjena župna crkva sv. Bartola. Blagoslovljena je ove godine o patronovu blagdanu krajem kolovoza, a svečana posveta zakazana je za kraj rujna. Vrijedilo je stoga pohoditi Hrastovicu da bi se iz prve ruke opipalo bilo žilavoga naroda koji se toliko puta u relativno kratku povijesnom razdoblju uzdizao iz pepela i ruševina.
Na selu župnik pozna svakoga pojedinačno
Prvi prizor koji privlači pozornost bjelina je obnovljene župne crkve. Posebno je to došlo do izražaja kada je upravitelj župe Mate Bašić podigao hostiju i govorio: »Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati…«
»Prednost djelovanja u seoskoj župi u tome je što župnik može poznavati svakoga vjernika pojedinačno. Župnici u većim sredinama, gdje župe imaju i po nekoliko tisuća župljana, nemaju tu ‘povlasticu’«, kazuje hrastovički župnik Mate BašićU »običnu« nedjelju crkva je bila lijepo popunjena, tek je poneka klupa ostala prazna. O važnijim svetkovinama, prvoj pričesti, krizmama i misama kojima se slave prekretnice iz duge povijesti župe župna crkva ispuni se dupkom. Župu čini blizu tisuću vjerničkih duša. U Hrastovici je nastanjeno tek nekoliko stotina stalnih žitelja, a župu čini još nekoliko okolnih sela: Cepeliš, Donja i Gornja Budičina i Taborište. Prvopričesnika bude od nekoliko njih do desetak.
Krizmanika je obično desetak, no sakrament potvrde slavi se svake druge godine. Većinu stanovnika čine župljani starije životne dobi, što je vidljivo i po većem broju sprovoda u odnosu na broj krštenja. Ipak, kako primjećuju mještani, posljednjih se godina u mjestu čuje i za interes mladih obitelji iz Zagreba, Velike Gorice i drugih većih gradova za kupnju nekretnine i trajno nastanjenje u Hrastovici.
Ipak, uza sve teškoće, biti pastir zajednice u Hrastovici radostan je zadatak, svjedoči nam župni upravitelj Bašić. »Prednost djelovanja u seoskoj župi u tome je što župnik može poznavati svakoga vjernika pojedinačno. Župnici u većim sredinama, gdje župe imaju i po nekoliko tisuća župljana, nemaju tu ‘povlasticu’. Zato i kada dođu dani blagoslova obitelji, nastojim sve obići sam. Prilika je to i da onima koji možda nisu redoviti na misama pristupim, a možda i oni imaju nešto što ih tišti, što je intimnije i što mi žele povjeriti i čuti savjet«, kazuje župni upravitelj Bašić. U Hrastovicu je došao 2022. godine i iznio je dobar dio tereta obnove župne crkve, materijalnoga podizanja zajednice, povratka i ostanka mještana. No s Hrastovicom se upoznao pobliže još u prosincu 2020. kada je ondje bio uspostavljen i svojevrsni »krizni stožer« za pomoć stradalnicima od potresa.
Obnovljena crkva čeka zajednicu obnovljene vjere
»U početku je i mene znao prenuti potres. Recimo kada bi se neki udar dogodio noću. Jednom sam čak i naglo ustao, udario se i razrezao koljeno. S vremenom sam se i na to navikao. No tlo se u ovoj sredini još nije smirilo«, dodao je župni upravitelj. »Sada smo obnovili našu župnu crkvu, slijede tek neke manje finese oko radova i radujemo se posveti. Ona je učvršćena u temeljima i konstrukciji – ona je ‘utvrda’. No sada je pred nama novi zadatak – podizanje duha, da u obnovljenu crkvu uđe i zajednica obnovljene, žive vjere«, govori župni upravitelj Bašić.
U župnom dvoru ne postoje oni koji nisu dobrodošli. Sam župni upravitelj nastoji svjedočiti vrijednost življenja na selu uzgojem domaće hrane i životinja. Odnedavno se u dvorištu oko župne kuće vrzmaju i dvije magarice. Nije rijedak prizor vidjeti župnika »u civilu«, s nekim alatom, oko neke miješalice betona… »I ovaj je prostor mjesto gdje živimo naše zajedništvo. Služeći ranije kao svećenik i u nekim gradskim župama, moram priznati da se nisam uspijevao naviknuti na to kako se ljudi brzo nakon mise razbježe«, napominje župni upravitelj Bašić. U Hrastovici ljudi ipak ostanu kod crkve nakon mise. Ti se susreti nerijetko nastave i kod župnoga dvora. »Čašicu razgovora« poprati i koja kap dobroga vina, kava, slastica i domaća okrjepa, pa je i inspiracija snažnija, čak i kada se pretresaju neke teške teme. A neke se težine zajednički – poput nedavnoga polaganja glavnoga oltara i ambona u župnoj crkvi – iznesu i snagom mišića.
Trag u Hrastovici ostavio je i revni čuvar bleiburških sjećanja
Kada se svi daju za sve, moguća su i »čuda obnove«
Nakon nedjeljne mise, na »okruglom stolu« kod župnoga dvora, o prošlosti i sadašnjosti Hrastovice progovorili su župni »veterani« Mladen Korečić i Jela Mandić. »Ovdje nemamo neke ‘strukturirane’ zajednice kakvih možda ima u većim župama, ali svi se dajemo za sve«, kazuje nam župljanka Mandić, vjeroučiteljica koja je četvrt stoljeća radila u školi u Petrinji, a usporedno je bila uključena i u život župe, u katehezama s mladima. Sada kada je u mirovini, kada djeca stupaju u brak i zasnivaju obitelji, kaže, može župi pridonijeti više, novim zamahom, posebno u danima rujna kada se povratkom u školske klupe i đaci koji se spremaju za sakramente u većem broju odazivaju na misna slavlja i kateheze.
»U Hrastovici se nedavno zatvorila škola. Djece je sve manje. Ali zato svakomu koje dođe nastojimo pružiti sve. U župi je relativno nedavno funkcionirao i zbor mladih. No kako to već biva u manjim sredinama – cure su se poudale, odselile… Prirodno je da roditelji, posebno kada su djeca manja, teže živjeti u gradu. Čini se da se, kad su već u gradu, djeca više ne moraju toliko voziti na sve aktivnosti koje imaju mimo nastave. No događa se i onda da unatoč blizini roditelji opet posvuda voze djecu. Tako djeca izgube osjećaj za orijentaciju na ulici, u gradu. U Petrinji se to dogodilo, primjerice, u razdoblju nakon potresa«, zapaža hrastovička župljanka Mandić. Uz župu društveni život Hrastovice nosi i zajednica lovaca, vatrogasaca, KUD.
Vjeroučiteljica Mandić u Hrastovicu se s obitelju doselila nakon Domovinskoga rata, a inače je iz Kotor-Varoša. Pamti jako dobro godine poratne obnove, ali i dane nakon petrinjskoga potresa kada se redoviti život župe odvijao najprije u župnom dvoru, a onda i u improviziranom bogoslužnom prostoru nedaleko od njega. »Moja je obitelj ovdje toliko dugo da Hrastovicu smatramo svojom«, dodaje župljanka Mandić, napominjući da je u župi usidren i identitet mjesta s kojim su se ona i njezina obitelj u godinama nakon rata uspješno suživjeli. Uz »čudo obnove« potresom ranjene župne crkve sv. Bartola iz riznice svojih sjećanja i dojmova hrastovičke župe izdvojila je i restauraciju kipa Majke Božje u njezinu selu Budičini. Kip datira još iz 18. stoljeća, a kada je petrinjski potres udario u svojem najsnažnijem naletu, kip je oboren te se razbio u tisuće dijelova. No vješte ruke restauratora, nakon sati i mjeseci naporna i pedantna »forenzičkoga« rada, vratile su kip u njegov prvobitni oblik.
Nakon »Oluje« zamah je povela misa slavljena – na prikolici
»Za našu je sredinu posebno to da smo se nakon rata svi vratili na svoja ognjišta. Pamtimo jako dobro i prvu misu koja je slavljena nedugo nakon ‘Oluje’. S nama je bio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. Kardinalu Kuhariću kao oltar je poslužila – prikolica«, govori nam Korečić i dodaje: »Neka se znade i da su agresori, nakon što su mještani morali napustili Hrastovicu ujesen 1991., iskoristili naše strojeve da bi crkvu rušili, zaorali i na mjestu gdje je stajao oltar podigli cestu.« Korečić je pak kao policajac zarobljen početkom rujna 1991. u Petrinji i proveo je dva mjeseca u srpskom zatočeništvu. Osim razorene župne crkve kuće su u Hrastovici tijekom četiri godine srpske okupacije ostale toliko zapuštene da je iz ponekih počelo rasti i drveće. Cijelo je selo od 1995. podizano praktički nanovo. U godinama obnove nakon ratnoga stradanja Hrastovici je bilo svojstveno, a nanovo se potvrdilo i nakon petrinjskoga potresa, to da su svi mještani bili spremni darivati sebe za druge, prisjetio se također Korečić. Šteta je u svemu što se taj entuzijazam ne »produlji« i na mirnodopska vremena, misao je koja se lako dala iščitati »između redaka« promišljanja našega sugovornika.
Bitka se sada vodi na bojištu duha i misli
»Proživio sam rat i u ratu sam svašta doživio. Međutim pred potresom sam zanijemio. Moć prirode još je razornija od bilo koje sile koju može stvoriti čovjek. Bio je to prizor u kojem se tlo pred nama pomicalo, skakalo«, nadovezao se jedan od sustolnika na »agapeu« u dvorištu župnoga dvora nakon nedjeljne mise, pripomenuvši i da se u Hrastovici u prvim danima nakon potresa pomagalo svima u selu i okolici, bez obzira na vjersku ili nacionalnu pripadnost. Župa je uz pomoć Hrvatskoga katoličkoga liječničkoga društva organizirala i skupine liječnika koji su obilazili starije i nemoćne, osobito samce, te im donosili lijekove, pregledavali ih.
Sada, kada se situacija smirila i polako vratila u normalu, mnogi stanovnici srpske nacionalnosti iz obližnjih sela kao da žele prebrisati iz sjećanja takve geste koje su pomogle najranjivijim članovima njihove zajednice. Postoje i oni, pripomenulo se u razgovoru nakon mise, kojima i danas smeta hrvatska šahovnica koja se uz vatikansku zastavu vijori sa župnoga dvora, koji se nalazi nešto dalje od crkve, ali uz prilično prometnu cestu. Nekada nešto i dobace, nekada baš kod župnoga dvora »turiraju« motorima, a nekada u prolazu kao znak provokacije uzdignu i nesretni broj prstiju koji je kroz povijest donosio brojne nedaće. Da takve teškoće suživota u Hrastovici, ali i u drugim hrvatskim sredinama, doista postoje, iako je od rata prošlo više od tri desetljeća, većina medija u Hrvatskoj ili ne želi vjerovati ili ne može pojmiti ili za njih znade i svejedno o njima šuti.
U prošlosti je u Hrastovici cijena opstanka nerijetko plaćana i krvnom žrtvom. S obnovom župne crkve Hrastovica nije prestala biti na »prvoj crti«, iako se bitka danas vodi, čini se, prije svega na bojištima duha i misli. Župa sv. Bartola u tom pogledu pokazuje i da se junački može živjeti ustrajnim čuvanjem katoličke vjere i hrvatskoga identiteta i ostankom na djedovskom ognjištu!
Župa sv. Bartola – Hrastovica
