HRABAR I OTVOREN POGLED BISKUPA PASSAUA STEFANA OSTERA: Kriza kršćanskoga temelja kontinenta

O vitalnoj i misionarskoj Crkvi kao odgovoru na krizu izazvanu »gubitkom Svetoga«

Mons. Stefan Oster
»Porast populizma s njegovom iluzijom da može ponuditi jednostavna rješenja, ekonomska i ekološka kriza, izbjeglička kriza, kriza Europe dubinski su također, a s mojega stanovišta nadasve – kriza kršćanskoga temelja kontinenta«, kaže biskup Stefan Oster.

Jedan je revni čitatelj Glasa Koncila, koji je želio ostati anoniman, ponudio Glasu Koncila tekst koji je jedan njemački biskup – mons. Stefan Oster, biskup Passaua, salezijanac – objavio na svojoj osobnoj stranici. Zbog duljine teksta nije bilo moguće posve udovoljiti želji čitatelja da se tekst objavi u cijelosti, premda bi to tekst zaslužio iz više razloga: zbog hrabroga i otvorenoga pogleda stvarnosti u oči, zbog pokušaja sjedinjavanja glavnih odrednica života Crkve, zbog jasnoće i plastičnosti govora te, konačno, zbog nade s kojom gleda u budućnost, kojoj zalog u konačnici nisu ljudska umovanja, ljudski projekti, nego nazočnost samoga Boga.

U središtu je teksta, kao što kaže i sam naslov, »gubitak svetoga«, u kojem biskup Oster vidi uzrok krize ne samo vjere i Crkve, nego i same Europe, ali i »čežnja za promjenom« u kojoj autor pronalazi nadu. Tekst, istina, polazi ponajprije od njemačke stvarnosti, ali i sam autor na nekoliko mjesta upućuje na načelnu ili tendencionalnu sličnost sa stanjem u više-manje cijeloj Europi. Hrvatskoj katoličkoj javnosti – ako je, i gdje je, stanje bolje od opisanoga u tekstu – biskupovo očitovanje može poslužiti kao poticaj na čuvanje i dublje ukorjenjivanje blaga koje još uvijek nije potamnjelo.

Ispravno, ali beznadno ispravno

Svoj pokušaj analize biskup započinje opisom nedjeljne jutarnje mise za vrijeme praznika u neimenovanom talijanskom gradiću (a ne njemačkom, što također upućuje na to da problemi o kojima autor govori nisu samo njemački). »Ljudi ulaze u crkvu nedugo prije početka ili pak za vrijeme službe riječi i uzajamno se srdačno pozdravljaju. (…) Ukupno je nazočno možda 25 ljudi, većina, razumije se, iznad 60. Mladih ljudi nema. Ozračje u crkvi otprilike je kao na trgu ispred crkve nakon bogoslužja: vedro, ljetno, ljudi razgovaraju dok ne dođe župnik. Na njegov se ulazak svi dižu, kantorica u prvom redu započinje pjesmu – bez orgulja. (…)

Molitve i tekstove čitanja i evanđelja može se pratiti i na listovima papira koji su podijeljeni sudionicima: starija gospođa preuzima čitanje iz Staroga zavjeta, ostali vjernici ne čine se odveć pozornima – ni oni koji slušaju ni oni koji prate čitanje na papiru. Čitačica drugoga čitanja preuzima i ‘Aleluja’ prije evanđelja. Sve izgleda vrlo rutinirano. Župnik, koji djeluje već staro, na propovijedi iznenada postaje razumljiv, do tada je zapinjao. No u drugoj su klupi vjernici postali vidljivo uznemireni kad je premašio osam minuta. Odmahivanje glavama, uzajamno povlađivanje da se to tako ne radi…«

Nakon poduljega opisa biskup Oster konstatira da, dakako, ne može prosuđivati unutarnje stanje ljudi koji su slavili misu. »Međutim«, kaže autor, »zapravo ni u jednom trenutku nisam stekao dojam da se ovdje pojedinci ili zajednica susreću sa Svetim. (…) Jednostavno je bilo nekako kao i uvijek: navika, dobro raspoloženje, malo molitve.« I nastavlja: »Romano Guardini jednom je rekao da je euharistija najsvetiji čin na svijetu na najsvetijem mjestu na svijetu. No u toj crkvi jedva da je bila nešto više od rutinirane sporedne stvari, od okupljanja, od dobro poznatoga rituala koji uza što manje kompliciranja smije ostati u prostoru ovostranoga. Izvana na neki način ispravan, ali beznadno ispravan: nije tu, naime, bilo ništa od svetosti.«

Zašto ne dolaze mladi naraštaji?

Biskup je istaknuo da mu ni na kraj pameti nije bilo koga osuđivati, među ostalim i zato što su slična bogoslužja tipična za mnoga mjesta u Europi. »I zato što, kao drugo, u takvim postupcima dolazi do izražaja bijeda koju sudionici uopće više ne doživljavaju kao bijedu. Gotovo potpuni gubitak iskustva strahopoštovanja, svetosti i transcendentnosti ide ruku pod ruku s nekom vrstom ravnodušnoga beznađa: jedva da tko vjeruje da susret sa Svetim vodi u drugačiji unutarnji stav, a zacijelo nitko više ne vjeruje ni to da bi se iskustvo Svetoga moglo uspostaviti – te stoga nikomu i ne nedostaje: ‘Činimo to zato što smo uvijek činili.’ Čovjek se, dakako, ipak pita zašto ne dolazi nitko iz mladih naraštaja, a s vremenom se opaža da i nemali broj rutinskih vjernika također postupno otpada – ili jednostavno izumiru!« opisuje biskup Oster.

»To da papa Franjo odlučno potiče na misionarsko kršćanstvo u nas se u crkvenoj i medijskoj percepciji u načelu uvijek previđa. (…) No ako Crkva više nije misionarska, to je pokazatelj da je vjernički identitet oslabio, da vjernici tek malo žive od milosti da su djeca Božja, koju su doista primili – te stoga jedva mogu u srcu imati želju pomoći drugima doći do toga Božjega djetinjstva.«

Središnja misao u prvom dijelu biskupova priloga glasi: »Kriza Crkve u Europi kriza je kršćanskoga identiteta. Vjera je oblik življenja, način gledanja na svijet, pokret u kojem se gradi zajedništvo – i to zato što po Kristu i u Kristu spoznajemo Boga kao svojega Otca te smo s njime u odnosu kao s apsolutno Svetim te ujedno apsolutno Bliskim. U mjeri u kojoj sve manje poznajemo i ljubimo Boga raspada se zajedništvo, mijenja se naš pogled na svijet, a mijenja se i naš način življenja.

Gubitak vjere čini nas strašljivijima, sebičnijima te promiče ustroje zajedništva koji su zasnovani na drugim motivima, a ne na želji za ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Porast populizma sa svojom iluzijom da može ponuditi jednostavna rješenja, ekonomska i ekološka kriza, izbjeglička kriza, kriza Europe, dubinski su također, a s mojega stanovišta nadasve – kriza kršćanskoga temelja kontinenta.«

Zapravo daleko od autentičnoga kršćanstva

U nastavku svojega promišljanja biskup Oster naširoko oslikava stanje u Njemačkoj. U ovom će prikazu neki dijelovi opisa biti iscrpno prikazani, neki nešto kraće, a neki tek spomenuti. Svijet mladih prikazuje tako što izvještava o razgovoru s troje mladih, u dobi od 17 do 25 godina, iz većinski katoličke Bavarske, sve troje pohađa gimnazijski vjeronauk, sve troje je iz tradicionalnih katoličkih obitelji. Na misu ponekad odu, posebno za veća slavlja, no »pitanja tih mladih ljudi pokazuju koliko su zapravo daleko od autentičnoga kršćanskoga«: »Ne upućuju li sve religije na to da se više-manje radi o tome kako živjeti pristojan život? Nisu li možda religije, ili religijska vjera, način bijega jer ljudi drugačije ne mogu izići na kraj sa svojim životom? Kako to zapravo kršćani mogu tvrditi da je kršćanstvo jedina prava vjera? Ne dokazuje li ophođenje Crkve s homoseksualcima ili s ponovno vjenčanim rastavljenima već u startu da se tu ne radi o ljubavi, nego prije svega o moći nekolicine muškaraca – i nije li već i to dovoljno da Crkva bude posve nevjerodostojna?«

Ta pitanja biskup Oster komentira riječima: »No o samom se Kristu zapravo uopće ne govori. Na bogoslužje naravno ne idu. Ta i zašto bi? Ne razumiju što se tamo slavi, govori se nešto za što im se čini da nema nikakva značenja za njihov život. A da je riječ o Bogu koji želi živjeti osobni odnos s njima, to im još nitko nije rekao. Zacijelo zato što se vjernici starijih generacija u prosjeku ponašaju kao oni sa spomenute talijanske mise. A kako pokušati postati pristojni ljudi, to se sa stajališta tih mladih može bolje naučiti od drugih institucija, možda kod Amnesty Internationala, ili kod Greenpeacea, ili kod spontano okupljene skupine koja pruža pomoć izbjeglicama…«

Kriza sakramenta pomirenja u Njemačkoj
Sljedeći prikaz – srećom – nikako ne može poslužiti kao opis stanja u Hrvatskoj, ali može poslužiti kao podsjećanje na blago koje je još uvijek tu, na njegovo čuvanje i promicanje. Biskup Oster iznosi »rezultate ankete u Njemačkoj« o pristupanju pastoralnih djelatnika sakramentu ispovijedi. »Rezultat: više od 50 posto svećenika ispovijeda se jednom godišnje ili rjeđe, više od 70 posto trajnih đakona ispovijeda se jednom godišnje ili rjeđe. Kod trajno zaposlenih pastoralnih referenata i referentica to je više od 80 posto, kod župnih referenata i referentica više od 90 posto. A kod vjernika u našoj zemlji broj onih koji redovito pristupaju ispovijedi u mnogim župama i udruženjima župa teži prema nuli. Pomirenje s Bogom u vlastitom životu, traženje uvijek novoga obraćenja k Bogu, vjerničkoga hoda shvaćenoga kao rast i dozrijevanje u duhovnom životu, u povezanosti s Gospodinom, u načelu u uobičajenom životu zajednica ne igra više nikakvu ulogu, a time ni sakrament pomirenja. Dakako da pojedinih iznimaka ima, ali one samo potvrđuju pravilo. Praksa ispovijedanja među svećenicima i trajno zaposlenim suradnicima podsjeća na riječ iz evanđelja: Tko je iznutra slijep za stvarnost pomirenja s Bogom, nije prikladan da bi druge privodio da progledaju.«
Nitko nije želio »prijeteću vijest«

Život Crkve biskup Oster promatra pod prizmom »oslobođenja« koje su mnogi u Crkvi doživjeli nakon Drugoga vatikanskoga koncila. »Proglas oslobođenja postao je ujedno imperativom naviještanja: ‘Radosna vijest umjesto prijeteće vijesti’«, piše biskup. I nastavlja: »Nitko više nije želio propovijedati prijeteću vijest, nitko nije želio ostati u krutom ritualizmu, moralizmu i dogmatizmu. Svatko je želio biti u skladu s radosnom viješću koju je Koncil potvrdio: Krist je umro za sve ljude bez iznimke, a mi želimo surađivati sa svim ljudima dobre volje.

Na neki su način oni dobri među drugima također kršćani, pa makar bili i ‘anonimni kršćani’, kao što reče Karl Rahner. Sve to spada zajedno. Konačno svježi zrak da se može disati – među konfesijama i religijama, čak i s ateistima. – To što je jedan od ključnih tekstova Koncila (‘Lumen gentium’, 5. pogl.) jasno rekao da je poziv na svetost darovan i zadan svim vjernicima, a ne samo svećenicima i redovnicima – to je, naravno, brzo otišlo u drugi plan. To je, naime, opet zvučalo kao zahtjev, pa čak i kao ‘prijetnja’.«

Udaljavanje od izvora kršćanske vjere i gubljenje u besplodnim raspravama biskup Oster prigovara i teologiji u svojoj domovini, koja je po njemu velika tek po svojoj plodnoj prošlosti.

Tako, izazovni i zahtjevni Isusovi izričaji u evanđeljima »jedva da se više tematiziraju«. Kroz prizmu rečenoga biskup naširoko analizira razvoj crkvenoga života do danas. Tako, primjerice, kaže: »Današnja kriza svećeničkih i redovničkih zvanja uz druge čimbenike duguje se, s mojega stajališta, i toj okolnosti: da se tek u malom broju župa, zajednica unutar katoličkoga svijeta ima iskustava vjere u kojima se izrijekom naglašava i živi činjenica da je u kršćanskoj vjeri uvijek također riječ o osobnoj odluci za Krista te da je duhovni put svakoga vjernika to dublji što je više put odlučnosti. Istinsko vjerničko ozračje nastaje među ljudima koji su se odlučili za Krista. Takvi prostori iskustva vjere jesu biotopi u kojima izrastaju zvanja – a njih posvuda nedostaje.«

Katolištvo koje se opravdava, pa i ispričava

Na istom tragu odbacivanja svega što bi moglo »mirisati na prijeteću vijest« biskup Oster iznosi i sljedeća zapažanja: »Svakako je zanimljiva činjenica da je srednja generacija jedva nešto čula o tome da bi nedjeljna misa bila obveza te da je taj propust Crkva gledala i gleda kao na teški grijeh. Ili, taj naraštaj znade da Crkva zastupa prilično strog seksualni moral, ali zbog nedostatka pravih suočavanja i ozbiljnoga naviještanja široki dijelovi Crkve vjeruju da to ionako nitko tako ozbiljno ne uzima te da je samo pitanje vremena kad će se Crkva na tom polju promijeniti. A dok se ne promijeni, većina mislećih katolika sebe ubraja među one koji su na strani nužno nadolazeće promjene. I nipošto ne žele biti – ne daj, Bože – ‘konzervativni’, kao što je maleni ostatak navodnih ‘betonskih glava’.«

Biskup Oster u tom kontekstu govori o »umirujućem katolištvu«, koje kao da se ima potrebu opravdavati, ako li ne i ispričavati što još uvijek pripada Crkvi. »No radosno, zahvalno, samosvjesno, a time i ofenzivno misionarsko kršćanstvo teško se više može naći. (…) Misionarsko je kršćanstvo u načelu općenito pod sumnjom fundamentalizma. A to je u očima mnogih još mnogo gore nego tek ‘konzervativno’. To da papa Franjo odlučno potiče na misionarsko kršćanstvo u nas se u crkvenoj i medijskoj percepciji u načelu uvijek previđa – većinom u korist makar i najmanjih naznaka koje bi kod njega mogle upućivati na reformu u temama vezanim uz spolnost; o tim se naznakama onda tako naširoko i iskrivljeno izvještava i ti se izvještaji dalje prenose. No ako Crkva više nije misionarska, to je pokazatelj da je vjernički identitet oslabio, da vjernici tek malo žive od milosti da su djeca Božja, koju su doista primili – te stoga jedva mogu u srcu imati želju pomoći drugima doći do toga Božjega djetinjstva.«

Kritike i progresivnima i konzervativnima

Slične tendencije biskup Oster opaža, primjerice, kad govori o odnosu prema Svetomu pismu kao živoj Božjoj riječi, posebno kad je riječ o biblijskim tekstovima u liturgiji, o osobnoj molitvi koju tek rijetki istinski prakticiraju, čak i kod crkvenih službenika, o karitativnom djelovanju koje je u njegovoj domovini visoko profesionalizirano, organizirano te stoga podvrgnuto ekonomskim pravilima igre, zbog čega slabo odražava istinsku »Kristovu ljubav« – koja je nešto drugo od ljubavi u svakodnevnom suvremenom značenju riječi – te stvara percepciju Crkve kao humanitarne ili socijalne organizacije nalik drugima.

Udaljavanje od izvora kršćanske vjere i gubljenje u besplodnim raspravama biskup Oster prigovara i teologiji u svojoj domovini, koja je po njemu velika tek po svojoj plodnoj prošlosti. Sve su te kritike upućene »glavnoj struji« crkvenoga života, koju bi se moglo nazvati »progresivnom«. No mons. Oster kritika ne štedi ni takozvane »konzervativne« katolike.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 1/2017.
Prethodni članakPOOŠTRITI REGULACIJU AGROKEMIJSKIH PROIZVODA Biološki insekticidi (ni)su sigurni
Sljedeći članakMISIONARSKA CRTICA SESTRE MARICE Dječak iz Madagaskara »stao na svoje noge« – na kotačima