SVJEDOČANSTVO BILJANE ŠEGO, UDOVICE HRVATSKOGA BRANITELJA Koliko društvo mari za obitelj umrloga hrvatskoga branitelja?

Biljana Šego
Snimio: V. Čutura | Biljana Šego

Sudbine supruga i obitelji hrvatskih branitelja često ostaju u četiri zida, premalo se o njima piše i priča, a one su itekako protkane bogatim životnim svjedočanstvom. Brojne supruge i djeca hrvatskih branitelja, koji su ih nekoć čekali da se vrate s ratišta, danas im često posjećuju grobove ili ih obilaze u bolničkim sobama. Među njima je i neispisana sudbina Biljane Šego. Ona je rođena u Mostaru u radničkoj obitelji, i to na blagdan Male Gospe 1966., a podrijetlom je iz Gruda, bekijskoga dijela Hercegovine kojemu pripadaju samo dvije općine, Posušje i Grude. Radi u Kliničkoj bolnici Dubrava na mjestu glavne sestre na Zavodu za bolesti srca i krvnih žila, živi s dvije kćeri studentice, i to na području župe sv. Jeronima u zagrebačkom Maksimiru. Njezin suprug, u početku specijalni policajac, zatim »tigar« koji je odradio brojna ratišta, umro je prije tri godine. No supruga Biljana visoko podignuta čela kroči kroz život, nosi svoje križeve bez kukanja, svakodnevno obavlja profesionalno svoj posao, pomaže ljudima u potrebi. »Rođena sam u obitelji Šimić, u vremenu kad su moji roditelji ‘trbuhom za kruhom’ radili u Njemačkoj, a stariji brat i ja smo kod bake i djeda bili ostavljeni na čuvanju«, navodi glavna sestra.

»Otac poginuo, njegova smrt usmjerila moj život«

»Kad sam krenula u prvi razred osnovne škole, roditelji su se vratili iz Njemačke. Otac je bio autoprijevoznik, a majka se kao i većina stanovnika našega kraja u to vrijeme bavila uzgojem duhana. Cijela obitelj sudjelovala je u uzgoju duhana i ostalih poljoprivrednih kultura, i bez obzira na to što smo bili djeca, svi smo u to bili uključeni i svatko je pridonosio prema svojim mogućnostima. Od malih smo nogu učili raditi, poštivati starije, Bogu se moliti. To su nekakve osnovne smjernice na kojima sam odgajana.« Nadalje glavna sestra Zavoda za bolesti srca i krvnih žila Biljana Šego u svom svjedočanstvu navodi: »Kad sam bila u osmom razredu, otac je doživio tešku prometnu nesreću te je proveo deset dana u komi, nakon čega je i preminuo. Taj je događaj ostavio težak ožiljak u mom životu i nakon toga sam odlučila pomagati ljudima u teškim trenutcima i situacijama kad su slabi, nemoćni i ostavljeni. To me je vodilo da sam upisala srednju medicinsku školu koju sam završila u Mostaru. Tada sam se prvi put upoznala s ljudima druge vjere poput muslimana i pravoslavaca, jer kod nas su svi katolici. I bez obzira na to tko su bili, sa svima njima, unatoč različitosti, imali smo u to vrijeme dobre međuljudske odnose. Poslije srednje škole odlučila sam upisati višu medicinsku školu u Sarajevu, tamo sam pošla i stanovala u studentskom domu na Bjelavama. Redovito sam išla na misu i vjeronauk, odnosno na tribine kod franjevaca na Bistrik. Ondje sam upoznala, za razliku od Mostara, ljude iz cijele bivše države i susrela ljude još većih različitosti iz raznih krajeva.«

»Veliki krug naših obiteljskih prijatelja hrvatski su branitelji koji su, nakon što su dali život i zdravlje, bili ostavljeni po strani. Tužno mi je bilo da ih se društvo spominjalo samo kad su izbori, dakle samo onda kad su se politički bodovi skupljali na račun branitelja.«

Diplomirana medicinska sestra Šego nakon svršetka studija 1988. stažirala je u Domu zdravlja u svojim rodnim Grudama. »U sklopu staža morali smo odrađivati jedno vrijeme i u Kliničkoj bolnici Mostar. Nakon što sam položila stručni ispit tražila sam posao, do kojega je u ono vrijeme u Bosni i Hercegovini bilo jako teško doći. Tada je vrijedilo pravilo: da bi se dobio posao, moralo se imati dobru vezu ili biti politički podoban. Ništa od toga nisam imala! U lijepom mi je sjećanju u to vrijeme ostao jedan liječnik u Mostaru koji mi je ponudio pomoć ako ne pronađem posao. Međutim, kao mlada osoba željna posla bila sam jako razočarana te sam tvrdoglavo molila Boga da dobijem negdje posao i slala molbe na sve adrese gdje god je bio otvoren natječaj za posao. Među inima slala sam zamolbe u Zagreb, pa sam tako godine 1990. dobila poziv za razgovor na radno mjesto u Domu umirovljenika na Trešnjevci. Sjećam se jako dobro jer mi se dolazak u Zagreb posebno urezao u pamćenje. Tada je bio koncert ‘Prljavoga kazališta’ na glavnom zagrebačkom trgu. To je za mene bilo nešto novo, zapravo kao da je bio san, ono što mi je još više dalo snage da se borim. Tu sam nazirala otvaranje novih ideja, dolaska nečega novoga, slobode!« Medicinska sestra Šego ističe da je u konačno pronađenom poslu u staračkom domu odlučila da ne želi stati i nastavila je dalje slati zamolbe te je odlazila na nove razgovore. 

»Križ branitelja u mom džepu«

»Tako sam se već bila usavršila kako se pripremiti za intervju, na koji način odgovarati na pitanja, jer obijala sam brojna vrata. No onda se dogodio obrat, u jednom tjednu dobila sam poziv u tri bolnice. U KB Dubravu, tadašnju vojnu bolnicu, otišla sam se raspitati primaju li medicinske sestre, nakon čega je tadašnja glavna sestra uzela moj broj telefona i rekla da će me pozvati čim se ukaže prilika. Poslije mjesec dana dobila sam poziv za posao i počela raditi na Odjelu intenzivne kirurške njege, a zatim na Hitnom prijemu. Tada su došla ružna vremena jer je bio rat, agresija na Hrvatsku. To je bilo teško, ali nismo se predavali, znali smo što hoćemo – slobodu, samostalnost! Naši mladi ljudi zatekli su se u vojsci, nas Hrvata nije bilo puno u bolnici, ali smo se poznavali i bili smo skupa da im pomognemo da iziđu iz bolnice. Ginulo se, bolnica je bila okupirana. Tada je bilo teško jer uveli su zabrane ulaska i izlaska iz bolnice. Tjedan dana nismo mogli izići iz bolnice. U to vrijeme u hitni prijem dolazili su naši hrvatski ranjeni branitelji, od kojih mi je jedan ostao u dubokom sjećanju. To ne mogu zaboraviti. Jedan mladi hrvatski branitelj naletio je na rafal iz Šimunske ulice. Teško je bio ranjen. Reanimirali smo ga i borili se za njegov život. Nakon što smo ga prebacili u sobu kirurškoga šoka, u mom džepu se stvorio križ s njegova lančića. Ne znam ni sama kako. Krenula sam mu ga vratiti, ali kad sam došla do njega, naš branitelj je izdahnuo. Mladić je imao tek 18 godina, a to me dodatno pogodilo i steglo za srce u tom trenutku. I dandanas nosim tu scenu u živom sjećanju.«

»To ne mogu zaboraviti. Jedan mladi hrvatski branitelj naletio je na rafal iz Šimunske ulice. Teško je bio ranjen. Reanimirali smo ga i borili se za njegov život te nakon što smo ga prebacili u sobu kirurškoga šoka u mom džepu se stvorio križ s njegova lančića. Ne znam ni sama kako.«

Glavna medicinska sestra Zavoda za bolesti srca i krvnih žila KB-a u Dubravi svjedoči da je i njezin suprug bio hrvatski branitelj. »Rođen je u Međugorju, a na početku agresije na hrvatski narod prijavio se dragovoljno pa je u početku bio u vojnoj policiji, a zatim se uključio u prvu brigadu Hrvatske vojske – popularne ‘Tigrove’. Upoznali smo se 1995. kad sam polagala vozački ispit, a on se slučajno zatekao tamo sa svojim prijateljima. I tad je sve krenulo. Zatim odlazak na ratišta pa radosni povratci i sve tako do završetka rata. Vjenčali smo se i dobili dvije curice. Ja sam ostala raditi i dalje u vojnoj bolnici, tj. danas KB-u Dubrava, gdje radim kao glavna sestra na Zavodu za bolesti srca i krvnih žila.« 

»Suprug umro, a ja moram dalje«

»Nakon određenoga vremena branitelje, među kojima je bio i moj muž, počelo se umirovljivati jer u sustavu više nije bilo mjesta za njih. Veliki krug naših obiteljskih prijatelja hrvatski su branitelji koji su, nakon što su dali život i zdravlje, bili ostavljeni po strani. Tužno mi je bilo da ih se društvo spominjalo samo kad su izbori, dakle samo onda kad su se politički bodovi skupljali na račun branitelja. Mi smo se svi međusobno družili, davali podršku jedni drugima, kumovali si i sve probleme skupa rješavali. Bilo je tu i kriza, ali uz razgovor smo ih rješavali jer svaki tjedan bili smo kod nekoga na druženju. Novca nitko nije imao puno, ali nikad nije bilo bolje druženje. Uvijek smo bili uz pjesmu i smijeh. I sad se često sjetim svih dogodovština koje smo zajedno proživjeli. Odgojeni smo svi u vjeri. Snagu smo crpili u Bogu i nikad se nismo predavali, ni kad je bilo teško. Uvijek smo se uzdali u Božju providnost.

Kada čovjek shvati koliko je sretan samom činjenicom da ima obitelj na okupu, život mu tada ne da oduška i borba, kojoj nema kraja, nastavlja se u njemu. No godine 2014. momu je suprugu dijagnosticiran tumor mozga, glioblastom maligni tumor. Nažalost, i sama sam u zdravstvu, ali nije bilo nade, svi su digli ruke i nije bilo pomoći. Promišljam i danas kao i tada – čovjeku jedino ostaje dragi Bog i borba do kraja u kojoj se ne smije posustati. Pitala sam se često mogu li to sve izdržati. Kod mene nije bilo predaje. Nisam imala komu prebaciti teret svoje boli. To je život i od njega ne odustajem.«

Bili su i ostali naša velika podrška
Glavna sestra Biljana Šego ističe da je obavljala svakodnevni posao kao da se ništa nije dogodilo. »A u duši je bila tuga koju sam morala nadići, jer nisam imala vremena za kukanje, jednostavno morala sam nadići sve nedaće, jer to život donosi. Moj suprug je umro 22. lipnja 2014. Do zadnjega trenutka ovozemaljskoga života bio je svjestan situacije i ni jednoga dana nije odustao, niti dan proveo a da ne izmoli krunicu i da ne zahvali na svakom danu koji mu je Bog darovao. Posebno je bilo kod moga supruga to što nije nikoga krivio, sve je prihvaćao kao Božju volju i to mu je davalo snagu, ali i meni i djeci. Moram naglasiti da su od prvoga dana naši prijatelji branitelji, ali i oni koji to nisu bili, uz nas sve do zadnjega dana i dandanas. Oni su bili i ostali naša velika podrška. Svi smo mi samo jedna velika obitelj.«
Što je s djecom umrlih branitelja?

Komentirajući teškoće s kojima se suočavaju djeca umrlih hrvatskih branitelja, udovica i majka dvoje djece Šego ističe da se djeca umrlih branitelja nigdje ne spominju. »Branitelji koji su oboljeli i umrli i ne spominju se, a obitelji su im prepuštene same sebi. Moja starija kći studira u Splitu i nema pravo na studentski dom. Ima ‘prevelika primanja’, moju sestrinsku plaću. To je današnje hrvatsko društvo. Nažalost, često mi se čini da smo danas smetalo u društvu. Ali, Bog je taj koji svime ravna!

Što se tiče oboljelih hrvatskih branitelja od malignih bolesti, nažalost, prepušteni su sami sebi. Sve sam faze prošla i govorim iz iskustva. Pitam se kako ljudi prolaze kroz terminalne faze bolesti prepušteni sami sebi, koji nemaju obitelj ni prijatelja pokraj sebe. Sramota je države i društva da se ponašaju kao da hrvatski branitelji nisu zaslužili ništa kad se razbole. Dakle žalosno je da ne postoji ustanova koja bi ih prihvatila i usmjerila na neku vrstu pomoći. Danas je sve veći broj oboljelih branitelja od malignih bolesti, o čemu se nerado priča i stavlja se pod tepih. Dok se Hrvatska branila, branitelji su bili na čast, a danas, sudeći prema odnosu prema njima, na teret su ovoj Hrvatskoj.«

Majka, udovica i medicinska sestra Šego ističe da je potrebno uključenje stručnih društava iz sestrinske struke i da je još uvijek tabu-tema pobol i umiranje hrvatskih branitelja. »Jednostavno je sve zakazalo, jer smatram da bismo se svi mi kao društvo trebali boriti, udružiti, pisati i govoriti otvorenije, javno o onome što su naši hrvatski branitelji prošli da ovo današnje društvo osjeti veću dužnost, ako ništa makar poštivati riječ ‘branitelj’. Rado ću se uključiti u osnivanje udruga oboljelih hrvatskih branitelja jer oni to zaslužuju. Tužno je da mi danas imamo našu Hrvatsku, a da s dilemom moramo spominjati ime hrvatskoga branitelja«, zaključuje Biljana Šego.

IZVORGlas Koncila br. 40/2017.
Prethodni članakDUHOVNI POKRETAČ »GLASA S KONCILA« , O. BONAVENTURA DUDA »Dudino ‘ne’ rodilo je današnji Glas Koncila«
Sljedeći članakPATRIJARH IRINEJ UVRIJEDIO VODSTVO KATOLIČKE CRKVE U HRVATSKOJ Javni ugriz umjesto produbljenja odnosa