Sve što je sv. Franjo Asiški mogao postati bilo je unaprijed zapisano jer je bio nasljednik bogate trgovačke kuće, čovjek s ugledom i sigurnom budućnošću. No u njegovu je srcu odjeknuo glas koji nije tražio velika djela, nego povjerenje i poniznost. Odgovorio je bez oklijevanja i pronašao mir kakav mu bogatstvo i ugled nikada nisu mogli pružiti.
Na krštenju je dobio ime Ivan, no otac, trgovac Pietro di Bernardone, prozvao ga je Francesco, rekli bismo »Francuz«, prema zemlji u kojoj je poslovao i koju je neizmjerno volio. Mladi Franjo bio je vedar, društven i rado viđen među vršnjacima, a u srcu je gajio san o viteškoj slavi. No rat, zarobljeništvo i teška bolest polako su u njemu budili pitanja na koja mu svijet nije znao dati odgovor. Odgovor je pronašao pred raspelom u napuštenoj crkvici sv. Damjana, gdje mu je progovorio Krist i pozvao ga da obnovi njegovu Crkvu.
Franjo je Kristov poziv shvatio doslovno pa je vlastitim rukama počeo popravljati oronulu crkvicu, a kamenje je za nju prosio od prolaznika. Tek kasnije razumio je da se Kristova riječ odnosi na cijelu Crkvu. Franjo nije propovijedao samo riječima, nego cijelim svojim životom. Kad je ljude pozivao na obraćenje, oni su u njemu vidjeli čovjeka koji upravo to i živi, pa su mu se pridruživali prvi drugovi, među njima Bernard iz Quintavallea i Egidije. Braću je slao dvojicu po dvojicu u svijet da svojim ponašanjem, mirom i dobrotom naviještaju evanđelje, a on ih je učio da se riječima koriste tek kada je potrebno.
Franjo nas podsjeća da se vjera najjasnije vidi u tome kako živimo, a ne u onome što govorimo. Mladi danas svakodnevno čuju mnogo riječi, ali sve manje vjeruju onima koji svoje riječi ne potvrđuju djelima. Zato je mali čin dobrote, opraštanje, pažnja prema usamljenomu prijatelju ili vjernost vlastitim vrijednostima, ponekad rječitiji od svakoga govora. Kad tako živimo, drugi u nama mogu vidjeti Krista i kad o njemu ne izgovorimo ni jednu riječ.
»Bog mi daje mir, nadu i snagu«
Katja Zelenika, studentica stomatologije, vjeru danas doživljava kao važan i osoban dio života. Iako je odrastala u vjerničkoj obitelji i odmalena odlazila na hodočašća, među kojima i u Međugorje, kaže da joj je vjera u početku bila više stvar tradicije i navike.Poniznost Male Terezije kao putokaz mladima
Što ako svetost nije nešto rezervirano za iznimne ljude, velika djela i životne pothvate koje će svi primijetiti? Što ako se put prema Bogu može skrivati upravo u onome što svakoga dana izgleda maleno i obično? Na to pitanje svojim životom odgovara sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica, poznata kao Mala Terezija.
Rođena je 2. siječnja 1873. u Alençonu u Francuskoj, a nakon smrti majke preselila se s obitelju u Lisieux. Već je kao djevojčica osjećala snažan duhovni poziv. Sa samo petnaest godina željela je ući u karmel, a 1888. ostvarila joj se ta želja. Ondje je živjela skrovitim životom sve do smrti 30. rujna 1897., kada je imala samo 24 godine. Iako je njezin život bio kratak i skriven od očiju javnosti, njezina je duhovnost snažno obilježila Crkvu. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je naučiteljicom Crkve 1997. godine.
Što je onda bilo toliko posebno u njezinu životu? Upravo ono što na prvi pogled nije bilo posebno. Terezija nije težila velikim pothvatima, nego je otkrivala da se ljubav prema Bogu može živjeti u svakom malom činu – u svakodnevnim obvezama, odnosu prema drugima, prihvaćanju onoga što ne možemo promijeniti i ustrajnosti kada nam je teško. Taj je način života nazvala svojim »malim putom«. Nije se temeljio na vlastitoj snazi ni na želji za savršenstvom, nego na potpunom povjerenju u Boga. Poput djeteta koje zna da ne može sve samo Terezija je željela dopustiti Bogu da djeluje kroz njezinu malenost. Zato su joj poniznost, jednostavnost i ljubav bili važniji od toga da bude primijećena. Njezino redovničko ime – Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica – također otkriva važan dio njezine duhovnosti. U Svetom Licu Isusa, osobito u njegovoj patnji i poniženju, prepoznavala je ljubav koja se ne nameće i ne traži priznanje. Željela je upravo takvom ljubavlju živjeti svoj život – jednostavno i skrovito. Ta poruka može biti posebno važna mladima. U vremenu u kojem se lako čini da vrijedimo onoliko koliko postižemo, koliko nas drugi primjećuju ili koliko uspješno prikazujemo svoj život Mala Terezija podsjeća na drukčiji pogled. Vrijednost našega života ne ovisi o tome koliko je ono što činimo veliko u očima drugih. Ponekad je najveći čin ljubavi upravo onaj koji nitko ne primijeti. Njezin »mali put« zato nije poziv na pasivnost, nego na svakodnevnu odluku da ono što činimo činimo s ljubavlju. To može biti strpljiv razgovor, opraštanje, pomoć bližnjemu, pošteno izvršena obveza ili molitva u trenutku kada nam se ne moli.
Mala Terezija nije čekala savršene okolnosti da bi ljubila. Učila je ljubiti ondje gdje se nalazi. Možda nam zato njezin spomendan 1. listopada ostavlja jednostavno pitanje: Što danas mogu učiniti iz ljubavi iako će to možda vidjeti samo Bog?
Vjera u malim djelima
U svakidašnjici mladih vjera se često ne pokazuje velikim i izvanrednim djelima, nego malim odlukama koje ostaju neprimijećene. Oprostiti onomu tko nas je povrijedio, pružiti ruku prijatelju koji prolazi teško razdoblje, primijetiti osamljenu osobu, pomoći bez očekivanja pohvale ili odvojiti nekoliko minuta za molitvu – sve su to jednostavni koraci kojima se vjera pretvara u život. U tome se može prepoznati poveznica između duhovnosti sv. Franje Asiškoga i sv. Male Terezije. Franjo je svojim životom svjedočio jednostavnost i služenje drugima, a Terezija je u malim djelima ljubavi otkrivala put prema svetosti. Njihov primjer i danas može mladima pokazati da svetost nije nedostižan ideal, nego poziv koji se ostvaruje u odnosu prema Bogu i bližnjima – u obitelji, školi, među prijateljima i u društvu, svaki dan i drugima.
Priredili: N. Obadić, E. Raguž, L. Galić, F. Naglić
