Ovogodišnji je ChestFest, sedmi festival posvećen misli Gilberta Keitha Chestertona, okupio izlagače i publiku oko mota »Zagonetke su Božje utješnije od rješenja ljudskih«, a među predavačima bio je i svećenik Spencer Howe iz Minneapolisa u saveznoj američkoj državi Minnesoti. Svećenik Howe prešao je s protestantizma na katoličanstvo, a u njegovu je obraćenju i otkriću svećeničkoga poziva važnu ulogu igrao Chesterton, lucidni engleski pisac čiji duh i danas usmjerava čitatelje prema istinitomu, dobromu i lijepomu. U razgovoru za Glas Koncila govorio je o svjedočenju vjere u današnjici, o izazovima s kojima se Crkva susreće u Americi i Europi te o tome kako na najbolji način na njih odgovoriti.
Od Chestertona do engleskih mučenika
Na pitanje koji su ga sve putovi doveli do vjere i svećeništva odgovorio je kako je malo-pomalo shvaćao da je život Božji dar i da je jedini prikladan odgovor na tu činjenicu vratiti Bogu život kao prinos. Taj je prinos poprimio obris poziva na svećeništvo. »Možda zvuči apstraktno, no zapravo je vrlo konkretno. Kada sam prvi put bio u Engleskoj 2004., dok sam kao srednjoškolac sudjelovao u hodočašću na mjesta vezana uz povijest Katoličke Crkve i G. K. Chestertona, doznao sam za engleske mučenike koji su umirali za svoju vjeru, svećeništvo i sakramente. To je hodočašće uvelike pridonijelo mojemu dubljemu obraćenju. Pravo je sjeme mojega svećeničkoga poziva bio posjet povijesnim ‘svećeničkim rupama’, skrovištima u kojima su se svećenici skrivali od vlasti koje su ih htjele uhititi, zatočiti i mučiti. Kad sam izišao iz jedne takve ‘svećeničke rupe’, imao sam nov osjećaj svojega života kao dijela Božjega plana za cijelu Crkvu. Chesterton mi je uvijek bio pomoć u življenju vjere u punini. Volim reći da me spasio od toga da budem ‘otpali katolik’«, rekao je sugovornik.
Njegovo je predavanje bilo naslovljeno »Chesterton kao nesustavni evangelizator i izazovi katoličke vjere danas« pa se razgovor poveo o tome što se danas može naučiti od Chestertona. Mnogo, smatra svećenik Howe, samo čitanje njegovih djela zahtijeva dublju pozornost. »On nas želi povesti za ruku do upoznavanja Gospodina koji je sama Istina, Dobrota i Ljepota. Chesterton je ljubio Boga kao evangelizator. On naviješta Boga koji je Ljubav. Čini to na ‘sklepan’, što će reći nesustavan način, no istodobno nam pomaže zadobiti integrirani pogled na cjelinu i vidjeti zbilju kakva jest, a ne kakva bismo željeli da bude. U biti je Chestertonova velikoga genija prihvaćanje i zahvalnost za darovanost života. Ne možemo načiniti stvarnost na svoju vlastitu sliku jer smo mi sami na sliku Drugoga. Da, to je ograničenje – no izvrsno ograničenje; biti stvorenje pozvano na zajedništvo sa Stvoriteljem! Čudo nad čudima!« oduševljeno je rekao čestertonijanac.
»Kultura koja plaća drugomu da pleše«
Na pitanje može li nama Chesterton pomoći izići nakraj s umjetnom inteligencijom sugovornik je odgovorio da je engleski pisac bio veliki ljubitelj zbilje te bi po svoj prilici želio da ostanemo ukorijenjeni u ono što je stvarno i opipljivo. Chesterton je uvijek davao prednost ljudskomu načinu života, pojasnio je svećenik Howe.
»Tehnologija je alat, no donosi obilne kušnje – prema grijehu, distrakciji, manipulaciji, rastresenosti i naposljetku nekoj vrsti zaborava kada se oslanjamo na nešto izvan sebe kako bi to preuzelo jednu od naših bogomdanih sposobnosti. Tehnologija funkcionira kao jetko otapalo tradicije, koje lako rastvara našu vezu s prošlošću. Kultura koja plaća drugomu da pleše, pjeva i laća se igre, kultura je na silasku, kaže na jednom mjestu Chesterton. Na tom tragu predajemo dio svojega neotuđivoga dostojanstva umjetnoj inteligenciji tražeći od nje da daje preporuke, piše, istražuje, sažima i misli umjesto nas. Chesterton nas uvijek potiče da ostanemo ljudi i da ponovno otkrijemo svoje ljudsko dostojanstvo, žestoko se boreći protiv svega što mu se protivi. On ne bi bio nepopustljivo protiv umjetne inteligencije, ali mislim da se ne bi njome ni koristio. Ne mogu zamisliti da bi se koristio računalom, a nije se koristio ni pisaćim strojem. Često je pisao rukom ili je diktirao tekst«, rekao je svećenik Howe. Naposljetku je postavio pitanje zašto izručiti najplemenitije ljudske sposobnosti stroju kako bismo mi eventualno proširili svoje sposobnosti i usput oglupavili.
Kršćanstvo – okosnica kontrakulturnoga življenja
Put ljepote
Govoreći o istinitom, dobrom i lijepom kao putovima do Boga, naš je sugovornik posebno istaknuo put ljepote kao put primjeren današnjemu vremenu. »U svojem sam pastoralnom radu kao župnik otkrio koliko je učinkovito iskustvo autentične ljepote. Ona dotiče srca i probija obrambene mehanizme koje toliki ljudi imaju spram istine i dobra. Ljepota nas potresa i poziva nas segnuti dublje. Pomaže nam spoznati da smo stvoreni za beskraj i za vječnoga Boga. Chesterton je volio i podupirao ljepotu. Donio ju je na svijet u svojim djelima, i u poeziji i poetskoj prozi. Bio je šampion lijepoga. Njegov je interes za ljepotu bio mnogo više od esteticizma, intelektualnoga i kulturnoga pokreta njegova doba kojemu je uputio kritiku: pitao je odakle dolazi ljepota. Ako postoji dar, mora postojati i darovatelj. Ako postoji ljepota, mora postojati i onaj koji je Izvor sve ljepote«, rekao je sugovornik.
Razumjeti jezik sakralne umjetnosti
»Usrdno preporučujem da pustimo naše crkvene građevine da same govore, posebno one koje su izgrađene baš za bogoslužje i proslavu Boga. Chesterton je napomenuo da je Isus, kada je ulazio u Jeruzalem, rekao da će kamenje vikati tko je on ako njegovi učenici zašute. Upravo to rade naše lijepe crkve – viču tko je Krist! Sveti Ivan Damaščanski kaže: ‘Ako vas netko upita o vašem Bogu, povedite ga u crkvu da vidi ikone.’ U kulturi opsjednutoj vizualnim naše lijepe crkve zrače ljepotu nevidljivoga Boga. Često vodim grupe po crkvama i nikad se ne umorim upućivati na pojedinosti vidljive u strukturi i ukrasima triju povijesnih crkava u kojima obavljam svoju službu – povijesnih barem za američke standarde. Trebamo dati da naše crkve propovijedaju i pomognu ljudima razumjeti jezik sakralne umjetnosti i arhitekture, kako bi razumjeli dublje značenje svega toga«, rekao je.
Ići na periferije
»Kada razmišljam o povijesti Sjeverne Amerike, primjećujem da mi nismo središte evanđeoskoga poslanja Crkve, nego daleki rubovi kamo je Krist slao apostole, sve do nakraj zemlje. Amerika ima mnogo obilježja i sastavnica, a u njezinoj je srži, kada pogledamo i urođeničke narode i došljake, iskustvo daleke zemlje, življenja na granici. Čak i s čudesnim rastom, koji je doveo do obilja Katoličke Crkve u Americi, srce Crkve nije nikada bilo najutjecajniji ni najbogatiji dio Amerike, nego kreativna manjina i kontrakultura. Uspinjanje do visina prestiža možda je jedna od najgorih stvari koje su se dogodile američkoj Crkvi, što se na neki način dogodilo tijekom predsjedničkoga mandata Johna F. Kennedyja. Svrha je Crkve nastaviti spasiteljsko Kristovo poslanje. Često se teži uzdizanju i prihvaćenosti u kulturi, no to nije nužno niti je od osobite pomoći Isusovim sljedbenicima. Može biti štetno ići za prihvaćenošću ako pritom zaboravimo Gospodinove riječi: ‘U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet’ (Iv 16, 33). Krist nas svojim utjelovljenjem i spasiteljskom mukom uči našemu vlastitomu poslanju: ‘Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite’ (2 Kor 8, 9). Crkva uvijek mora, nasljedujući Gospodina, izlaziti iz sebe i svoje zone komfora, posebno kako bi odgovorila na potrebe siromaštva današnjega vremena, osobito duhovnoga siromaštva, siromaštva smisla i nade koje je toliko sveprožimajuće na Zapadu«, zaključio je Spencer Howe.
