I bivša djevojka i prijatelj svjesni su ozbiljnosti situacije, ali oboje prebacuju odgovornost na majku, dajući joj zastrašujuće informacije i pri tome »zahtijevaju« da se o tome šuti. Kako se samo mora osjećati majka koja svakodnevno razgovara sa sinom, pravi se da je sve u redu, a zna da su stvari izmakle kontroli
PITALI STE
»Moj sin jedinac želi se ubiti«

 

Poštovana,

ne znam možete li mi pomoći, ali pitat ću jer stvarno sam očajna. Imam 56 godina i živim sama s bolesnim, starijim mužem. Imamo i sina koji završava fakultet u drugom gradu, i ne bismo mogli preživjeti tu gdje jesmo da nam nema njega. On uz studiranje i radi i šalje mi novac svaki mjesec. Na fakultetu je dobar, radišan, okretan u svemu – i tu nema problema. Kući dolazi jednom u dva ili tri mjeseca. Prije mjesec dana nazvala me njegova bivša djevojka i rekla da mora ozbiljno razgovarati sa mnom. Ona tvrdi da on prijeti da će se ubiti ako ponovno ne bude s njom, i da ju zna čak i uhoditi. Šalje joj poruke na mobitel, plače na telefon, zove njezine prijateljice i prijatelje, ima ljubomorne ispade… Molila me da razgovaram s njim i da ga probam uputiti na »stručnu pomoć«, ali da pritom ni slučajno ne kažem da me ona zvala jer se boji da bi mogla nastradati. Nisam joj vjerovala pa sam nazvala njegova najboljega prijatelja i on mi je sve to potvrdio, ali je, na moje zaprepaštenje, rekao i više od toga: da je sin upao u dugove, da noćima ne spava, da je izgubio jedan od poslova koje je imao i da razmišlja kako nema smisla više živjeti, ali da se ne će ubiti možda samo zbog mene i muža. I taj je prijatelj rekao da ne smijem reći da mi je išta ispričao. Sa sinom se odonda čujem svaki dan, i molim ga da dođe kući, a on kaže da će doći za Božić. Ja k njemu ne mogu ići jer nemam komu ostaviti muža na brizi. Posebno su me sada zaplašile vijesti o onim groznim ubojstvima. Što da radim, užasno se bojim za njega…

Slika o sebi predodžba je koju čovjek ima o svojim sposobnostima, postupcima, obrascima ponašanja, izgledu i sl. Ona se gradi kroz niz životnih iskustava i svi ljudi, više ili manje, žele izgraditi pozitivnu sliku o sebi. Slika o sebi predstavlja svojevrsno sigurno mjesto u kojem čovjek zna kakav je i kakvim želi da ga drugi ljudi vide. No ponekad je očuvanje slike o sebi vrlo teško; često su ljudi skloni činiti nešto što ih osobno i ne usrećuje, ali ipak to čine kako bi zadržali tu dobru sliku o sebi. Na primjer, neki ostaju u lošoj vezi kako ne bi ispali »neuspješni«. Jasno, nije jednostavno »srušiti« sliku o sebi, jer se ispod nje nalazi ranjivi čovjekov sloj, sloj koji ga ogoljuje i koji govori svijetu koji ga okružuje, pa i čovjeku samomu, kakav je uistinu i što uistinu želi. Pa makar se to ne slagalo s očekivanjima okoline. No ako je u čovjekovu sliku »utisnuto« da je važno biti uspješan i dobar, da mora drugim ljudima biti važan, tada mu sigurno ne će lako pasti činjenica kako netko o njemu misli da nije tako uspješan i dobar te da postoje ljudi koji ne mare za njega.

Život demantira sliku

Čitateljica je navela kako zahvaljujući sinu koji je dobar student, radišan i okretan uspijevaju preživjeti, u materijalnom smislu. Koliko je tu tek slojeva slike o sebi i očekivanja od samoga sebe! Tko zna što je sve morao proći čitateljičin sin kako bi održao pozitivnu sliku o sebi i ispunio očekivanja. No život nosi razne izazove i stavlja čovjeka na velike kušnje. Ako je slika o sebi »kruta« i neotporna na promjene, tada su veće mogućnosti da u životnim iskušenjima čovjek povuče neke poteze koji se poslije pokažu kao neučinkoviti, štetni, a ponekad i opasni. S druge strane, koliko god slika o sebi naizgled bila neotporna, život ju demantira. Ona pada pred scenom zvanom život, suočava se sa stvarnošću, što nerijetko vodi u depresiju i u druge neadekvatne oblike ponašanja koji često zahtijevaju stručnu pomoć.

To sve ne znači da nije dobro imati pozitivnu sliku o sebi, nego je važno imati na umu da je sve relativno, pa i ta predodžba koju su ljudi izgradili o sebi. Ako koga slika o sebi počinje ograničavati, smetati, ako postane kamen smutnje i spoticanja, vrijeme je za izgradnju neke druge slike u kojoj će se čovjek osjećati sretno, zadovoljno i u kojoj će biti autentičan. Strah od promjene vrlo je čest i on obično »veže« čovjeka da ostane u poznatoj situaciji i »brani« mu ulazak u nove avanture. No strah bi trebao biti pokretač da se iziđe iz vlastitih granica, da se potraže nova iskustva koja će čovjeka osloboditi okova nekih nametnutih okvira koji samo sputavaju. Ulazak u nepoznato (bilo u duboki, nepoznati dio sebe ili u izvanjsko nepoznato) širi ljudima horizonte, unosi dašak novine, dašak života, a ne životarenja.

Rečenice poput: »Nije to ništa… Proći će… Važno je da misliš pozitivno…« ne će uroditi plodom, osim što mogu poslati osobi poruku da se njegovi problemi shvaćaju olako. Nenametljiva prisutnost dobar je početak za razgovor o problemima. Slušanje, bez davanja savjeta, sljedeći je korak koji može ohrabriti osobu da se još više otvori

Iz čitateljičina pisma može se iščitati kako je sin, koji je do sada pokazivao sve odlike »jake« osobe, najednom »posrnuo«. No svaka tzv. jaka osoba u sebi krije slabost. Rijetko se vidi da nije lako biti uspješan i da uspješni ljudi često moraju ulaziti u zone straha i nesigurnosti, a pri tome ne posrnuti i težiti očuvanju slike o sebi kao uspješne i jake osobe; jake osobe ostavljaju dojam izrazite lakoće življenja. Koliki je to teret i koliko je napora potrebno za pomirenje nepomirljivoga! Dokazivanje, probijanje kroz trnje koje život postavlja iznimno je teško, a svako je traženje pomoći za »jake« odraz slabosti koju si ne mogu i ne smiju dopustiti. Takvi su pojedinci naučili da ne mogu računati na pomoć, da su oni ti na koje se računa, pa s vremenom i zaborave tražiti smjernice u trenutcima vlastite slabosti i izgubljenosti. Slabost i ranjivost »jakih« drugim su ljudima nevidljivi, često su nevidljivi i samoj tzv. jakoj osobi. Iako izgleda kao oksimoron, emotivna pozicija jakih poprilično je krhka i lako »lomljiva«. Potisnuti osjećaji koje su tako revno godinama gurali na dno samih sebe, u stresnim situacijama i situacijama povećanih napora, kao lavina izlaze van, preplavljuju i preuzimaju kontrolu. Tako se »jaki« nađu u naoko bezizlaznim situacijama, ne uspijevaju izići iz egzistencijalnih problema, teško prihvaćaju gubitak emocionalne veze, ulaze sve dublje u probleme i povlače poteze koji im nikako ne idu u korist. No i dalje šute, ne priznaju svoju slabost, jer ta slika o sebi koju moraju održati jednostavno ih ograničava i paralizira da vrisnu i kažu: »Dosta je, trebam pomoć!« No proces transformacije nikada nije lagan. »Jakima« je potrebno što više izlaganja svojoj tuzi, ranjivosti i ostalim, po njihovu mišljenju, slabostima, ali samo pred ljudima koji će znati i moći razumjeti njihovu ranjivost, koji će moći prihvatiti njihovu »slabost«, koji će ju znati razumjeti bez ikakve osude. No zašto je to tako teško? Upravo iz razloga jer je rizično. Uvijek postoji mogućnost da će razumijevanje i prihvaćanje izostati.

Otkrivanje zatomljenoga

Svaka »jaka« osoba u sebi krije niz slabosti, a otkrivanje tih zatomljenih dijelova sebe težak je put, ali jedini ispravan put koji vodi k emocionalnoj i psihičkoj cjelovitosti.

Potrebno je napomenuti da je svaki gubitak težak, a osobito gubitak te pozitivne slike o sebi koju su neki ljudi vrijedno gradili, čuvali i vrlo borbeno branili kada je zaprijetila opasnost da im tko želi »oteti« tu spoznaju.

Čitateljičin sin u više je navrata »priznao« svoju »slabost« i na njemu osobit način vapi za pomoći. Moglo bi se sasvim sigurno reći, na vrlo (auto)destruktivan način. Iako bi svi ljudi vrlo rado primili cjepivo protiv neuspjeha i cjepivo protiv pogrješaka, one predstavljaju neizbježan dio života. Koliko god izgledalo i zvučalo čudno, ali pogrješke su važan dio čovjekova rasta i razvoja. No važnije je pitanje kako se tko nosi s njima. Mnogi ljudi kada obole od teških bolesti znaju reći kako ih je bolest natjerala da preispitaju svoje prioritete i da se posvete onomu što im je uistinu važno. Teške životne situacije mogu čovjeka potaknuti da preispita dosadašnja uvjerenja, svoju dosadašnju sliku o sebi, i na kraju da preispita što želi u životu i od života. Neuspjeh može biti dobar putokaz kako naučiti nešto novo, može biti prilika da se bude mudriji u drugim sličnim životnim situacijama.

No nisu svi ljudi isti. Neki će iz kriznih situacija izvući snagu da krenu dalje, a neki će upadati u još veće probleme, pokušavajući se izvući iz situacije tako što će stvoriti oko sebe mrežu iz koje se teško samostalno mogu iščupati. Kada se čovjek suoči s neuspjehom, sasvim je prirodno osjećati ljutnju, tugu, razočaranost. Ali o njemu ovisi hoće li nastaviti s lošim emocijama ili će nešto naučiti i izvući najbolje za sebe iz situacije. Biti proaktivan i biti spreman učiti iz vlastitih pogrješaka zahtijeva veliku snagu svakoga pojedinca.

Važan svakodnevni razgovor

Čitateljica navodi kako i bivša djevojka i prijatelj, koji se voli nazivati najboljim, zahtijevaju neki zavjet šutnje. Kao da se ništa ne događa. Ali upravo se događa nešto vrlo ozbiljno, a to je urlik koji zove u pomoć, to je urlik koji para uši; to više nije alarm koji oglašava uzbunu, nego sirena koja upućuje na sveopću opasnost. Opasnost iz razloga što, ako sada ne reagira, posljedice mogu biti daleko ozbiljnije nego što se čini. I bivša djevojka i prijatelj svjesni su ozbiljnosti situacije, ali oboje prebacuju odgovornost na majku, dajući joj zastrašujuće informacije i pri tome »zahtijevaju« da se o tome šuti. Kako se samo mora osjećati majka koja svakodnevno razgovara sa sinom, pravi se da je sve u redu, a zna da su stvari izmakle kontroli.

Vrlo je važno što čitateljica svakodnevno razgovara sa sinom, ali to nije dovoljno. Razgovori preko telefona ne će mnogo pomoći. Namjerno prijatelja ovdje treba zvati »takozvani najbolji«, jer najbolji prijatelj ima moralnu i ljudsku obvezu pomoći osobi u nevolji. On mu je najbliži i najlakše može s njim uspostaviti prijateljski kontakt, kontakt bez osude i pretjeranoga moraliziranja i odvesti svojega prijatelja po stručnu psihološku pomoć. Za početak, može pokušati dosegnuti razloge takva ponašanja, i probati shvatiti što je i kada je krenulo po zlu.

Odlazak po stručnu pomoć

S obzirom na to da čitateljica ne može ostaviti bolesna supruga, važno je da vrlo otvoreno sa sinom razgovara kada dođe doma za blagdane. Otvoren razgovor pun razumijevanja, bez ikakve osude i bez ikakvih očekivanja, dobar je početak da se ukaže sinu kako se može osloniti na svoju obitelj i da bez obzira na sve uvijek može računati na svoje bližnje. Navesti bližnjega da ode psihologu vrlo je zahtjevna zadaća. Zahtjevna zbog toga što osobe često negiraju da im je pomoć potrebna, a i društvo odlazak psihologu često poistovjećuje s tim da osoba nije normalna. Osobe kojima je potrebna pomoć tad često uvjeravaju ostale da im nije ništa, traže da ih se pusti na miru, vrlo uznemireno govore da nisu ludi i slično. No samo čitateljičin sin može znati kako se osjeća i koje mu misli lete kroz glavu. Rečenice poput: »Nije to ništa… Proći će… Važno je da misliš pozitivno…« ne će uroditi plodom, osim što mogu poslati osobi poruku da se njegovi problemi shvaćaju olako. Nenametljiva prisutnost dobar je početak za razgovor o problemima. Slušanje, bez davanja savjeta, sljedeći je korak koji može ohrabriti osobu da se još više otvori. Treba ga podsjetiti na njegove kvalitete i uspjehe; čak i ako ne reagira oduševljeno, bit će zahvalan na riječima. Važno je da sin čuje kako je prihvaćen iako nije »savršen« i da nitko od njega i ne očekuje tu »savršenost«. Jer, što uopće znači biti savršen?

I ono što je najvažnije, odlazak po stručnu pomoć je neophodan.

Na kraju, uspjeh dolazi poslije strpljivosti, radost nakon žalosti, a olakšanje poslije teškoća.

IZVORPrilika br. 12/2016.
Prethodni članakSMANJITI NEJEDNAKOST U HRVATSKOM DRUŠTVU: Zašto siromah u Zagrebu bolje stoji nego onaj u Gundincima?
Sljedeći članakSIGURNOST ČOVJEKOVE HRANE SVAGDAŠNJE: Hoće li afere s neispravnom hranom probuditi svijest o zdravoj prehrani?