Cijeli je svijet pozornica, a svi muškarci i žene samo su glumci. U kojoj je mjeri glasovita Shakespeareova misao održiva i u svijetu današnje politike, priupitali smo prvaka hrvatskoga glumišta Joška Ševu. Nakon orisa krize europskoga duha i mogućih putova njegova preporoda, razgovor je potekao brojnim rukavcima koje je također valjalo zabilježiti – o mogućnostima katarze u hrvatskoj kulturi, Stepinčevoj kanonizaciji, budućnosti hrvatskoga jezika…
Osobno sam bio više puta u Bruxellesu. U jednoj od tih prigoda govorio sam Matoša u praznom parlamentu. Simbolički vrlo snažna slika. Tražio sam tada osjećaj svoje osobne pripadnosti tomu gradu koji je – barem to tako službeno piše – i moj »glavni grad«. I nisam uspio pronaći u sebi ni jednu vrstu »točnosti« svojega razmišljanja u odnosu na tu neospornu činjenicu. Nisam se mogao poistovjetiti s tim gradom, unatoč činjenicama da postoje elementi koji nas povezuju kao što su Schengen, zajedničko tržište, gospodarstvo, ista valuta… Mislim da Europska unija zapravo nije posegnula za onim elementima koji nas europske narode istinski povezuju i da je ona postavljena na manjkave i uglavnom tehnicističke temelje. Sadržaj kojim se »puni« Unija birokratiziran je do kraja, sve se svodi na ispunjavanje nekakvih kvačica. Što je i sa svim onim neredom oko jezika – da u govoru u službenim tijelima prevladava engleski jezik, koji je materinski jezik zemlje koja je Uniju napustila? Tu je i pitanje unificiranja svega. Ne mislim da smo mi Hrvati bolji od nekoga. Ali nismo ni isti kao, primjerice, stanovnici Stockholma. Ako bih povjerovao u takvo nešto, to bi značilo da zapravo vjerujem u laž. Također, ne želim biti pogrješno shvaćen kao netko tko je protiv Europe. Ja sam se još i u vrijeme Jugoslavije osjećao Europljaninom, ugodnije sam se osjećao primjerice u Firenzi nego u Beogradu. Da Europi, ali kao zajednici u kojoj su narodi prije svega svoji, pa onda europski. Europska unija nikada ne bi trebala postati Sjedinjene Europske Države, »talionica« naroda kakva je kroz povijest bila Amerika.
Mislim da je katastrofalna pogrješka ono micanje Boga iz europskoga ustava. Što se mene tiče potpuno je pogrješno reći – Boga nema! Koja je to vrsta ambicioznosti – spram Boga, spram svijeta, pa i spram sebe, da se tek tako kaže – nema Te? Blesava je to zapravo sigurnost. Ili je riječ o švercanju, o poziciji agnosticizma, koja stalno traži materijalne dokaze Božje prisutnosti. Bog ili nije ili jest – baš u svemu! A u meni, da bih uopće bio čovjek, mora biti neko križište. Crkva i misa tomu nas približavaju.
Od djetinjstva pa do danas progoni me pitanje grijeha nečinjenja, razlike između Petra koji je Isusa zatajio i Jude koji je Isusa izdao. Juda čini nešto konkretno zlo, izdaju. Petar ga zatajuje, on ne čini. No je li se preko Jude ispunila Božja volja? O tom sam pitanju posebno razmišljao kada sam glumio Judu u velikoj predstavi koja se igrala u Splitu na Prokurativama i u Zagrebu na Katarininu trgu. Raspravljao sam o tome i sa svojim kolegom Tomislavom Martićem koji je u predstavi utjelovio Isusa. I ne mogu kazati da sam došao do jasna odgovora. No ono što znamo iz europske, pa i posebno naše hrvatske povijesti, nečinjenje i šutnja znaju biti osobito pogubni. Prisjetimo se samo da je u našoj politici, pa i kulturi nakon onoga strašnoga loma 1971. postojao i pojam »hrvatske šutnje«, koji je trajao sve do 1990. godine.
Puno je slojeva sadržano u Vašem pitanju. Prije svega kod nas se stalno nameću prijepori jer se navodno Crkva u Hrvatskoj previše upliće u pitanja i poslove države. Smatram da se ona zapravo tu uopće ne miješa. Očekujem da ona počne u tim stvarima više izlaziti, više govoriti. Ako je ovaj trenutak krizni, onda i Crkva mora vijećati u neprekinutom nizu dana i noći. Njezino je poslanje da govori – iako je vjerojatno politika ne će poslušati. I to je pitanje opterećujućega nečinjenja.
Vrh Crkve kojoj kao katolik pripadam u Vatikanu je. Ali – a možda i griješim jer to tako iskazujem – kao vjernika me boli što još nije došlo do Stepinčeve kanonizacije. Od mojega djetinjstva, još od onih misa u veljači u zagrebačkoj katedrali, kada nas je rastjerivala milicija, smatram Stepinca svetim.
S pitanjem o prisutnosti komunizma zadiremo i u pitanje ekumenizma. Naša je strana vjerovala da je dijalog moguć. Prisjetimo se i koliko je toga pokušavao papa Franjo. Ali evo baš posljednjih dana vidimo da to nije moguće. Nije riječ samo o patrijarhu Porfiriju i nedavnom sprovodu Ratka Mladića. Bio sam među onima koji su upozoravali na onaj kružok pomno odabranih intelektualaca koji se oko njega okupljao u Zagrebu. Tada smo redom proglašavani ustašama. No nije li i tada već postojala ona snimka u kojoj on pjeva i veliča četničkoga vojvodu Momčila Đujića? Na to je on odgovorio da je samo otvarao usta, što je glupost zbog koje bi zavrijedio ismijavanje i u pučkoj školi. Ukratko, sada su odgovori glede stvarnih mogućnosti ekumenizma postali vrišteći.
Dogodilo se urušavanje piramidalnoga sustava odgovornosti i vođenja. Gdje je sukus europskih mozgova? Tko je vođa Europe – Ursula von der Leyen, Macron, Merz? Znamo li primjerice tko je predsjednik Nizozemske a da se silno ne napregnemo? Dakle dogodilo nam se micanje i nedostatak bilo koje vrste autoriteta, pod bilo kakvoga ozbiljnoga vođu postavlja se »dinamit«, i ne mislim pritom na one nakazne i autoritarne kategorije »vođe«. U Europi u ovom trenutku nema državnika, prevladava obezglavljenost, nema ideje vodilje, nema ljudi – točnije ljudi od formata – koji bi neku ideju proveli u djelo.
Svakoj generaciji svojih studenata na Akademiji govorim jednu banalnu rečenicu, koja je zapravo »kontra« današnjemu svijetu. A to je da mi kao glumci, kao umjetnici, nismo tu da bismo davali odgovore. Naša je zadaća postavljati pitanja. Danas prevladava suprotnost. Nama se sa svih strana nameće što trebamo misliti, kako se trebamo osjećati. Pripadam rijetkoj skupini onih koji se žele informirati o zbivanjima oko nas i još to činim čitajući dnevne novine, tiskovine. No u novinama postoji i nešto što se zove biometeorološka prognoza. Ondje nam jednoga dana najavljuju kako ćemo se sutra osjećati. I kada se ondje najavi da bih se sutra trebao osjećati loše, a ja se toga dana osjećam baš dobro, šalim se i kažem da me grize savjest jer nisam ispunio njihova očekivanja. Sukus onoga što želim reći jest da život rijetko kada čini izbor između crnoga i bijeloga. Život se zapravo kreće – kako to kaže naslov one grozne knjige i još groznijega filma – u pedeset nijansi sive. Zato za mene osobno prevladava veznik »i«, a ne »ili«.
Je li pridjev »hrvatski« getoiziran – gotovo zabranjen na pozornicama i u filmovima?
Ne nedostaje vrijednih svjedočanstava iz naše novije prošlosti koja bi zavrijedila doći na pozornicu, zar ne?
Osobno sam jako vezan za Vukovar. Govorio sam nakon rata ondje na otvorenju brojnih memorijalnih centara, od Veleprometa do Ovčare. Upoznao sam i brojne naše branitelje, dečke koji nisu istaknuti, ali su svojim djelima u vrijeme rata zavrijedili biti smatrani herojima. Među njima je i primjerice jedna skupina koja se povlačila kroz kukuruzišta nakon pada Vukovara. Noć, već je 19. ili 20. studenoga 1991., Srbi su ušli u grad i u tim trenutcima ubijaju »masovno sporadično«. Uskoro će početi ubijati i »masovno planski«, na Ovčari i drugdje. A kako se u povlačenju orijentira ta skupina u kukuruzima? Oni vide u daljini crkvu sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima kako gori. To im je orijentacija. Ma kakva li je to scena! Dovoljna za cijeli film. U Domovinskom je ratu bilo puno toga dobroga, fantastičnoga. Nadalje, za koji dan od razgovora koji vodimo u kinu Branimir centra održava se promocija filma u režiji Jakova Sedlara o 1100. obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva. Možda će mi netko spočitati da sam za taj film osobno vezan jer u njemu kao narator čitam tekst, duljine otprilike pedeset minuta. No postavljam pitanje gdje smo mi mogli vidjeti ili čuti najavu za taj film? Zar u takvim slučajevima trebaju prevagnuti nekakvi tržišni kriteriji – da se jednostavno novcem plati prostor u nekim udarnim terminima na javnim televizijama?
Slažem se. I taj je koncert svakako bio prekretnica. Ali nakon te prekretnice nije se dogodilo ništa. Slično je bilo i kada smo nedavno u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu imali predstavljanje knjige »Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji«. Snimljen je i kratki igrano-dokumentarni film. Cijeli je HNK bio ispunjen da igla više nije mogla stati! Usto, okupili su se i predstavnici državnoga vrha, kulturnih institucija… I to je bila svojevrsna prekretnica. Nadali smo se mi koji smo u to bili uključeni. A onda opet nakon svega – ništa!
Premala smo mi država da bi te dvije stvarnosti bile odvojene. One su najčešće međusobno svezane. Uostalom kod nas u pravilu u kulturi ne možemo govoriti o projektima koji su komercijalni. No opet s ovim dolazimo na grijeh propusta s početka razgovora.
To jest bio grijeh propusta. Mislim da se tih godina trebalo u ovim pitanjima nastupati žešće. Iskorak se tada trebao dogoditi u svemu.
Pamtim i kako je nakon jedne izvedbe »Ekvinocija« Ive Vojnovića u Dubrovniku jedna srbijanska kritičarka, s ugledom, o našoj predstavi napisala pravi panegirik. No Vojnovića je prikazala kao srpskoga književnika, člana Srpske kraljevske akademije nauka i umjetnosti… Vojnović je možda u svojim političkim pogledima bio svakakav, no jamačno on nije bio srpski književnik. Da jest, uostalom bi se zvao Jovan. Po mojem je mišljenju tada trebalo pozvati na razgovor srbijanskoga veleposlanika i priupitati kako je moguće da takvo stajalište uopće dolazi iz Srbije. Takva je reakcija izostala.
Nakon jednoga predavanja koje sam održao u New Yorku pokušao sam tamošnjim studentima objasniti kako se slična srpska svojatanja zapravo događaju. Kao primjer uzeo sam pjesmu »Severni vuk« Radovana Bećirovića. Strašna je to pjesma u kojoj se opisuje kako se lovi vuk – drška mača zabode se u led, a oštrica namaže krvlju. Prilazi vuk koji oštricu liže – te se pritom uguši u vlastitoj krvi. No ključan je zaključak: »Drino vodo, još jedno stoleće / S tebe Srbin vodu piti neće.« Prijeporno je, naime, to što u srpskom ne postoji »stoljeće«, pa ni »stoleće« kao označnica za vremensko razdoblje od sto godina. Postoji riječ »vek«.
Može se kazati da je naše »stoljeće« pjesnik tako preuzeo zbog rime. No za nekoliko godina nakon takve stvari oni obično kažu da se ta riječ kod njih oduvijek upotrebljava. Rekao sam tada studentima – i za to dobio gromoglasan aplauz – da Srbima ne dajem ništa, pa ni riječi!
Ovih se dana pripremam za 817. izvedbu te monodrame. Ugradilo se tijekom godina izvedaba po svem svijetu – od Amerike preko Skandinavije do Južnoafričke Republike… Kada sam u suradnji s jednim veleposlanstvom monodramu – uz prijevod – pripremao u inozemstvu, njihov mi veleposlanik do kraja nije mogao povjerovati da ja, primjerice, govorim i Bašćansku ploču iz 1102. godine. On nije mogao vjerovati da hrvatski narod – moj narod, naš narod – ima pisani dokument koji je star devet stotina godina i da se taj tekst može govoriti kao poezija i danas. Odgovorio sam mu da možda doista on i nije nastao 1102. godine, ali da onda vjerojatno jest 1101. ili 1100. godine. Mislim da to svjedoči i da ne će nestati hrvatski!
Ne će nestati hrvatski, ali moramo pritom činiti sve da opstane. Naša djeca moraju u školi učiti hrvatski jezik. Ne može nam se i tu dogoditi grijeh propusta. Jer, kako kaže i Heidegger, jezik je kuća bitka. To je nešto što treba biti beskompromisno. Čovjek bez toga ne može! Moj sin Ante, koji ima trideset godina, zapravo i ne zna što je kasarna, za razliku od nas starijih koji nismo znali što je to vojarna jer je ta riječ u Jugoslaviji bila ubijena. To je možda banalan primjer, ali i on govori ponešto o izdržljivosti našega jezika.
Apsolutno. Hrvatska nije neka apstraktna činjenica. Ona je i Prevlaka i Dubrovnik i Tovarnik i Ilok. Ona je činjenica, ona ja način življenja. I znanjem se voli domovina Hrvatska! Znanje nas čini različitima u odnosima s drugima, ono nas čini boljim ljudima, mislećim ljudima. Mi smo malen narod, ali to znači i da moramo pojačano biti svoji. Moramo se odmaknuti od svake zapuštenosti – bilo da govorimo o politici, vjeri ili kulturi. I tu dolazi i pitanje naše suverenosti. Ako suvereno i ponosno razgovaramo s drugima, upravo nas to čini i ravnopravnim pripadnicima Europe kao zajednice samosvojnih, suverenih i dobrih naroda koji ne mrze. Mi kao narod većinski pripadamo kršćanskomu krugu. Ali moramo znati da praštanje i zaboravljanje nisu u istoj kategoriji. Ja nisam čuo da su hrvatski vojnici bili u Nišu. Ali znam da su srpski vojnici bili u Kninu. Mnogi su naši domoljubi, dobri ljudi, pokušali oprostiti, pa onda zaboraviti. Ali jedno ne ide s drugim. Isto kao što ću se ja svaki puta »raspasti« kada na Dubrovačkim ljetnim igrama čujem »O lijepa, o draga, o slatka slobodo«. No ne ću se »raspasti« na isti način kad čujem Beethovenovu Devetu simfoniju. Europa je na nama rasla, na nama je stvarana i na nama ostaje.
Mislim ipak da je dozrela svijest da se s takvim pristupom nije uspjelo i da se čitava priča mora vratiti na svoje početke. Govori u Europskom parlamentu u posljednje su vrijeme takvi, čak i kada dolaze iz »glavne struje«, da bih ih prije samo nekoliko godina optuživali da su radikalni. Govori se primjerice o suverenosti. Govori se o većim pravima i odgovornostima pojedinih naroda koji čine Uniju. Izvlače se i pojmovi iz nekih općih kategorija kao što je bratstvo, solidarnost, jednakost… Ranije smo, primjerice, imali govor o »Europi različitih brzina«. To je doslovce orvelijanska kategorija – kada neki u zajednici »jednakih« jednostavno mogu biti »jednakiji« od ostalih. Sada primjećujem da dolazi do promjene narativa. Možda samo ja to želim vidjeti, ali čini mi se da je pred nama i mogući zaokret u europskoj politici. Pred nama su opasnosti koje su stvarne. A ondje gdje jača opasnost – srećom – jačaju i mehanizmi obrane i otpora.
