»AGROKOR« I MIROVINE – ŠTO JE ISTINA? Koliko je siguran II. stup?

Foto: Shutterstock

Radi razumijevanja straha koji u širokim krugovima izaziva duboka kriza »Agrokora« i mogućnosti da se to odrazi na mirovine treba najprije objasniti određene odnose financiranja mirovinskoga osiguranja I. i II. mirovinskoga stupa.

Mirovinsko osiguranje I. stupa (svima poznate generacijske solidarnosti) financira se na nekoliko osnovnih načina: a) prihodima od doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti, koji se uplaćuju u državni proračun, koji isplaćuje mirovine; b) općim prihodima i primitcima iz proračuna, kojim se financira dio obveza mirovinskoga osiguranja koje nastaju priznavanjem prava i određivanjem mirovina povlaštenih prava pod povoljnijim uvjetima prema posebnim propisima, kao i dodatci odnosno povećanje mirovina prema posebnim zakonima koji propisuju ta prava (saborski zastupnici, akademici, branitelji i drugi) te doplatak za djecu; c) i ostalim prihodima.

Temeljna važnost sustava međugeneracijske solidarnosti

Dakle I. stup mirovinskoga osiguranja temelji se na načelima generacijske solidarnosti i uzajamnosti, a osiguravaju se prava za slučaj starosti, invalidnosti i tjelesnoga oštećenja i članovima njihovih obitelji prava za slučaj smrti osiguranika, odnosno korisnika mirovine. Prema tome taj sustav djeluje tako da se tijekom radnoga vijeka za svakoga osiguranika plaćaju doprinosi prema visini plaće ili propisane osnovice osiguranja. Isplate korisnicima prava vrše se iz tekućih doprinosa sadašnjih zaposlenika pa se zato taj sustav naziva »sustav generacijske solidarnosti« odnosno »Pay-As-You-Go«. Taj sustav uveden je prvi put u Njemačkoj za vrijeme Bismarcka i održao se u Europi do danas, pa bi i dalje trebao ostati kao temeljni sustav socijalne sigurnosti svih onih koji rade i plaćaju doprinose i poreze državi.

Duboka kriza »Agrokora« i mogućnost da se to odrazi na mirovine izaziva uznemirenost javnosti. U osvrtima na tu uznemirenost nitko ne govori neistinu, ali se ipak ne zna prava istina ugrožava li i kako visine mirovina pad vrijednosti dionica tvrtki u sklopu »Agrokora«.

U mirovinskom osiguranju II. stupa (sustav kapitalnoga pokrića) naknada pojedincima plaća se iz ušteda tijekom radnoga vijeka, kao i iz prikupljenih kamata na tu uštedu specijaliziranim mirovinskim fondovima. Ti fondovi posebna su vrsta obvezne ugovorne štedne organizacije. Iako je u načelu štednja u bankama dobrovoljna, ta je mirovinska štednja obvezna pa bi je se moglo nazvati »dobrovoljna prisila«. Mirovinski fondovi takvu prisilnu štednju dalje ulažu najviše u dionice raznih poduzeća, u korporacijske obveznice, pa i državne obveznice, a drže i velike oročene depozite u bankama. Sve je to podložno tržištu kapitala, a posljedično tomu i riziku tržišta. Polazi se od pretpostavki da će tako ostvarivani prihodi biti veći od kamata na štedne uloge u klasičnoj štednji u bankama.

Rasta od 10 % nikad nije bilo!

Međutim zanemaruje se bitna pretpostavka: da bi prinos od ulaganja npr. u dionice bio veći od kamata na klasičnu štednju, potreban je rast društvenoga bruto proizvoda od najmanje 10 %, što se u Hrvatskoj nikada nije ostvarivalo, a sigurno još dugo ne će. Taj obvezni rast dohotka od najmanje 10 % bio je udarni argument ekonomista teoretičara, koji su reklamirali uvođenje II. mirovinskoga stupa, svima znanoga kao »čileanski model«. Druga opasnost koja prijeti takvim ulozima jest rizično ulaganje ušteda u dionice poduzeća. Ako vrijednost dionica znatno padne ili budu čak obezvrijeđene u većoj masi zbog bankrota, mirovine II. stupa mogu biti jako ugrožene, pa i izgubljene. Dakle, naši »prisilni štediše«, koji očekuju da im mirovinski fond do odlaska u mirovinu ne samo očuva realnu vrijednost uloga, nego i ostvari određen prinos, mogu biti neugodno iznenađeni.

Mjerodavno ministarstvo rada i mirovinskoga osiguranja iz političkih razloga umiruje javnost da nema opasnosti za sustav, što je djelomice točno kada se radi o mirovinama iz I. mirovinskoga stupa generacijske solidarnosti, jer kako smo u početku naveli, njihove se mirovine isplaćuju iz tekućih doprinosa pa ne ovise o vrijednosti dionica. No kada se radi o II. mirovinskom stupu tzv. kapitalizirane mirovinske štednje, opasnosti su daleko veće jer se prihod temelji na tržištu kapitala. Eventualno povlačenje uloga iz dionica i prebacivanje u državne obveznice nije nikakvo jamstvo sigurnosti. Podsjećamo na nedavni slučaj tvrtke »Royal mirovinsko osiguranje«, koja je propala, a s njom i mirovine, baš zbog činjenice da se previše ulagalo u državne obveznice. Istina je da je eventualni gubitak od dvjestotinjak milijuna kuna relativno malen u odnosu na ukupnu mirovinsku štednju u II. stupu. Osim toga mirovine iz II. stupa još se ne isplaćuju masovno. Ipak, sadašnji pad vrijednosti »Leda«, »Jamnice«, »Belja« i »Vupika« za 85 %, koje zajedno vrijede oko dvije i pol milijarde kuna, upozorava. Vezano uz olako zanemarivanje opasnosti, podsjećamo na našu narodnu: »Zrno do zrna pogača – kamen do kamena palača.«

Država ne smije propuštati nadzor

Valja još podsjetiti da kada je prije 37 godina u bivšoj državi uvođeno obvezno mirovinsko osiguranje individualnih poljoprivrednika i udruženih poljoprivrednika, najveći je otpor pružan s područja ondašnjega kombinata VUPIK, uz obrazloženje da se seljacima osigurava posebno mirovinsko osiguranje od strane VUPIK-a. Bilo bi zanimljivo provjeriti je li itko ostvario takvu mirovinu, a ako jest, prima li je još danas.

Zaboravlja se da je odlazak u mirovinu prije svega pitanje socijalne sigurnosti pa tek onda financijsko pitanje, odnosno pitanje kapitala. Međutim, mirovinsko osiguranje uvijek je opasno političko pitanje. Stoga je opravdan i razumljiv poseban oprez i interes države, koja je propuštala nadzor nad poslodavcima i njihovim zakonskim obvezama, pa sada ne smije propuštati i nadzor nad mirovinskim fondovima, a posebice nad njihovim ulaganjima.

IZVORGlas Koncila br. 45/2017.
Prethodni članakPRIZNANJE TOPČIĆIMA ZA UZORNO SVJEDOČENJE VJERE U OBITELJI I DRUŠTVU Obitelj pedeset godina u zvonarskoj službi
Sljedeći članakIZMEĐU »NE UZMI« I »UZMI« Koliko je važno ostati slobodan?