STANJE JE IPAK IZVANREDNO Propise koji ograničavaju ljudska prava Sabor bi trebao donositi dvotrećinskom većinom

Snimio: B. Čović

Društvo u kojem »svi znaju sve« mora se zabrinuti za svoju budućnost jer ako svi znaju sve, očito ja da se ne poštuju znanja stečena učenjem pa je moguće da neznalice stvaraju javno mišljenje i određuju pravila ponašanja. Već u antičko doba prije više od 2000 godina, dakle prije Isusova rođenja, filozof Sokrat poručivao je svojim sugrađanima: »Znam da ništa ne znam«, čime je htio izraziti misao da je znanje ograničeno, pa i u onih koji su najpametniji. Tu tvrdnju pojasnio je u moderno doba matematičar i fizičar Einstein, izrekavši: »Znanje je ograničeno, a glupost bezgranična.«

Nema sigurnosti bez preciznih zakona

Neovisno o utvrđivanju tko je više odgovoran, činjenica je da je pandemija koronavirusa razgolitila brojne nedostatke i propuste dosadašnjih politika. Pri tome nije važno što pojedine strukture vlasti, sudstva, socijale i dr. misle o sebi ili što misle jedni o drugima. Međutim, važno je za svaku vlast, a osobito za demokratsku, što građani misle o pojedinom problemu ili stanju i da prizna svoju odgovornost i da odgovara za propuste.

Nema sigurnosti pojedinca bez preciznih zakona, a posebno zbog općega pravnoga i ustavnoga načela da »nepoznavanje zakona ne ispričava«. Građanin odgovara ako krši zakon, iako često nije svjestan da krši nerazumljivi zakon. Dakle, za čovjeka – pojedinca, odnosno građane, nema pravne, a to znači ni građanske sigurnosti, ako su zakoni dvosmisleni, nejasni ili se primjenjuju različito od slučaja do slučaja. Takvo pravosuđe može se prisličiti sudovanju iz već zaboravljenih turskih vremena kada je vrijedila izreka: »Kadije te tuži, kadija te sudi.«

Neslaganje političkih i medicinskih autoriteta

Zato je u primjeni i donošenju zakona, kao i u sudskim postupcima, posebno važno pridržavanje ustavnih načela i forme (procedure) donošenja svakoga pojedinačnoga zakona, kao i presuda.

Činjenice, a to su svakodnevni broj novozaraženih (oko 4000), konstantan broj umrlih (i do 70), prepunjene bolnice i pacijenti u šatorima, nepobitno dokazuju da postoji izvanredno stanje koje traži brže i odlučnije odluke.

Kako je danas aktualno pitanje donošenja propisa vezanih uz zaštitu od korone i kažnjavanje prekršitelja (građana, ali i pravnih osoba), nastaje problem načina ograničavanja ljudskih sloboda i prava (sloboda kretanja, sloboda okupljanja, nepovredivost stana, obveza nošenja maske i sl.). Između Vlade i oporbe sporno je pitanje trebaju li se ti propisi donijeti normalnom većinom (1/2 glasova) ili kvalificiranom većinom (2/3 glasova). Granica razgraničenja je prethodno utvrđivanje uvode li se ta ograničenja zbog ugroze zdravlja ljudi većega opsega, odnosno je li pandemija koronavirusa »izvanredno stanje«. U procjeni toga razilaze se u Hrvatskoj ne samo vladajući i oporba, nego i pravni stručnjaci. Građani su zbunjeni međusobnim neslaganjima političkih, pravnih i medicinskih »autoriteta«, što znači da nema autoriteta jer svi znaju sve. Posljedica su različita mišljenja, koja su ipak vezana uz pojedinačni status svakoga pojedinca, ovisno o tome je li riječ o starijim osobama, mlađima, športašu, konobaru, trgovcu, malom ili velikom poduzetniku, turističkom djelatniku ili nekom drugom. Kako bi pomogli tako zbunjenomu građanstvu u vezi s opravdanošću donošenja nekoga propisa ili poduzimanja određene mjere, valja poći od stvarnih činjenica i »zdravoga razuma« (koji mnogima nedostaje).

Izvanredno stanje traži brže odlučivanje

U početku pojave bolesti moglo se razumjeti nesnalaženje i čudne izjave mnogih pametnih i uglednih političara, pa i liječnika, koji su podcjenjivali opasnost od korone uspoređujući je s lakšom gripom, karijesom i sl. Međutim kada je epidemija koronavirusa proglašena »pandemijom«, dakle bolešću svjetske opasnosti, nije bilo sumnje da je to ozbiljna opasnost.

Unatoč tomu, svijet je nažalost i dalje ostao zbunjen, iako su se neke države ozbiljno pripremale za sljedeći najavljivani val. Hrvatska je zbog činjenice da je relativno dobro prebrodila prvi val naleta bolesti ostala uspavana i dalje se služila samo preporukama o ponašanju, tvrdeći se nalazi u »redovnom stanju« (Vlada), za razliku od oporbe koja tvrdi da je riječ o izvanrednom stanju.

Činjenice, a to su svakodnevni broj novozaraženih (oko 4000), konstantan broj umrlih (i do 70), prepunjene bolnice i pacijenti u šatorima, nepobitno dokazuju da je korona ozbiljna opasnost za zdravlje ljudi i da postoji izvanredno stanje koje traži brže i odlučnije odluke.

Dakle, propise koji ograničavaju ljudska prava trebao bi donositi Hrvatski sabor s dvotrećinskom većinom, u skladu s odredbom čl. 17. st. 1. Ustava, pa bi se time otklonila nadmudrivanja smiju li se i kako ograničavati pojedina ljudska prava. Naime, tim člankom Ustava propisan je formalni postupak, odnosno procedura donošenja zakona u slučaju ograničavanja pojedinih ljudskih prava i sloboda u slučaju izvanrednih okolnosti. Treba podsjetiti da je formalna procedura u pravu, pa i u načinu donošenja zakona, jamstvo pravne sigurnosti i vladavine prava.

Valja pretpostaviti da se u slučaju poštovanja propisane procedure nitko iz oporbe ne bi protivio donošenju propisa koji privremeno suspendiranju ili ograničavanju pojedina ljudska prava. Nitko se ne bi usudio suprotstavljati svoje ekonomske interese interesu prava na život. Izgubljeni život ne može se vratiti, ali gospodarstvo se može obnoviti i nakon najgorega rata. Otpala bi i protestna javna okupljanja neodgovornih i neinformiranih skupina radi tobožnje zaštite ugroženih ljudskih prava. Ustavni sud kod odlučivanja o tom problemu mora uzimati u obzir više pravne, a manje političke argumente. Prosudbu o odgovornosti postupanja u vezi s donošenjem propisa u borbi protiv pandemije, kako pravnu i političku tako i moralnu, za sadašnje stanje, dat će najzad građani, tj. narod.

IZVORGlas Koncila br. 50/2020.
Prethodni članakIZNENAĐUJUĆI PODATCI O ŠTEDNJI GRAĐANA Tko zarađuje u pandemiji a da ne radi?
Sljedeći članakSKRIVEN IZA NEUMJERENE TEŽNJE Potisnuta čežnja