Odjeven u jednostavan smeđi habit pojavio se na našem susretu u franjevačkom samostanu na zagrebačkom Kaptolu biskup Gerard Anton Žerdin, peruanski misionar hrvatskih korijena, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, koji je u dalekoj latinoameričkoj zemlji proveo više od pola stoljeća. Svjetski dan misija, koji se slavi u nedjelju 18. listopada, dao je pravi povod za razgovor za Glas Koncila.
Upravo je u franjevačkom samostanu na Kaptolu započela misionarska epopeja biskupa Žerdina. Još kao franjevački bogoslov, sredinom sedamdesetih, susreo se s jednim peruanskim biskupom koji je u Hrvatsku tada došao tražeći mlade misionare koji bi se odvažili evangelizirati domorodačke narode u zabačenim prašumama. »Isprva nisam ni slutio da će mi moj ondašnji provincijal to dopustiti. Bio sam, naime, četvrta godina, usred studija. Tražio sam Boga da mi, ako je to ono na što me poziva, dadne neki znak. To je bila odluka mojega provincijala, koji je u otprilike pola minute pristao«, prisjetio se svojih mlađih dana u Zagrebu biskup Žerdin.
»Sve je izgledalo isprva kao u nekim filmovima«
Nakon odobrenja svojih nadređenih mladi je franjevački bogoslov Žerdin pošao u Peru, gdje je u razmaku od tri dana – kako sam to slikovito kazuje – od »ništa« postao »svašta«. Vječne je zavjete položio 7. studenoga 1975., dan nakon toga ređen je za đakona, a 9. studenoga za svećenika. »Dva tjedna kasnije razgovarao sam s tamošnjim biskupom koji me pitao gdje bih htio služiti. Odgovorio sam da bih rado pošao u šume, na rijeke. I to mu se jako svidjelo.« Tada je već neko vrijeme bio u Peruu, no prije svega u urbanim dijelovima. »Sve je izgledalo isprva kao u nekim filmovima – u gradovima je bilo puno smeća, vozili su prilično stari autobusi. Međutim meni se ta zemlja jako svidjela. Osobito hrana i dobrodošlica koju su tamošnji franjevci priredili nama koji smo tek došli. Nekoliko godina prije toga Peru je pogodio potres. Zato smo kao mladi franjevci pomagali i oko obnove samostana. I inače sam volio fizički rad«, prisjetio se u našem razgovoru biskup Žerdin. Prije dolaska u Peru njegovo je znanje o misijama također bilo oblikovano onim što je mogao vidjeti na televiziji ili na filmovima.
Biskup Žerdin rođen je 1950. godine u župi Lendava u slovenskom Prekmurju. Odrastao je u Subotici. Vezan je za Čakovec jer su se za njegovo rođenje roditelji zavjetovali pred slikom sv. Antuna u čakovečkoj crkvi sv. Nikole. Puno je, dakle, razloga zbog kojih rado dolazi u Hrvatsku, kada mu to obveze dopuste. Franjevac Žerdin biskup je Apostolskoga vikarijata San Ramon, pod čijom su pastoralnom skrblju prostrani predjeli peruanskih prašuma. Biskupom je imenovan 2002. godine. U Peruu je biskup Žerdin neko vrijeme surađivao i s papom Lavom XIV., dok je on bio biskup u biskupiji Chiclayo.
Pokrenuto i sveučilište za peruanske Indijance
U duge misionarske godine utkale su se tisuće susreta i evangelizacijskih pohoda prema nepoznatomu, katkada pješice, katkada čamcima. Biskup Žerdin zaslužan je i za pokretanje sveučilišta »Nopoki«. Ondje se peruanski Indijanci pripremaju za zvanja učitelja u osnovnim i srednjim školama te za odgojitelje u vrtićima. Ono služi i za formiranje suradnika u evangelizaciji. Blisko je povezano s Katoličkim sveučilištem u Limi. Učeći oni ne gube spoznaje o vlastitim korijenima, a sa sveučilišta izlaze opremljeni znanjima s kojima se vraćaju u svoje zajednice i pridonose svakidašnjemu životu.
Više je puta kao misionar biskup Žerdin bio u životnoj opasnosti. Jednom je prebolio vrućicu sa simptomima nalik malariji, no pokazalo se da je riječ o tifusu. Nevoljko je govorio o tim iskustvima. Više mu je stalo reći što je to zapravo bila evangelizacija po prašumama. »Pamtim i jedan od prvih susreta s domorodačkim narodima. U mene su gledali kao u kip! Pokušavao sam ih pozdraviti, badava, nikakva reakcija. Onda sam shvatio da je sve to jedan dulji proces upoznavanja. Inače su oni imali nepovjerenje prema bijelcima. Događalo se svašta u prašumama – bilo je i puno onih koji su onamo dolazili i otimali ljude, iskorištavajući ih u svakakve zlonamjerne svrhe.«
Opisao je i kakva su znala biti njegova putovanja u duboku prašumu. Nekada bi danima putovao na čamcu, zajedno s ljudima koji su iz šume prevozili različita dobra koja su onda prodavali u većim gradovima. »Novca nisam imao, a oni novac ionako nisu tražili. Pustili bi me da se ukrcam u njihov čamac i tako bismo zajedno putovali. Kada bi oni stali, stao bih i ja s njima. Nije bilo potrebe za žurbom. Uz sebe sam uvijek imao spreman ruksak. Dvije konzerve, svjetiljka, nekoliko potrepština. I kada dođe prilika da se ide – ruksak na rame i idemo!« prisjeća se biskup Žerdin.
Do srca je evanđelje najbolje dopiralo preko prispodoba
»U prvo mi se vrijeme činilo kao da ne mogu ništa postići s tim ljudima u prašumama. Ponegdje su bile i kapele gdje bi slavili misu uvečer. Ostali bismo onda i zajedno pjevali. Ali, osim toga, preko dana gotovo ništa. Pohodio bih ljude, razgovarao, provodio vrijeme s njima, no nikakav se plan u smislu kateheza ili sustavnijega poučavanja nije mogao ostvariti«, pojašnjava. Neki teološki pojmovi teško su se prenosili. Domorodački narodi teško poimaju što je osoba i kako jedan Bog može biti u tri Osobe. S druge pak strane njihova »domicilna« božanstva i tisućljetni kultovi ne mogu se izravno nazvati politeizmom, kakav je Europljanima primjerice poznat iz vremena grčko-rimske civilizacije. »Grčki bogovi uglavnom su izrazi ljudskih strasti – zato postoje bogovi rata, vina, pa i mudrosti. Zanimljivo je i što su oni međusobno sukobljeni«, podsjeća biskup Žerdin te napominje da među domorodcima prevladava koncepcija pogleda prema nekim prirodnim pojavama kao manifestacijama božanskoga.
Najbolje je »rezultate« ostvarivao kada bi pohodio razna sela i govorio u prispodobama. Tako se evanđelje najbolje moglo ukorijeniti. Puno su mu koristile i razne pjesme i napjevi na lokalnim jezicima u kojima su bile sadržane sve katoličke vjerske istine. U nekim rijetkim slučajevima događalo se i da bi među peruanskim Indijancima bilo i onih koji znaju španjolski, pa je i sporazumijevanje dijelom bilo lakše. Na kečuanski, jezik jednoga od lokalnih indijanskih plemena, preveden je Stari i Novi zavjet, napomenuo je biskup Žerdin. Na drugim jezicima kojima su se služili narodi iz prašuma nije bilo cjelovitih prijevoda Biblije, što je također bila teškoća u pastoralnom pogledu.
U prašumama nema siročadi
Društva peruanskih Indijanaca funkcioniraju po principu klanova. Obiteljske su veze vrlo važne. Starije se ne napušta, nego oni imaju svoju ulogu u zajednici. »Ne postoji ondje, primjerice, nešto poput ‘siročadi’. Ako nekomu djetetu umru i majka i otac, preuzet će ga vjerojatno netko od neposredne rodbine, stric, teta… Također, kod njih ne postoje koncepcije ‘upravljanjima dobrima’, administracije, nema poreza, nego je sve u principu zajedničko. Onaj koji je škrt zapravo je zao, onaj koji dijeli svoje s drugima smatra se dobrim«, opisuje biskup Žerdin.
»Salida missionaria« (u prijevodu sa španjolskoga: misijski izlazak) – to je bio pojam koji je u razgovoru s velikim žarom isticao biskup Žerdin, nešto što se može nazvati njegovim životnim geslom, sažetkom svećeničkoga djelovanja… »To je naš neprestani poziv da izlazimo iz svojih udobnosti. I treba ići ususret svima«, sažeo je biskup Žerdin. Da bi pošao u misije, on se kao mladi franjevac morao odreći i nekih sasvim uobičajenih stvari, poput ljubavi prema glazbi, kako onoj klasičnoj, osobito prema Bachu, tako i nekim modernijim izričajima. Volio je i šport, posebno nogomet… U prašumi se, jasno, morao odreći i brojnih drugih svakidašnjih udobnosti, živeći često na rubu.
Tijekom njegovih godina u Peruu su se događali i razni vojni sukobi, između redarstvenih snaga i pripadnika raznih gerila, a u nekim brdskim predjelima postojale su i izolirane zone u kojima su vladali trgovci koji su proizvodili i prodavali koku, pa su i takvi posjedi bili puni oružja. Međutim identifikacija da je on bio »pater« otvarala je mnoga vrata. Čak i kada je trebalo spašavati živote. »Nekada sam bio u poziciji da moramo vojsku ‘grditi’ – jer je bilo važno pokazati da je jedno obrana domovine, a drugo kada se nekoga neprijateljskoga vojnika uhvati pa ga se muči. Čovjek ne može biti kao životinja! I u tim sam stvarima bio uvjerljiv jer sam i sam, još dok sam bio u jugoslavenskoj državi, odslužio vojni rok u Mostaru i Pljevljima i znao sam što znači biti vojnik«, prisjeća se biskup Žerdin.
