Prema izvješću s Konferencije o ribarstvu održane u svibnju u Šibeniku te iznesenim podatcima u javnost, najviše se na Jadranu lovi plava riba. U njezinu je lovu više od 200 plovila te je izravno zaposleno oko 1400 ljudi. Uz to, koćarski ribolov ima flotu od više od 350 plovila. Godišnje se ulovi i preradi više od 17 000 tona morske i slatkovodne ribe u vrijednosti od 100 milijuna eura. Nekoć se od ribarstva živjelo, školovalo djecu, prehranjivalo obitelji. Hrvatski Jadran bogat je ribljim vrstama, ali ribari se sve više suočavaju s teškoćama zbog nedostatka zaštite mora, odnosno nepostojanja gospodarskoga pojasa.
U Komiži na otoku Visu ribarski obrt ima Bepi Petrašić, koji komentira stanje u ribarstvu, ali i stanje u društvu te vrjednote Domovinskoga rata i suradnju s hrvatskim braniteljima. Petrašić živi s obitelji u Komiži i jedini mu je izvor prihoda ribarstvo. »U osnovnu školu išao sam u Komižu, a nakon toga u pomorsku školu u Splitu«, navodi Petrašić. »Nakon toga 1991. oženio sam se, otišao u vojsku te sam se 1994. vratio doma i pošao ploviti na brod. S ponosom ističem da sam u međuvremenu vozio Bobetka, Tuđmana i Leticu, i to iz Lore na Rogač.«
Ribar Petrašić ističe da je ostao na moru jer more ga je othranilo, ali sve je to utjecalo na obitelj. »Prolazio sam razne kušnje, sve dok se nisam stabilizirao te se vratio doma i krenuo od početka. Živim isključivo od ribarstva. More je naša Slavonija. Ono što plodna zemlja daje na jednoj strani, a to je izvor života, to je nama more na drugoj strani, dakle isto izvor života. I jedni i drugi pod otvorenim smo nebom, ali Bog nam je dao blagodati kojima se trebamo koristiti.«
Na pitanje kako komentira da je i nedavno u Hrvatskom saboru odbijen prijedlog proglašenja isključivoga gospodarskoga pojasa Petrašić kaže: »Pa kako bi Slavonija izgledala bez granica, da svatko po njoj vršlja i radi što hoće? E tako je nama na moru. Gospodarski je pojas trebalo proglasiti jer sve se drugo može gledati kao izdaja nacionalnih interesa ili podaništvo koje se ne brine o zaštiti svoga teritorija i interesima svoga naroda. Na primjer, ako moj parangal odnese talijanski koćar, nemam se komu žaliti, nego moram sve obnoviti. Dakle imam troškove od nekoliko desetaka tisuća kuna i nekoliko tjedana ostajem bez posla dok se ne snađem. Naravno, imam se mogućnosti snaći. Promišljam, pa dva se automobila malo dotaknu na cesti, npr. razbije se najobičniji retrovizor, i na teren dolazi policija, a mi ribari nismo zaštićeni. Drugo, gubimo s neproglašenjem isključivoga gospodarskoga pojasa prostor na kojem bismo mogli raditi. Ne bi mogli ulaziti Talijani i drugi ako im ne bismo odobrili, a sada oni rade što žele. Da je proglašen isključivi gospodarski pojas, ribari koji idu na otvoreno more dobili bi teren veličine Slavonije. Jadran je mali, jer to je bazen, a mi nismo svoje zaštitili. Po meni je to izdaja nacionalnih interesa. Treba udariti šakom o stol i reći: ‘Ovo je naše.’ Nažalost, sve se sluganski ispunjava prema Europskoj uniji, a zaboravlja se da je hrvatska sloboda izborena na žrtvi. Isto tako, moram napomenuti da mi ribarimo sa selekcijskim alatima, a kad dođu Talijani s koćama, oni nose sve alate, njih država subvencionira. Ja nemam subvenciju i imam tri vrste mreža pa ne mogu dobiti subvenciju.«
»Europska je unija bila zabranila našu vrstu ribarstva, ono što smo nekoć imali, jer mi smo mali ribari i naše je ribarstvo specifično. Osobno sam bio na sastanku u Zagrebu kad je predstavljeno da nam je Unija dala 195 dozvola, ali to su posebni uvjeti kojima se mogu prilagoditi veliki ribari. Ja imam samo tri mreže i one moraju biti u funkciji određen broj dana da ne bih izgubio dozvole. Uspoređuju nas s Irskom, Norveškom i drugim zemljama, a mi to nismo, premda se moramo prilagođavati njihovim alatima. Tako da mi imamo samo trećinu dozvola, jer naši nas režu. Ako želim ići na veći brod, ne mogu prenijeti svoje mreže pa nam jednostavno tako režu dozvole. Naši se parangali doslovce uništavaju na moru jer koća prođe preko parangala, odnese 20 000 kuna i nitko nije kriv. Koćar spusti mrežu i nastavi dalje. Sve to obeshrabruje i mlade, nove ribare koji bi se time bavili i ostali na otocima. Nama je velik problem ako se odseli i jedna obitelj s otoka jer to je demografski gubitak. Na primjer, kad obitelj s troje djece ode u Split, to je odjednom pet stanovnika manje na otoku. Svako nam je radno mjesto važno, o tome bi posebno trebala voditi računa i državna i lokalna vlast. Ne živi se na otoku samo za vrijeme sezone. Život je tu cijelu godinu i od nečega se mora živjeti, a zato je potreban neki siguran posao.«
Patrašić navodi da je dobro što su im vraćeni tradicionalni alati, ali se moraju upisivati. »Zapravo barem je nešto vraćeno, jer to je zaštita mora, zaštita ribe. Treba pustiti ljudima da žive, jer to je hranilo otoke. Sad su drugačije propozicije. Svakako sam za to da se uvede red, ali puno nas se opterećuju papirima. Ne bih bio ribar da sam studirao ekonomiju. Propozicije se postavljaju iz kabineta, a ne prilagođavaju se malim ljudima. Zar ćemo mi svaki dan čitati Narodne novine i ispunjavati papire? Niz je nelogičnosti u ovoj birokratskoj državi«, ističe Patrašić. »No hvala Bogu da imamo svoju državu, valja ići naprijed i ohrabrivati mlade ljude, ali im treba pomoći posebno glede ribarstva. Teško je danas živjeti od ribarstva jer nema tko raditi. Ljudi radije pođu na socijalnu skrb od 1600 kuna jer roditelji im skuhaju, operu. Neka se taj oblik pomoći ukine, pa neka ljudi rade. Izuzetak su oni koji su nemoćni. Mladi hoće raditi, ali idu tamo gdje je bolje, što je isplativije i gdje je sigurnije. Na primjer u ribarstvu je danas stanovita nesigurnost jer puno je administracije i papirologije, a nema radnika. More je nezaštićeno, pa će tako biti sve manje i manje ulova.«
U Komiži je šezdesetak ribara, a na cijelom otoku Visu ih je sedamdesetak. »Imamo udrugu ribara, ali nismo svi složni jer je politika u sve umiješana, pa se onda to gleda malo i politički. Moj otac je pomogao organizirati tu udrugu, za koju moram reći da je od koristi ribarima. Primjerice, iako nisam podoban, uzmu mi ribu. Imaju dvije do tri otkupne stanice i otkad su one otvorene, skočila nam je cijena ribe od 20 do 30 posto. Daje ljudima određene pogodnosti, pa se npr. ne moraju sekirati kako doći do leda, kamo plasirati ribu. Tako kad ribari dođu s mora, oni otkupe i puno je lakše raditi. Ovdje nema gradske ribarnice. A gledam po sebi, kad dođem doma umoran, najradije bih bacio ribu u more ako je nemam komu prodati. Jer, težak je to posao. Često ne znam kakav će biti ulov pa izlazim na more, a ništa i ne bude ili bude vrlo loš ulov.«
Ribar Petrašić posebno surađuje s Hrvatskom udrugom ratnih vojnih invalida Domovinskoga rata (Hvidra) koja djeluje na otoku Visu. »Što se tiče suradnje s Hvidrom, ona je izvrsna. Upravo su svojim organiziranjem donijeli nešto novo jer većina ih je došla iz kontinentalnoga dijela. Jednostavno su otvorili sredinu. Tako što se tiše nacionalnih odnosa, valja napomenuti da je ovdje bila vojna baza bivše države pa su neki i ostali, ali danas sve ide normalnim tijekom. Ne smije se zaboraviti što je bilo u borbi za hrvatsku slobodu, ali vrijeme je da okrenemo stranice, da učimo iz povijesti ratova, a ne da se dijelimo. Moramo gledati ispred sebe. Napravili smo što smo mogli napraviti u stvaranju države i svatko je dao svoj doprinos koliko je mogao i kako je znao. Danas gledam tako da idemo nešto napraviti da našoj djeci bude bolje te da mogu živjeti od plaće, od svoga rada. Kad u taj kontekst stavim ribarstvo, koje je jako zahtjevno, gledam kako zaštititi ribara, pomoći mu, posebno mladim ribarima. Na primjer, nekoliko dana bude dobar ulov, a onda se znade dogoditi da se po tri mjeseca ne može uloviti ni za gorivo.«
Nadalje Petrašić kaže da mlade treba poticati da nešto sami poduzmu, ali im treba više omogućiti i država. »Primjerice, problem na otocima su stanovi i radna mjesta jer oni koji bi se odlučili tu živjeti suočavaju s tim teškoćama. Pa tko će doći tu ako nema sigurnost? A još se suočavamo s imovinskim problemima jer su se brojni otočani odselili, pa možda i do petoga koljena, a vlasništva su rascjepkana na brojne dijelove. Tako možda netko živi u Americi i ima kvadrat zemlje, ali nije voljan to dati ni prodati, pa tako ostaje neriješeno i to pitanje. Na svim se otocima moramo boriti za svako radno mjesto, a u prvom redu treba zapošljavati one koji tu žive. Na primjer, tu je nautički centar u koji je došlo deset ljudi izvana. Nautički centar je organiziran, ali bilo bi bolje da su zaposleni ljudi s Visa. Privilegij moraju imati domaći ljudi. To je u svim segmentima. Na drugoj strani npr. ‘Vodovod’ zapošljava sve ljude s otoka. To je pravi primjer. Na taj se način štite obiteljske i druge naše vrijednosti koje su nam u ovom trenutku najvažnije. Štititi obitelj, vjerovati Bogu i čuvati svoje nacionalne vrijednosti temeljne su odrednice našega opstanka«, zaključio je Petrašić.
