Povijest je svakoga naroda duboko utkana u nekolicinu boja što rese njegov stijeg. No tkanje je povijesti nekih mjesta toliko jedinstveno da se može uresiti tek – jednom bojom. Upravo je takvo mjesto Desinić. Popne li se, naime, čovjek za lijepa vremena do Velikoga Tabora, pa nakon toga poviri iza monumentalnoga portala župne crkve sv. Jurja, te posjeti i koju od starinskih kuća »v Desin’ća«, zateći će svagdje jednu istu boju: svijetloplavu. Boja i vidljivoga i nevidljivoga neba, pozadina i oltarnoga kipa i općinskoga grba, ures i crkvenih svodova i kućnih zidova, svijetloplava svjedoči da Desiničani u svojem glavnom duhovnom domu – koji je po neogotičkoj zamisli arhitekta Josipa Vancaša podignut 1902., a po rukama nadbiskupa koadjutora Alojzija Stepinca posvećen 1937. – ne pronalaze tek molitveno utočište nedjeljom, nego i nadahnuće za svakidašnjicu prožetu pjesmom. Podijelivši s njima jednu nedjelju u Sv. Jurju, otkrili smo i jednostavnu formulu za vedrinu neba nad zagorskim »duhovnim taborom«.
Riječ je upravo o jedrini kulture koja vjeru ukorjenjuje u sve pore života, kao što to na primjeru prvopričesnika s kojima u župi radi tumači nastavnica informatike Melita Hubej. »Djeca su ovdje veoma glazbeno darovita, te ih pjesma potiče u vjeri, osobito duhovna. Mene kao učiteljicu ona ovdje i drže.
Smatram svojom dužnošću ne samo da ih uvedem u župni život i život Crkve, nego i u život općenito.« Takvo živahno viđenje tradicije koju njeguju raznovrsna desinićka udruženja – KUD, kuburaši, limena glazba, vatrogasci, mažoretkinje i nogometni klub – najzaslužnije je za ostanak ljudi u općini koja je u posljednjih dvadeset godina izgubila više od tisuću stanovnika. »Naši su problemi slični problemima svake ruralne sredine: trbuhom za kruhom odlaze ne samo mladi, nego i stari. U Desinić se uglavnom doseljavaju priženjeni ili priudani, a njih nema mnogo«, objašnjava liječnica Martina Štih, dugogodišnja čitačica.
Njezina sestra Ema, koja studira sestrinstvo u Pregradi, navodi i zanimljivu pojavu u župi u kojoj pomaže župniku s desetak ministranata. »Moji vršnjaci studiraju u Varaždinu, Zagrebu i Čakovcu, tako da na nedjeljnoj misi sudjeluju samo ‘iz klupa’, a ne više i iza oltara jer su kod kuće samo vikendom.« Iako ni sama nije sigurna u ostanak u zavičaju – »bumo vidli kak bu!« – upravo joj se desinićka malenost čini važnom sponom i župe i mjesta. »Ovdje svatko zna svakoga, ali i svatko zna nešto. I za svakoga ima ponešto – od slobodnih aktivnosti do posla.« To potvrđuje i dugogodišnji općinski načelnik Zvonko Škrblin. »Nezaposlenost je na samo 3 posto, što je posljedica razvoja srednjega i maloga poduzetništva – u Desiniću su registrirana 43 obrta – ali i veličine naših zdravstvenih i obrazovnih ustanova.«
Među potonjima u životu župe posebno mjesto ima škola koja, smještena tik do župnoga dvora, nosi ime po autoru neslužbene desinićke himne »Vu plavem trnaci« Đuri Prejcu. Dvjestotinjak učenika pohađa školu u središnjici te u područnim školama u Vinagori i Velikoj Horvatskoj, i svi su upisani na vjeronauk, ističe vjeroučiteljica Anita Matuša Popović. »Osim glazbenih aktivnosti, djeca se rado uključuju u humanitarne i u karitativne aktivnosti. Dobre rezultate ostvaruju i na vjeronaučnoj olimpijadi, gdje su na županijskoj i nadbiskupijskoj razini osvojili treće mjesto.« No od bronce iz vjeronauka više ju oduševljava dječja živost ispunjena poštovanjem. »Kao da ulazite u ozračje ‘Vlaka u snijegu’ ili ‘Družbe Pere Kvržice’, takav je osjećaj doći iz Stubičkih Toplica u Desinić.
Spokojna sredina, bez velikoga utjecaja grada; ljudi su otvoreni, povezani, pažljivi«, opisuje vjeroučiteljica.
Teško je i zamisliti takvo ozračje bez snažnoga duhovnoga života u pozadini. Samozatajni nam župnik Stjepan Prugovečki osim uobičajenih svibanjskih i listopadskih pobožnosti iz njega izdvaja tek pobožnost sv. Josipu te hodočašće u Mariju Bistricu, no već i župni oglasi odaju da Desinić krije svoja duhovna blaga, poput najavljenoga blagoslova jabuka za sv. Blaža. Ta je najava povod načelniku da nas upozori kako su stare sorte jabuka koje se uzgajaju u Desiniću zalog suradnje sa slovenskim susjedima, ali i naklon još jednoj tradiciji – tradiciji suživljenosti sa zemljom koja pamti dulje od čovjeka. Desinić čovjeku doista i nudi održiv život »na svom bregu«, a prirodne i kulturne ljepote »z drugih bregov« vazda ga održavaju u pokretu. Nisu slučajno Rattkayi, zbog čije se vlasteoske plemenitosti Desinićani katkad i sami nazivaju »ratkajcima«, baš tu zametnuli svoju ladanjsku idilu. A ona se ništa manje ne ćuti u maloj »kleti« nego u Velikom Taboru, s čijim današnjim čuvarima župa uzorno surađuje.
Isto vrijedi i za Limenu glazbu »Karlo Lugarić«, čiji je voditelj Srećko Šlogar odgovoran i za note župe sv. Jurja. »Nakon nedavnoga odlaska časne sestre Danijele, koja je u župi bila zadužena za crkvenu glazbu, pojavila se potreba da netko animira pjevanje. Tako smo pokrenuli zbor od desetak pjevača koje na poldanjoj misi prati troje svirača na orguljama, gitari i flauti, a Melita Hubej svira na jutarnjoj misi«, objašnjava Šlogar. Voditelj župnoga zbora, inače nastavnik matematike i fizike, upućuje nas da je i povijest limene glazbe nezamisliva bez župe. »Gotovo je svaka desinićka obitelj dala člana orkestru. Tradicionalno sudjelujemo u tijelovskoj procesiji, no zanimljivo je da smo prvi put i nastupili povodom blagoslova novoizgrađene župne crkve 1902.« Moglo bi se ukratko reći: koliko župljani ne mogu bez svojega Jurja – zaštitnika župe, škole i općine – toliko ni u svojem slavlju ne mogu bez glazbe. Od načelnika Škrblina doznajemo da je i desinićka proslava sv. Ane, kojoj je posvećena romanička kapela s oslicima Otona Ivekovića, nekoć bila mnogo svečanija nego što je danas. Novopečeni desinićki župnik, a ni njegovi raspjevani župljani sigurno nam ne će zamjeriti zaključak: blago župi koja u množini svojih slavlja vidi prigodu da umnoži – vjeru.
