ASKEZA I MISTIKA Vrijednost i korisnost askeze u duhovnom životu

Slika Paola Uccella »Epizode iz eremitskoga života« iz 1460. godine

Kršćanska askeza dio je duhovne dinamike, kao dar i potreba novoga života u Duhu. Askeza je trajni sadržaj i tradicionalna tema duhovnoga bogoslovlja. »Binom ‘asketika i mistika’ nekontrolirano i neprecizno ponavljan vodio je teološkom osiromašenju askeze«, dodjeljujući joj »napor i odricanje bez dovoljnoga preciziranja motiva i kvalitete ovih čina«, tvrdi Federico Ruiz, autor zasigurno ponajboljega suvremenoga priručnika iz duhovnoga bogoslovlja (Caminos del Espiritu). On zapaža – a danas je već opće poznato – da askeza i mistika nisu suprotstavljene i odvojene stvarnosti nego se asketski napor i mistična milost zapravo međusobno integriraju i prožimaju, jer duhovni život istovremeno je i djelo čovjekovo i djelo Božje.

U širem bi smislu riječi askeza (asketika) označavala trajni i metodički napor, potpomognut milošću, na putu izrastanja k punomu ostvarenju duhovnoga života. – U užem smislu riječi askeza bi označavala izravno korištenje vježba mrtvenja i odricanja s ciljem oslobađanja od poroka, stavljanja pod kontrolu neurednih težnja i njihovo ispravno usmjeravanje, te osnaženja uzdrmane odnosno ponovnoga zadobivanja izgubljene slobode.

Tri su poveznice – veli Ruiz – koje ukazuju na vrijednost i potrebu odnosno korisnost askeze u kršćanskoj duhovnosti. Prva je potreba »posvemašnje ljubavi«, koja je dar i bezuvjetni napor: ljubiti Boga u svemu, »svim srcem i svom dušom«. Odatle proizlazi evanđeosko nasljedovanje kao druga poveznica: ostaviti sve i slijediti Isusa na putu križa; na trećem mjestu dolazi ljudska uvjetovanost u kojoj je ukorijenjen grijeh, egoizam, otpori, nedosljednosti, što paralizira razvoj ljubavi, molitve, služenja. »Askeza ima svoj vrhunac u kršćanskoj radosti, kao izraz novoga života i slobode u Kristu.«

U širem bi smislu riječi askeza (asketika) označavala trajni i metodički napor, potpomognut milošću, na putu izrastanja k punomu ostvarenju duhovnoga života. Ona bi uključivala različita sredstva i prakse duhovnoga života: molitvu, pokoru, duhovne obnove, ispit savjesti, duhovno praćenje, prakticiranje sakramenata; kao i upotrebu metoda, programa, unutarnjih disciplina kako bi sredstva i milost polučili bolji učinak. U tom se smislu termin askeza odnosno asketika rabi u priručnicima kada ju se stavlja u odnos prema mistici.

U užem smislu riječi askeza bi označavala izravno korištenje vježba mrtvenja i odricanja s ciljem oslobađanja od poroka, stavljanja pod kontrolu neurednih težnja i njihovo ispravno usmjeravanje, te osnaženja uzdrmane odnosno ponovnoga zadobivanja izgubljene slobode. To je ono što se obično izražava terminima: samozataja, mrtvenje, pokora, odricanje.

Iz toga je vidljivo da je askeza neophodna kako bi se napredovalo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, što je mjerilo duhovnoga izrastanja odnosno kršćanske savršenosti.

IZVORGlas Koncila br. 30/2019.
Prethodni članakPRAVNI STRUČNJAK PROF. DR. FRANE STANIČIĆ O SVE ČEŠĆIM ZADIRANJIMA U VJERSKE SLOBODE Zadiranje u pravo slobode vjeroispovijesti izaziva sukobe
Sljedeći članakLUKA KREŠIMIR STIPIĆ, MLADI STUDENT KIPARSTVA, DIZAJNER, UMJETNIK… »Moj je Stepinac sada u crkvi, desno kraj oltara«