Na televiziji često budu prikazivani prilozi o starijim ljudima koji su doživjeli stotu godinu. Volim poslušati kada ih novinari upitaju »recept« dugoga života. Uvijek budu isti ili slični odgovori: pozitivan pogled na svijet i ljude oko sebe, umjerenost u jelu i piću, zahvalnost na okruženosti dragim ljudima, kretanje na svježem zraku… Upada mi u oči i činjenica da su ti ljudi vedre, vesele i optimistične naravi. Kad pogledam oko sebe, mnogi mlađi od njih izgledaju kao da su zapravo stariji od njih. Koliko je važno da život živimo umjesto da ga preživljavamo?
Ili kako lijepo kaže Lincoln: »Nije važno koliko je godina u našem životu, nego koliko je života u našim godinama.«
Čitateljica
Živjeti život nikako nije isto kao i životariti, ići utabanim i dobro poznatim stazama. Živjeti život podrazumijeva svakodnevno donošenje odluka i preuzimanje posljedica, bilo pozitivnih bilo negativnih; živjeti život podrazumijeva stalno preispitivanje svojih odluka, izbora, stajališta i vrijednosti; živjeti život uključuje i riskiranje, vječitu borbu s vlastitim strahovima, jer nije lako slijediti svoje snove, ići svojim putom i često biti neshvaćen od drugih.
Slijediti svoje snove može autentična osoba, osoba koja ima samopoštovanje i primjerenu mjeru samopouzdanja, osoba koja svijet promatra kroz prizmu optimizma, koja u nedaći vidi izazov i koja uči iz poraza i vlastitih neuspjeha.
Tko su osobe koje sebe poštuju? To su osobe koje vjeruju u vlastite sposobnosti, imaju prikladan osjećaj vlastite vrijednosti i važnosti. Samopoštovanje je vrlo važan aspekt slike koju osoba ima o sebi jer ono određuje kako će se tko ponašati u pojedinim životnim situacijama, kakve će emocije prevladavati i koliko će osoba biti motivirana. Osobe sniženoga samopoštovanja općenito nisu zadovoljne sobom, sklone su podcjenjivati vlastite sposobnosti i vlastite uspjehe, a precjenjivati neuspjehe. Takve osobe imaju negativno mišljenje o sebi i često žive život krojen po nečijim tuđim pravilima. Nisko samopoštovanje povezano je s negativnim emocijama, sramežljivošću, tjeskobom, depresivnim stanjima, osjećajem osamljenosti, poremećajima u prehrani, nezdravim stilovima života i sporijim opravkom nakon nekoga oboljenja.
Osobe koje krasi naglašeno samopoštovanje optimističnije su, inicijatori su, uspješno se suočavanju s nedaćama i životnim problemima te u njih prevladavaju pozitivne emocije i bolje tjelesno zdravlje.
Kakvi su optimistični ljudi? Postoji li osoba za koju se može reći da je optimist? Osoba koja gleda na svijet s pozitivne i vedre strane, koja se istinski raduje životu, koja može sebi dopustiti neuspjeh, koja će učiti iz neuspjeha i pri tome ne dovesti u pitanje vlastitu sliku o sebi optimistična je osoba. To je osoba koja živi život, a ne životari. To je osoba koja u sebi pronalazi potencijale i snagu da nastavi dalje, da se digne i nakon stotoga pada, pa čak i kad se čini da je situacija veoma nepovoljna i krajnje neizvjesna. Brojna istraživanja pokazala su da optimističan odnos prema životu povećava vjerojatnost da će osoba doživjeti visoku dob. Pozitivno gledanje i očekivanje najboljih ishoda povećava lučenje hormona sreće, a optimistična stajališta mogu smanjiti produkciju hormona stresa pa tako blagotvorno utjecati na zdravlje.
Optimistična osoba teške situacije vidi kao priliku za učenje, kao poticaj za promjenu; optimizam je svojevrsna snaga koja gura osobu prema naprijed i u znatnoj mjeri poboljšava kvalitetu života. Srećom, optimizam se velikim dijelom može naučiti i time utabati put koji osobu vodi k življenju života, a ne preživljavanju ili životarenju. Znanstvenici su pokazali da psihološki čimbenici igraju veliku ulogu u pojavi kroničnih bolesti, odnosno da optimističniji ljudi rjeđe obolijevaju i brže se oporavljaju, što im u određenoj mjeri povećava šanse za duži život. Optimističniji ljudi se češće smiju, veseliji su, imaju veći smisao za humor, a povezanost smijeha i zdravlja važni su za dugotrajnu tjelesnu i psihičku mladost.
Osobe koje žive život ne negiraju negativne emocije, nego se s njima suočavaju i oslobađaju se negativnih stanja koja narušavaju zadovoljstvo. Osobe koje žive život propituju, kritički se osvrću ne samo na druge, nego i na sebe, istražuju mogućnosti, ne prepuštaju se struji, ne idu »linijom manjega otpora«, nego nerijetko plivaju uz struju.
Osobe koje žive život usmjeravaju svoje misli na stvari koje imaju i ljude koji ih okružuju, a nisu opterećene stvarima i ljudima koje nemaju; imaju naglašenu želju činiti dobre stvari za sebe i druge, i to je njihova internalizirana želja, a ne nametnuta potreba koja će naići na društveno odobravanje te time posljedično pridonijeti »hranjenju« ega. Živjeti život uključuje pozitivne ljude, ljude s kojima osoba može biti autentična, s kojima može rasti i razvijati se, od kojih može učiti nova znanja i vještine. Osobe koje žive život žive ga ovdje i sada; prošlost ostavljaju u prošlosti, ne ruminiraju događaje iz prošlosti koji su doveli do neugodnih emocija, imaju snagu oprostiti sebi i drugima.
Životarenje neizbježno dovodi do osjećaja nezadovoljstva, neispunjenosti, promašenosti, beznađa i bespomoćnosti; život oslikan životarenjem život je prema tuđim pravilima igre u kojoj se osoba ne osjeća ugodno, a »nametnuta« pravila s vremenom postanu izvor frustracija i dobra podloga za razvoj obilja negativnih emocija. Ponekad je životarenje jednostavniji, lakši put jer on ne uključuje sukobljavanje, iznošenje vlastitih stajališta i potreba, zauzimanje za sebe. Životarenje »odobrava« nošenje maski, skrivanje identiteta, igranje po pravilima mediokriteta, a sve to na neki način štiti osobu od povreda i otkrivanja vlastitih slabosti. Osobe koje životare najčešće su naučile živjeti u luci gorčine, dok se sreća koja je njima namijenjena sidri negdje drugdje.
Osobe koje žive punim plućima ne mogu utjecati na to kako se osjećaju, ali biraju i odlučuju što će učiniti u vezi s tim. Živjeti život punim plućima znači uživati u svoj sreći i radosti uspinjanja do cilja, a dolazak na cilj poticaj je da se postave novi izazovi koji se prihvaćaju. Živjeti znači opraštati, živjeti znači odustati od osvete, jer planiranje osvete samo omogućava drugoj osobi da nastavi s vrijeđanjem. Osveta je samo izvor negativnih emocija, koje narušavaju osjećaj zadovoljstva i time onemogućavaju uspostavu unutarnje homeostaze, narušavajući kvalitetu života.
Živjeti život podrazumijeva želju osobe da bude neovisna, hrabra, vedra, znatiželjna, gladna novih spoznaja, koja se zna radovati tuđim uspjesima, koja se zna oduševiti, koja uvažava sebe i druge, koja je dobronamjerna i suosjećajna. To je osoba koja uživa u životu koji živi.
Nažalost, mnogi ljudi počnu raditi retrospektivu svoga života u situacijama kad su suočeni s velikim životnim krizama i situacijama koje su ugrožavajuće za život. Tek se tada zapitaju kako žive i kako su živjeli; tada započinju svoje osobno »čišćenje«, zauzimaju se za sebe, rješavaju se osoba s kojima imaju »opterećujući« odnos i grade neke nove, kvalitetnije i zdravije socijalne relacije i interakcije. No zašto čekati teška razdoblja? Svaka se osoba sad može zapitati za čime žali ili bi mogla žaliti u kasnijoj dobi i početi živjeti život.
Zašto žaliti kad već sad osoba može skupiti hrabrosti i živjeti onako kako uistinu želi, a ne onako kako to drugi očekuju. A osim hrabrosti valja poraditi i na razvoju samopoštovanja i optimizma koji daju unutarnju snagu da se uzme kormilo u svoje ruke i zakormilari vlastitim smjerom. Zašto žaliti za situacijama u kojima osoba nije smogla hrabrosti izraziti vlastite osjećaje? To je stvar prošlosti i tamo je treba pohraniti.
Potiskivanje osjećaja s ciljem da se ne naruši odnos s drugom osobom vodi u životarenje, u njegovanje negativnih osjećaja i emocija. To je osrednji život koji nikad ne će postati onakav kakav osoba priželjkuje. Živjeti život, kao i životarenje stvar je odabira. No to nikako nije lagano i zahtijeva puno rada na sebi, puno odabira, pogrješnih odluka, doživljenih poraza, ali je jedini put na kojem osoba može naći osobno zadovoljstvo.
Svaka osoba svakodnevno donese nemali broj odluka. I upravo u tome leži tajna – u donošenju odluka, jer svaka je odluka dijelom osobna sudbina koja će odrediti daljnji tijek putovanja. Osoba koja ima osjećaj za današnji dan i koja živi danas ima osjećaj i za budućnost jer rezultat koji očekuje i priželjkuje ne dolazi sam od sebe, nego je odraz donesene odluke, odraz vlastitoga rada. A jedino vrijeme na koje se može imati utjecaj ono je koje se događa sada, u danom trenutku. Svaki dan donosi novu dvojbu – napustiti sigurnu luku i živjeti ili ostati usidren u sigurnoj zoni osobnoga komfora i životariti. Odabir životarenja često je rezultat straha, sumnja, raznoraznih opravdanja i bivanja pretjerano obziran pa čak i kad za time nema potrebe. Građenje snažnoga integriteta osigurava življenje života, a izgraditi ga mogu osobe koje žive sadašnjost i ne prepuštaju da vanjske okolnosti u potpunosti određuju njihov život. Čovjek živi onda kad živi svoje snove. Jer postoji razlog zašto su ti snovi »ušli« u nečiji život. Snovi su obično odraz onoga najdubljega pohranjenoga u bitku čovjeka. I zato do cilja i ostvarenja snova nije nužno trčati ako za to ne postoje uvjeti, ali je važno ne stajati na mjestu niti ostati na mjestu na kojem je osoba već bila.
Živjeti znači osigurati da život postane odraz onoga što osoba želi biti, a nikako ne smije biti odraz vlastitih strahova i osjećaja nemogućnosti. Svaki novi dan daje novu šansu osobi da bira kojim putom krenuti – putom življenja ili životarenja. Stalni strah, život sa zabranama, kočnicama i odricanjima čini osobu tužnom s osjećajem bezvrijednosti. Ustrajnost, hrabrost i pozitivna drskost ključ su koji otvara vrata uspjeha na svim životnim poljima. Za sve vještine koje osoba stječe tijekom života potrebni su hrabrost i odvažnost. I Aristotel je rekao da hrabrost prethodi svim drugim vrlinama jer ih omogućava.
Hrabrost omogućava osobi da živi, a ne da životari. Osobe koje nemaju hrabrosti teže donose odluke, teže priznaju svoje pogrješke, teže praštaju drugima. I skloniji su drugima prepustiti da donose odluke umjesto njih. A zbog straha od nepoznatoga i straha da naprave iskorak u životu propuštaju brojne životne prilike. Strah često dovodi do toga da se osoba suzdržava, postane inertna, pristaje na manje nego što zaslužuje, na manje od onoga što želi i čini sve da se uklopi u okolinu. I koliko god djelovalo nevjerojatno, lakše podnose sadašnjost koja može biti veoma teška nego nove izazove, izlazak iz zone komfora.
Postati hrabar podrazumijeva suočavanje s vlastitim slabostima i strahovima, a suočiti se sa strahom znači ući u samu srž straha. I za to treba hrabrost i odvažnost. Nitko se ne rađa s urođenom hrabrošću. Ona se uči i može se učiti cijeli život. I hrabrost nikako ne znači da straha nema, nego znači da će osoba djelovati usprkos neugodnim emocijama. Boriti se za ono u što osoba vjeruje da je ispravno, ne brinuti se što će drugi reći za osobne izbore, stajati iza vlastitih stajališta, dopustiti sebi riskiranje, priznati vlastite pogrješke, ne čekati da sreća sama zakuca na vrata, otići i povući se kad je potrebno odlike su življenja života.
Koja je tajna dugoga života? To je »pitanje za milijun dolara«. Ali tajna kvalitetnoga života leži u svakoj osobi, leži u življenju, a nikako u životarenju. Življenje osigurava zadovoljniji život koji je zasigurno u pozitivnoj vezi s dugim životom. Stoga je na mjestu izreka: »Ako posadite otrovni bršljan, s njega ne ćete brati jagode.«
