UVJET DA ČOVJEK PORAZI TEHNOLOGIJU Budućnost svijeta ovisi o “kršćanskom slabiću”

Budućnost svijeta ne leži samo u tehnologiji, nego prije svega u ljudskom karakteru, u tome hoće li »homo sapiens« iznutra dozrijevati zajedno s tehnološkim napretkom. Samo dozrijevanje iznutra, okretanje dobru i ljubavi mogu biti jamstvo da se tehnološki napredak ne će razbiti čovječanstvu o glavu.

U posljednje vrijeme pišu pojedini autori da je »homo sapiens« prošlost. Na pomolu je novi čovjek, »homo deus«, pred kojim stoje nesagledive mogućnosti. Takve misli nisu daleko od Nietzscheova razmišljanja o tome kako je na vidiku smrt Boga i trijumf čovjeka koji će ga zamijeniti.

Čovjeku – Božje mjesto

Čovjek budućnosti, uvjerava Nietzsche, uništit će poput dinamita sve one stare strukture koje ga ometaju u konačnom ostvarenju apsolutne moći i zauzimanja Božjega prijestolja. Za razliku od filozofskih razmišljanja njemačkih idealista, gdje u centru svjetskih događanja stoji duhovno, Nietzsche stavlja u centar događanja ono dionizijsko, fizičko. Za njega je dionizijsko (iracionalno, vitalno, emocionalno) bitna pokretačka snaga napretka, dok je racionalnom dodijeljena samo uloga dovođenja svega u red. Pokretač svakoga napretka je želja za vlašću, ona sila koja tjera čovjeka naprijed i omogućuje mu nadilaženje samoga sebe. U tom procesu, iako će biti neizvjestan i bolan, čovjek će zauzeti Božje mjesto. Postat će, kako misle neki današnji znanstvenici, »homo deus«. U tom kontekstu se i može shvatiti Nietzscheova odbojnost prema »kršćanskom slabiću«, opterećenom savješću i njegovo oduševljenje za antičkoga heroja. Smatra da kršćanstvo sa svojim moralom, kao i idejom empatije i milosrđa, vodi u pravcu samouništenja ljudske volje za moći te stoji na taj način na putu ostvarenja onoga ljudskoga stvorenja koje se može nazvati »nadčovjekom«.

Slično danas razmišljaju predstavnici tehnološkoga trijumfa i u svijetu postmoderne. Nietzscheova »nadčovjeka« zamjenjuju transhumanim stvorenjem koje bi trebalo biti produkt tehnologije i genetske modifikacije. Iako Nietzsche stavlja naglasak na volju za moći, njegova se ontologija podudara s transhumanističkim razmišljanjima.

Uvjet ljudskoga napretka promjena je iznutra

Još dalje od Nietzschea i transhumanista idu posthumanisti koji gotovo i ne govore više o ljudskom stvorenju, nego o nekoj novoj vrsti. Zato kad neki od tih autora govore o tome da je čovjek postao »homo deus«, prvotno misle na njegovu vanjsku manifestaciju, na ono što se veže uz napredak tehnologije i znanosti uopće. Naglasak je uvijek na ljudskim tehnološkim mogućnostima, dok se ona promjena čovjeka iznutra uopće ne spominje. Pri tome gotovo da se i ne postavlja pitanje može li čovjek izdržati takav proces bez humanističkih ideala i duhovne spoznaje da mu sve nije dopušteno, da u svojim genima nosi odgovornost za sebe i svijet. Neki od transhumanističkih autora uvjeravaju da je moguće kognitivnim jačanjem pojačati i moralnu odgovornost pojedinca i društva u cjelini. Nažalost, trenutno stanje u svijetu ne ohrabruje. Nažalost, tehnološki napredak ne prati dovoljno napredak moralne odgovornosti i empatije. Upravo iz tog razloga važno je danas neprestano ponavljati da ljudski napredak ovisi prije svega o njegovoj promjeni iznutra, da ljudski napredak ovisi prvotno o njegovu sazrijevanju u dobroti i ljubavi, o onom bitnom svojstvu koje čovjeka čini upravo, za razliku od svih živih stvorova, nečim posebnim. Nema sumnje da su, s obzirom na tehnološke mogućnosti, pred ljudskim stvorenjem veliki izazovi. Utoliko se s pravom može reći da je Nietzsche bio djelomično i vizionar. Ipak, mora se reći da mnogi mislioci postmoderne zanemaruju bitnu činjenicu. Čovjek jest doista već danas tehnološki napredovao do zavidne razine, ali ne smije se zanemariti činjenica da su se s tim napretkom pojavile i jače mogućnosti za samouništenje.

 

Zašto je strah od izvanzemaljaca neutemeljen
Naime budućnost svijeta ne leži samo u tehnologiji, nego prije svega u ljudskom karakteru, u tom hoće li »homo sapiens« iznutra dozrijevati zajedno s tehnološkim napretkom. Samo dozrijevanje iznutra, okretanje dobru i ljubavi mogu biti jamstvo da se tehnološki napredak ne će razbiti čovječanstvu o glavu. Za današnjega čovjeka važna je spoznaja da ono Nietzscheovo dionizijsko, koliko god bilo bitno u razvoju čovjeka, nije temelj opstanka ljudske vrste, nego ono duhovno koje potiče jačanje želje za skladom i mirom, a ne za moći. Jer danas je čovjek sposoban za nekoliko minuta uništiti napredak od nekoliko tisuća godina.
Kad su jednoga znanstvenika upitali treba li se čovječanstvo bojati dolaska izvanzemaljaca, odgovorio je izričito jasno da nema nikakvoga razloga za zabrinutost. A kad su ga upitali čime to obrazlaže, rekao je: »Ako postoje tamo negdje u nepreglednom svemiru izvanzemaljci i mogu doći do nas, onda su tehnološki ispred nas nekoliko milijuna godina. Pa ako se u tih nekoliko milijuna godina nisu s tom silnom tehnologijom istrijebili u međusobnim ratovima, onda su zasigurno postali stvorenja zavidne dobrote i ljubavi. Nešto su poput anđela. A takvih se stvorenja ne treba bojati.« Oni koji rado govore o čovjeku kao »homo deusu« mogli bi naučiti nešto od tih misli, shvatiti da ljudska budućnost ovisi ponajprije o tome hoće li se čovjek napredujući tehnološki okrenuti dobru ili će pasti jače pod utjecaj destrukcije. Ako se okrene dobru, na zavidnom je putu jer će biti sposoban upotrijebiti tehnologiju u korisne svrhe. Ali ako bude samo razvijao tehnologiju, ostajući duhovni patuljak, budućnost mu je vrlo upitna. To otvara jedno vrlo važno pitanje: Je li današnji »homo sapiens« bez oslanjanja na tradiciju i stare vrijednosti sposoban pozitivno uzeti sudbinu u svoje ruke? I ako se odvaži učiniti to, hoće li krenuti u pravom smjeru ili će se dovesti u situaciju da će netko morati zadnji zatvoriti vrata, označujući time kraj jedne epizode, kraj ljudske povijesti?

 

Već je antička filozofija shvatila da budućnost čovjeka ne leži samo u ostvarenju dionizijskoga, nego i onoga božanskoga, onoga što su mu bogovi podarili, a o čemu uvelike govori i Biblija svojom porukom da je Bog iz ljubavi htio čovjeka. Platon u jednom svojem djelu govori o tome da su prva ljudska stvorenja bila okrugla, poput kugle, da su u jednom bili spojeni muško i žensko. Upravo to jedinstvo tjelesnoga i nutarnjega učinilo je ljudsko stvorenje fizički i duhovno snažnim, toliko snažnim da su ga se i bogovi pobojali. Zeus ga u strahu da ne ugrozi bogove razdvaja na dvije polovice, na muško i žensko, kako bi ih time oslabio. Od tog trenutka postoji snažna težnja jedne polovice za drugom, za novim jedinstvom. Nije govor samo o težnji za erotskim, nego i platonskim spajanjem. One dvije razdvojene polovice koje se u životu ponovno slučajno susretnu i spoje postaju nerazdvojne. Ta mitološka metafora mogla bi se primijeniti i na čovječanstvo u cjelini. I kod ljudi postoji težnja, iako je često nečim ometana, za apsolutnim sporazumijevanjem.

Bog koji ne zavidi ljudima na ljubavi

Biblijski govor o prvim ljudima jasno poručuje da je izlaskom ljudskoga stvorenja iz raja, otuđenjem od one iskonske slike koju je Bog čovjeku namijenio, došlo do podijeljenosti među ljudima, da je nastalo ono stanje nepodnošljive podvojenosti koje čovjek želi nadvladati. Biblija ide dalje od Platona, upozoravajući i na to da se ta čežnja za ponovnim uspostavljanjem jedinstva odnosi i na Boga. Biblijski Bog, za razliku od antičkih, ne zavidi ljudima na snazi njihove ljubavi. Naprotiv, on želi da se ljudi ponovno međusobno približe. Utoliko bi se moglo reći, biblijski gledano, da je čovjek u neprestanom traganju za putem međusobnoga približavanja i približavanja Bogu. Pred njim je veliki životni izazov ostvarenja sreće koji zasigurno ne ovisi samo o onom dionizijskom, ekonomskom i tehnološkom napretku, nego prije svega o njegovu duhovnom dozrijevanju, međusobnom približavanju. Taj put je prožet velikom neizvjesnošću, jer ne ide sve uvijek pravolinijski u pravcu dobra. Njegovo međusobno približavanje i smanjenje udaljenosti u odnosu na Boga ometaju mnoge nepoznate sile, koje proizlaze iz njegova prvoga grijeha, iz silne želje da bude Bog. I to se ne događa zbog toga što se čovjek u ostvarenju ljubavi želi približiti Bogu, nego zbog toga što je otuđenjem u neprestanoj opasnosti da poželi biti Bog, da ovlada drugim čovjekom. Utoliko se može s pravom reći da je i danas svaki govor o tome da je čovjek »homo deus« vrlo opasan. Tu bi mogle biti od velike koristi biblijske misli kako je Bog stvorio čovjeka sebi sličnim, i to ne samo po dionizijskim mogućnostima, koje – istina – proizlaze iz ljudske fizičke i racionalne sposobnosti, nego prije u težnji za ostvarenjem ljubavi.

Više ljudi umire od prežderavanja nego od gladi

Danas je jasno da ostaje još mnogo toga što treba biti učinjeno da bi svijet krenuo u pravom smjeru te mogao ispravno koristiti tehnološka pomagala. Na kakvom se putu nalazi danas »homo sapiens« ili, kako bi neki htjeli, »homo deus« pokazuje se najbolje u činjenici da u svijetu postmoderne umire više ljudi od prežderavanja nego od gladi, da samoubojstva odnose više ljudskih života od svih prometnih nesreća, pa čak i ratova. Očito je da se samo tehnološkim napretkom, ostvarenjem samo onoga dionizijskoga, čovjek ne može zadovoljiti. Uzrok leži u njegovoj nutarnjoj želji da se ostvari u ljubavi, i to onoj koja uključuje, istina, i erotsku, ali i onu drugu bez koje ljudsko stvorenje ne može preživjeti. Nisu daleko od istine oni autori koji tvrde da je danas žeđ za ljubavlju isto toliko prisutna koliko i žeđ za vodom. Zato bi danas bilo važnije progovoriti o tome da je »homo sapiens« u dubokoj krizi te da bi trebao preispitati svoj život put, da bi trebao napokon shvatiti da tehnologija mijenja svijet izvana, ali ne i čovjeka iznutra, da može biti od velike koristi, ali da nikada ne će moći nadomjestiti ljudsku čežnju za tim da bude voljen i da voli. Tek iznutra promijenjen čovjek, čovjek sklon dobru i ljubavi, može računati na ozbiljan napredak.

Danas su mnogim europskim političarima puna usta govora o vrijednostima, o europskim vrijednostima. To otvara mnoštvo ozbiljnih pitanja, a jedno od njih svakako je i ono koje glasi: Je li doista naša najveća europska vrijednost to da je sve isto, da nema razlike između dobra i zla, da nema individualnoga grijeha, da je sve dopušteno u ime slobode, da se ne smije ograničavati ljudska želja za vlašću?

Nitko razuman ne može imati ništa protiv tehnologije i napretka čovječanstva. Jer preko tehnologije čovjek si može olakšati i produljiti život. Ali, nažalost, može ga i unazaditi. O tome ponešto govore svakodnevni ratovi koji u nekoliko dana razore ono što je čovjek tehnološki postigao za nekoliko desetljeća ili čak stoljeća. Ali svatko razborit mora shvatiti da ljudska budućnost ovisi prije svega o vrijednostima na kojima počiva društvo, na onim vrijednostima koje usmjeravaju pojedinca u životu.

Danas su mnogim europskim političarima puna usta govora o vrijednostima, o europskim vrijednostima. To otvara mnoštvo ozbiljnih pitanja. A jedno od njih je svakako i ono koje glasi: Je li doista naša najveća europska vrijednost to da je sve isto, da nema razlike između dobra i zla, da nema individualnoga grijeha, da je sve dopušteno u ime slobode, da se ne smije ograničavati ljudska želja za vlašću? To je pitanje vrlo važno. Jer čovjek i čovječanstvo mogu opstati samo ako budu posjedovali one vrijednosti kao što su ljubav, prijateljstvo, krotkost i pravednost, one vrijednosti koje ih vode kroz život, koje sve upotpunjuju, ali i obavezuju. Istina, tolerancija, o kojoj se danas govori i previše, nužna je i za ostvarenje ljudskoga sna o ljubavi i skladu. Upravo zbog toga Biblija često govori o Bogu koji oprašta čovjeku njegove posrtaje na životnom putu.

Nije svejedno kakav navigacijski sustav vodi čovjeka

Nigdje u ljudskoj povijesti literature ne govori se tako jasno kao u Novom zavjetu o potrebi međusobnoga praštanja, prihvaćanja činjenice da je čovjek slab i da se spotiče na svom životnom putu. Istina, vrijednosti moraju biti uvijek iznova preispitane, pa i one tradicionalne. Prave se mogu uvijek prepoznati po tome što potiču pojedinca da djeluje uvijek tako da njegovo djelovanje bude na korist i drugima. Vrijednosti su bile i jesu navigacija koja usmjerava društvo. Kad one zakažu, ili ako se krivo utipkaju, mogu odvesti pojedinca i društvo u sasvim suprotnom smjeru od željenoga. Shvaćanje i te mogućnosti vrlo je važno, pogotovo danas kad je tehnologija omogućila čovjeku da može sam odlučiti o tome hoće li biti ili ne će više postojati. S modernom tehnologijom na svijet je prvi put stupila i nova mogućnost samoubojstva, koje nosi i kolektivna obilježja. Zato nije i ne može biti svejedno na kakav se navigacijski sustav danas oslanjamo, na onaj posthumanistički ili duhovni. Za napredak i opstojnost svijeta utoliko je od Nietzscheove vizije čovjeka puno važnija ona poznatoga psihologa Viktora Frankla, koji govori o tome da čovjek doista mora nadići sebe, postati altruističan, ne stavljajući u prvi plan svoje vlastite prohtjeve i želje. Samo takvo ljudsko stvorenje ima budućnost u svijetu vrlo izazovnih tehnoloških mogućnosti, u vremenu velikih manipulacija. Utoliko glavni problem današnjega čovjeka i nije, kako kaže filozof Philip Hübl, samo digitalizacija i promjena klime, nego čovjek sa svojim sklonostima. A najopasnija od njih je ona koja se koristi svim sredstvima da bi ovladala drugim čovjekom.

IZVORGlas Koncila br. 34/2017.
Prethodni članakBISFENOL A KAO SVAKODNEVNA »HRANA« Kako ukloniti plastične aditive iz okoliša?
Sljedeći članakZAŠTO JE PONIŽENJE NERAZDVOJIVO OD POBJEDE Čovjek se ne može oduprijeti savjesti