AKO MOLITVA NE MIJENJA MOLITELJA Autentična i neautentična molitva

Foto: Shutterstock

Postoje različiti oblici molitve: usmena, meditativna, kontemplativna. U usmenoj molitvi najčešće je riječ o određenim molitvenim formulama: Otčenaš, Zdravomarija, psalmi, krunica itd. Prema sv. Tereziji i te molitve, da bi bile autentične, moraju biti meditativne, tj. potrebno je da molitelj, kada ih izgovara, bude svjestan Božje prisutnosti; da bude svjestan što govori i komu govori te tko je on, a tko Onaj komu se obraća. Samo tako molitva može postići svoj prvotni cilj, a to je susresti Boga, slušati ga, razgovarati s njim, boraviti s njim, rasti u prijateljstvu s njim, usklađujući svoju volju s njegovom.

Molitva koja privodi čovjeka Bogu, u kojoj se događa susret s Bogom, mijenja čovjeka, preobražava mu srce i život. Ako molitva ne mijenja molitelja, ako on po molitvi ne raste u prijateljstvu s Bogom, znak je da ne moli autentično jer može se moliti usnama a da »srce bude daleko od Boga«… Nadalje, u molitvi ne treba poučavati Boga, nego u poniznosti dati se poučiti od njega.

Molitva koja privodi čovjeka Bogu, u kojoj se događa susret s Bogom, mijenja čovjeka, preobražava mu srce i život. Ako molitva ne mijenja molitelja, ako on po molitvi ne raste u prijateljstvu s Bogom, znak je da ne moli autentično jer može se moliti usnama a da »srce bude daleko od Boga« (Iz 29, 13; Mt 15, 8). Stoga pitanje molitve, kako veli sv. Terezija Avilska, nije pitanje ni vremena ni riječi, nego je pitanje srca, pitanje ljubavi. »U molitvi nije potrebno puno govoriti, nego puno ljubiti«, naglašava svetica.

Nadalje, u molitvi ne treba poučavati Boga, nego u poniznosti dati se poučiti od njega. Ljubav i poniznost idu skupa. A »poniznost je hod u istini«. Samo ponizan čovjek ima potrebu za Bogom jer se prepoznaje grješnikom, siromahom, potrebnikom, neznalicom pred Bogom. Oholica nema potrebe za Bogom, dostatan je sam sebi; on živi u iluziji i samoobmani. Takav čovjek ne može moliti, ili ako i moli, ta molitva ne dopire do Božjega srca jer ne izlazi iz srca. Lijepo je to predočio Isus u prispodobi o cariniku i farizeju koji su svaki na svoj način molili, a samo je carinik otišao opravdan kući jer je u istini svoga siromašnoga srca pristupio Bogu. Stoga čovjek molitelj pred Boga treba pristupati s poniznošću, u istini svoga srca kao onaj kojemu je potrebno oproštenje, kao siromah kojega samo Bog može obogatiti, kao neznalica kojega treba poučiti, drugim riječima kao onaj koji zna da mu bez Boga nema života. Tko tako Bogu pristupa, biva »opravdan«, tj. doživljava da mu je oprošteno, biva obogaćen i osnažen Božjom ljubavlju i dobrotom, biva prosvijetljen i poučen što mu je činiti kako bi rastao u zajedništvu s Bogom i braćom ljudima.

Autentična molitva pospješuje čovjekov duhovni rast, a on se očituje u vjernom vršenju svojih dužnosti, svakodnevnom nošenju svoga križa i djelima ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

IZVORGlas Koncila br. 29/2018.
Prethodni članakENERGETSKI STRUČNJAK GORAN KRAJAČIĆ ZAZIVA PRELAZAK NA OBNOVLJIVE IZVORE ENERGIJE »Obnovljivi izvori hrvatska su sadašnjost i budućnost«
Sljedeći članakKAKO DOĆI DO UNUTARNJEGA MIRA? Smisao molitve, šutnje i potrage za Bogom