Kako to da jedno književno djelo, nastalo davno, ne samo da još plijeni pozornost uskoga kruga stručnjaka i sladokusaca književnosti, nego su njegove slike još prisutne u svakodnevnom govoru. Često će se, primjerice, čuti da nečije sramotno djelo spada u »deveti krug pakla«. Riječ je o »paklu« Dantea Alighierija, odnosno o njegovu spjevu »Božanstvena komedija«.
Pitanje je više dana i tjedana negoli mjeseci kad će izići novi hrvatski prijevod »Pakla«, prvoga pjevanja »Božanstvene komedije«, pa je Glas Koncila zamolio za razgovor autora novoga prijevoda književnika Božidara Petrača.
Glede načina na koji je postavljeno pitanje sugovornik općenito kaže: »Teško je ući u geologiju Danteova remek-djela, no Dante ga je zamislio, istina vrlo maglovito, još u svojim mladim danima kao imitaciju ‘komedija duša’, vizija drugoga života koje su u vrijeme srednjovjekovlja bile vrlo raširene.« Nadalje, »možda je u prvo vrijeme imao na umu samo glorifikaciju Beatrice«, žene uz koju ga je vezala najprije platonska ljubav tipična za ono doba, a koja nakon svoje smrti postaje muzom koja ga vodi k Bogu. »Postupno će, tijekom svoga zrenja, dugih i produbljenih studija, u njemu sazrijevati ideja koju će iz osobnoga religioznoga iskustva pretvoriti u svetu pjesmu i ponuditi svijetu kao model, uzor koji čovjeka može iz tame grijeha dovesti do svjetla blaženoga gledanja Božjega lica«, opisuje Petrač Danteov put.
Na pitanje koliko je Danteova osobna tragedija utjecala na »Pakao«, posebno na izbor likova koje je tamo smjestio, prevoditelj kaže: »Danteova osobna sudbina imala je svakako velik utjecaj na njegovo viđenje pakla i paklenih krugova. To se posebno odnosi na razdoblje njegova progonstva i velikoga razočaranja u svoju vlastitu političku sudbinu, sudbinu svoje ljubljene Firence i viđenja cijeloga društva kao prostora u kojem će vladati krjeposti i vrline, osobito onih koji bi imali upravljati narodima.«
»Izbor likova«, nastavlja sugovornik, »uvjetovan je, jasno, ulogama koje su ti likovi imali u Danteovu osobnom životu, ali i u javnom životu onodobne Firence, čitave Italije i cijeloga tadašnjega srednjovjekovnoga društva. Spustivši se u ‘Pakao’, on vuče, rekao bi Matoš, ‘čemer cijelog svijeta’, sve strasti života i cijelu zemlju. Dante je simbol toga života i te zemlje te ostaje kao najjača individualnost svoga vremena u kojoj je prisutan sav tadašnji život, sa svim silovitim strastima, nasiljima i porocima, ali i život sa svojim ekstazama, svojom uljudnošću i plemenitošću. Danteova poezija sadrži čitav život, nebo i zemlju, vrijeme i vječnost, ljudsko i božansko, sve ono što je od antičkih vremena pa do Danteova doba povijest zabilježila stvarno i fikcijski, te stoga i možemo reći da je njegova ‘Božanstvena komedija’ sabrano, doživljeno i iskustveno proživljeno filozofsko, teološko, povijesno, književno, duhovno, astronomsko i svako drugo znanje kojim je tada vladao europski srednjovjekovni čovjek.«
U »Paklu« su se našli papa Bonifacije VIII., kraljevi i ljudi kraljevskoga roda Filip Lijepi, Karlo Valois, Fridrik II.; Danteovi učitelji i prijatelji Brunetto Latini, Guido Cavalcanti; cijela galerija raznih likova, stvarnih, ali i fiktivnih poput Uliksa (Odiseja) ili cijele plejade svjetski čuvenih nesretnih ljubavnika… Tu je i čitav živopisni srednjovjekovni bestijarij koji je Dante uvrstio u svoj »Pakao«.
»Među tim pojedinačnim sudbinama nalaze se i svjetovni i crkveni ljudi koji su iznevjerili svoj poziv i odazvali se sirenskomu zovu zlih čina i zadovoljenja svojih niskih strasti. Odatle u Danteovim vizijama ‘Pakla’ toliko optužaba i kritika na račun vjernika i papa koji su Crkvu, kako piše u svojem Apostolskom pismu ‘Sjaj vječnoga Svjetla’ papa Franjo o VII. stoljetnici Danteove smrti, pretvorili u sredstvo za vlastite interese, zaboravljajući duh blaženstava i ljubavi prema malenima i siromašnima i klanjajući se moći i bogatstvu: ‘jer sve što Crkva posjeduje svoga / to je u Božjih ubogara vlasti, / a ne u svojte il još goreg koga’ (»Raj«, XII, 82-84). Uzvišeni pjesnik mogao je svojim dubokim iskustvom proročki jasno i otvoreno progovoriti o svim devijacijama čovjekova ponašanja kako bi ga naveo na pravi put, na put vjere i krjeposti«, kaže sugovornik.
U svem svom pjesništvu i pogledu uprtom u onostranost Dante je »pjesnik povijesne stvarnosti svojega vremena, s preciznim moralnim i političkim sudovima o događajima i likovima u Crkvi i društvu«. »Pometnja zemaljske i nadzemaljske svrhe, jedinstvo mača i pastorala, uzrok su svih zala u društvu. Pa ipak se kao pjesnik nije samo jednostrano prepuštao njihovu prokazivanju, nije upadao u licemjerje ili oholost.
Osuđivao je grijeh, ali je znao razlikovati zadaće i vrijednosti, zasluge i pogrješke, građanske vrline i poroke, zemaljsku svrhu od nadnaravne svrhe čovjeka, kao što je znao razlikovati civilnu državnu vlast od duhovne vlasti Crkve«, kaže Petrač.
Sugovornik navodi primjere. Kod svojega je učitelja Brunetta Latinija znao razlikovati njegov grijeh protiv prirode i njegov moralni nauk. Cijenio je moralne i građanske krjeposti Farinate degli Umbertija, premda ga je zbog krivovjerja također smjestio u »Pakao«. Papa Bonifacije VIII. bio je njegov politički neprijatelj, sukrivac za njegovo progonstvo. No kad govori kako je obitelj Colonna zatočila i ponizila papu, Dante u njemu više ne gleda neprijatelja, nego Krista čija se muka obnavlja…
Možda je »Pakao« privlačan današnjim ljudima zato što mnogi ne umiju uzdići svoj pogled onkraj ovoga svijeta. Tako je talijanski književnik Italo Calvino zapisao: »Pakao živih nije nešto što će biti: ako ga ima, onda je on ovdje, pakao koji imamo svaki dan, koji tvorimo bivajući zajedno. Dva su načina da se zbog tog ne trpi. Prvi mnogima lagano polazi za rukom: prihvatiti pakao i postati njegovim dijelom do te mjere da ga se više ne vidi. Drugi je način opasan i zahtijeva trajnu pozornost i dublje razumijevanje: nastojati i znati prepoznati tko i što, usred pakla, nije pakao te učiniti da traju, dati im prostora.«
Danteova je životna poruka jasna i savršeno se uklapa u vrijeme adventskoga iščekivanja: Bog je u konačnici jedina čovjekova šansa. »U ‘Paklu’ i ‘Čistilištu’ duša se još nije oslobodila grijeha i vodi je prirodno svjetlo, razum ili filozofija u obličju Virgilija. No razum bez Božje milosti nije dovoljan; duša, oslobođena, čista i laka, ima za voditeljicu milost, Beatrice, koja je vodi u ‘Raj’, iz svjetla razuma u svjetlo neprolazno, i dopire do Božjega lica. Dante je individualna duša, ali i alegorija cijeloga ljudskoga roda. ‘Pakao’ je slika zla, poroka i ljudskih grijeha; za čovjekovo spasenje bilo je nužno otkupljenje. Bog je postao čovjekom i po svojoj je muci, križu, smrti i uskrsnuću otkupio i spasio čovječanstvo, davši svoj život za otkupninu svega svijeta i svega stvorenoga. (…) Dante je slijedio utjelovljenu Mudrost. On se, pokajanjem i očišćenjem, uz Beatricinu pomoć uspinje u nebeske sfere, koje nisu neka bezimena i nepronična svjetlila, nego vječna pasha koju je Krist najavio i obećao; ono što oko nije vidjelo i ono što uho nije čulo. ‘Raj’ pretpostavlja zajedništvo s Bogom i sa svima s kojima smo živjeli na zemlji. To dakle nije poruka koja bi vrijedila samo za Danteovo vrijeme, to je poruka koja vrijedi za svako vrijeme«, zaključuje Petrač.
Na pitanje o odnosu novoga, njegova prijevoda prema dosadašnjim prijevodima »Božanstvene komedije« Božidar Petrač odgovara: »Ne ću se složiti s onima koji smatraju da stare prijevode treba ignorirati. (…) Hrvatska kultura trenutačno raspolaže s devet potpunih prijevoda ‘Božanstvene komedije’ i svaki je od njih vrijedan pozornosti. U svojem prijevodu posegnuo sam za proznim slogom nastojeći prenijeti sadržaj Danteova spjeva jer mi se prozni slog u današnje vrijeme čini vrlo korisnim u svladavanju svih teškoća koje ‘Božanstvena komedija’ sa sobom donosi. Onima koji više vole uživati u pjesničkom prenošenju i dalje preporučujem Kombolov, ali i Tomasovićev i Marasov prijevod.« Na primjedbu da bi se slično moglo gledati na prijevod najsvetije knjige sugovornik odgovara: »Znam da je u tijeku novi prijevod Biblije, neko sam vrijeme i sam ponešto – ali vrlo malo jer sam od toga posla odustao – čitao, no priznajem, bilo mi je vrlo teško odmaknuti se od prijevoda zagrebačke Biblije i svih dosadašnjih poboljšanja, osobito kad je riječ o Novom zavjetu – mislim na prijevod fra Bonaventure Dude i fra Jerka Fućaka. Pa ipak, mislim da je vrlo dobro da se svakih pedeset ili šezdeset godina dogodi novi prijevod i da svaki naraštaj ima svoj prijevod svetoga teksta, a mislim da se zrelost kulture jednoga naroda može procjenjivati i na temelju prijevoda remek-djela kakvo je Danteova ‘Božanstvena komedija’, Cervantesov ‘Don Quijote’ ili Shakespeareova djela.«
