ZAŠTO NEKI IMAJU MALO, A OPET SU SRETNI? Zahvalnost kao uzrok sreći, a ne posljedica

Foto: Shutterstock
Provodeći više vremena u osjećaju zahvalnosti na svemu što ima i na onom što jest, a manje vremena trošeći na razmišljanje o tome što nema i što mu ne polazi od ruke, čovjek je na pravom putu prema sreći, osjećaju zadovoljstva i krajnjoj autentičnosti. Zahvalnost bi trebala biti uzrok sreće, a ne posljedica
PITALI STE
 »Sreća je izbor«

Nedavno sam čula stih koji mi je ostao u pamćenju i potaknuo me je na razmišljanje… Kad sreća dosadi čovjeku, iza ugla nevolja ga čeka… Koliko smo zahvalni u životu? Može li zahvalnost utjecati na naše osjećaje? Može li zahvalnost u nama stvarati osjećaj sreće i zadovoljstva? Osobno sam mišljenja da može i smatram da su ljudi danas premalo zahvalni… Osobito je važno zahvaljivati na malim stvarima u životu koje prečesto zanemarujemo jer ih podrazumijevamo… Ali baš tu je zamka jer se u životu ništa ne podrazumijeva… Sreća je izbor. Ponekad ju je teško izabrati ispred ostalih raspoloženja, ali je zato uvijek izbor.

Čitateljica

Sreća predstavlja urođenu emociju koja je univerzalna i svojstvena svim ljudima, bez obzira na rasu i na kulturu u kojoj žive. Težnja za srećom jedna je od temeljnih čovjekovih težnja. No ljudi često sreću traže u izvanjskim stvarima, trošeći svoje osobne resurse kako bi ju pronašli ondje negdje drugdje. A sreća stoji svim ljudima nadomak ruke jer je biti sretan odabir, stanje uma koje čovjeka tjera da problem vidi kao izazov, kao put k samoostvarenju. Materijalna dobra samo će do određene granice povećati stupanj sreće, no zadovoljenjem tih potreba osoba ne ostaje trajno sretna. Novcem se može kupiti udobna kuća, siguran auto, lijepa odjeća, ali novac ne može kupiti mir u kući, iskreno poštovanje, zdravlje ni ljubav. Materijalno zbrinutoj osobi čije je zdravlje narušeno ili je upravo prekinula emocionalnu vezu nikakav novac ovoga svijeta ne će donijeti zadovoljstvo i sreću. Ako su ljudske želje svedene na osjetilne i materijalne potrebe, koje su prolazne i potrošne, a unutarnja, duhovna dimenzija zapostavljena, čovjek postaje nesretan. Tomu najbolje svjedoče ljudi koji su unatoč svojemu velikomu materijalnomu bogatstvu nezadovoljni i nesretni, a s druge strane postoje oni koji su sretni unatoč svim životnim nedaćama.

Jedina istinska zaprjeka na putu k sreći leži u samom čovjeku. To je njegova nespremnost da bude ono što jest – sa svim svojim manama i vrlinama. Biti svoj znači biti autentičan u svojim mislima, djelima i osjećajima, odvojen od nametnutih očekivanja; sreća je zadovoljstvo življenja, a ne životni užitci koji daju kratkotrajne osjećaje zadovoljstva koji se vrlo brzo ispušu poput balona. Biti svoj ne znači činiti sve kako želiš, ne vodeći računa o potrebama drugih osoba. Biti svoj ne znači biti oslobođen dužnosti i ne imati ograničenja, nego biti svoj znači voljeti sebe, prihvaćati sebe, slobodno i svjesno odabirati i odlučivati bivajući svjestan svoje odgovornosti.

Dubinska sreća u čovjeku

Biti sretan ne znači imati sve što poželiš, nego znači biti zahvalan na onom što imaš. Ljudi su skloni uzimati stvari zdravo za gotovo, kao da se podrazumijeva da imaju sve ono čime su okruženi. Tek kad izgube, postaju svjesni koliko im je to bilo važno. Mali broj ljudi živi ovdje i sada, u trenutku, opažajući stvari koje ih okružuju, uživajući u svakodnevnim situacijama, a većina juri za stvarima, ne zastajući kako bi uživali u danom trenutku. Kad napokon dobiju te stvari za kojima su jurili bez osvrtanja i bivanja u čarima trenutka, uvide da su izgubili ono što im je najdragocjenije – život, odnosno življenje života. Ako osoba nije zahvalna na onom što ima sada, ne će biti zahvalna ni na onom što će možda imati sutra niti će time biti zadovoljna. Osjećaj zahvalnosti jedan je od snažnih osjećaja i on jamči osobi da će svaki dan živjeti u izobilju i blagostanju.

Prava, dubinska sreća, koju nitko ne može uzeti, nalazi se u samom čovjeku, a do nje se dolazi putem zahvalnosti. Mnogi će pomisliti da zahvalnost dolazi kad se ostvari neki privatni cilj, kad se osoba materijalno osigura, kad nađe svoju srodnu dušu, kad se osjeti zadovoljnom. No proces je upravo suprotan. Čovjek treba biti zahvalan na svemu što ima u ovom trenutku, pa čak i onda kada pomisli da nema mnogo, da je okružen nedaćama. Tek kad ostane bez naizgled malih, svakodnevnih stvari, čovjek postaje svjestan koliko su mu one značile. Većina ljudi svaki dan bez razmišljanja otvara slavinu, podrazumijevajući da će voda poteći, ne shvaćajući važnost nesmetanoga imanja pitke vode. No tek kad voda prestane teći, npr. zbog nekih radova, uočavaju koliko su ograničeni u svojem djelovanju i počinju shvaćati koliko je imanje vode važno u svakodnevnom životu. I tek tada postaju zahvalni. No, nažalost, kad voda opet nesmetano počne teći, veoma brzo zaboravljaju tu zahvalnost. Ljudi često uzimaju zdravo za gotovo svaki smiješak koji im je uputila voljena osoba, svaki srdačni pozdrav susjeda, ne držeći to vrijednim svakodnevne zahvalnosti. Samo osjećaj zahvalnosti na svemu što čovjek ima u ovom trenutku dovoljan je da ga učini sretnim, jer bez obzira na to koliko se loših stvari dogodi, uvijek postoje stvari na kojim se može biti zahvalan. To samo znači da nitko i ništa tu sreću ne može oduzeti. Dobrobit svakodnevne zahvalnosti omogućuje čovjeku da svojim mislima, osjećajima i riječima privlači »pozitivne« ljude, koji će isto tako biti zahvalni na tome što je njihova prisutnost zamijećena. Što je više stvari na kojim je osoba zahvalna, to će ih biti više.

Radosti koje život nosi

Dobro je poznata činjenica da mediji igraju veliku ulogu u oblikovanju javnoga mišljenja te u jačanju konzumerizma i stvaranju stalnoga osjećaja kako čovjek nema dovoljno i kako mu treba još da bi bio u potpunosti sretan. U situacijama kad mediji nameću osjećaj depriviranosti, zahvalnost je kao čarobni štapić koji može odvratiti pogled od stvari koje čovjek ne posjeduje u tom trenutku i usmjeriti ga na stvari koje ima i na sve ono što mu je dragocjeno. Sposobnost osobe da osjeća zahvalnost vrlo je važan čimbenik sreće i uspjeha. Lako je biti zahvalan u situacijama koje nose nešto dobro i pozitivno, no umijeće i snaga čovjeka očituje se u zahvalnosti u situacijama kad je on okružen nedaćama i kad se čini da sve ide nizbrdo. Mogućnost prihvaćanja drugih, priznavanje njihovih vrijednosti, a ne kritiziranje zbog slabosti i mana, zahvaljujući im na njihovim dobrim stranama, odlika je plemenitih ljudi.

Svatko bi se trebao prisjetiti kad je voljenoj osobi, prijatelju, djetetu ili roditeljima rekao da im je zahvalan na učinjenim stvarima i na pruženoj ruci

Život valja prihvatiti upravo takvim kakav jest, sa svim padovima i uspjesima, sa svim radostima i tugama. Jer život je složen i raznolik, nikako statičan. Koliko god nevjerojatno zvučalo, ali čovjek treba biti zahvalan i na svim onim teškim trenutcima, na svim proživljenim tugama i ljutnjama jer jedino tako može spoznati osjećaje sreće, duhovnoga mira. Tek tada se osoba može uistinu radovati životu, osjetiti zahvalnost zbog te sreće koju osjeća i zbog svakoga proživljenoga trenutka, bez obzira na to kakav on bio. Provodeći više vremena u osjećaju zahvalnosti na svemu što ima i na onom što jest, a manje vremena trošeći na razmišljanje o tome što nema i što mu ne polazi od ruke, čovjek je na pravom putu prema sreći, osjećaju zadovoljstva i krajnjoj autentičnosti. Zahvalnost bi trebala biti uzrok sreće, a ne posljedica. No čovjek ne može biti zahvalan ako se udaljio od samoga sebe, ako je zapostavio svoje duhovne vrijednosti, ako nije povezan sa svojom unutarnjom prirodom i s okolinom koja ga okružuje. Bez obzira na sve nedaće koje život nosi, svjesnost svakoga trenutka, uživanje u njemu i usmjeravanje pozornosti na blagodati donosi osjećaj zahvalnosti. Čovjek raste i razvija se i u nedaćama. Uistinu, nitko ne želi nedaće i teške trenutke, no oni jačaju duh pojedinca, daju mu psihološku snagu; nedaće su stroga učiteljica života, a o osobi ovisi hoće li u nedaći rasti ili će se prepustiti tugovanju. Ne smije se zaboraviti da su velika ljudska ostvarenja nastala upravo iz svladavanja zaprjeka i tegoba. Podrazumijevajući stvari, uzimajući ih zdravo za gotovo, čovjek se udaljava od svjesnosti o svemu onom što ima. Osvještavanje svega što čovjek ima i osvještavanje onoga što uistinu jest ključ je za sreću, a ona dovodi do uspjeha, zdravlja i psihičke dobrobiti. Zahvalnošću čovjek razvija svijest o svojoj važnosti, o imanju svega onoga što mu je važno i potrebno, a manje se usmjerava na stvari koje nema i na osjećaje koji nisu zastupljeni u željenoj mjeri. Zahvalnost tjera tjeskobu, depresiju, napetost i frustracije, a donosi unutarnji mir, pozitivan pogled na budućnost, snagu da se rješavaju problemi, odlučnost i preuzimanje odgovornosti te cjelokupnu homeostazu u bitku čovjeka.

Zahvalnost je izbor – svatko može odabrati hoće li biti zahvalan na onom što ima ili će biti usmjeren na ono što nema i na ono što neki drugi imaju, a njemu je to uskraćeno. Odabir zahvalnosti, uživanja u trenutku i života usredotočene svjesnosti donosi mnoge dobrobiti.

Znanstveno je potkrijepljeno da zahvalnost čini dobro ljudskomu zdravlju. Negativne emocije, napetosti i loša raspoloženja put su prema razvoju psihosomatskih bolesti. Sva ona osjećanja suprotna osjećanju zahvalnosti, poput ogovaranja, jadikovanja, prigovaranja, okrivljivanja, kritiziranja, ljutnje, netolerancije, pesimizma i ljubomore, čine ljudski organizam podložnim bolestima zbog pada imuniteta. Zahvalnost na onom što ima i usmjeravanje pozornosti na pozitivne situacije ljekoviti su za čovjeka i najbolji su čuvar zdravlja i dobroga života.

Zahvalnost je začin života koji daje dobar temelj za uspostavu zdravih odnosa s okolinom. Zahvalnost može popraviti i izgraditi srušene mostove. Svatko bi se trebao prisjetiti kad je voljenoj osobi, prijatelju, djetetu ili roditeljima rekao da im je zahvalan na učinjenim stvarima i na pruženoj ruci kad mu je pomoć bila potrebna. Ponekad se stječe dojam kao da su ljudi »programirani« na negativne stvari, na kritiziranje, prigovaranje, projiciranje negativnih emocija kako bi »istresli« svoje frustracije i na taj način sebi olakšali dušu. Ako nema zahvalnosti nego većinom loše emocije vladaju ljudskim ponašanjem, nema ni homeostaze, ravnoteže, a kao rezultat se događaju krize u odnosima. U situacijama krize, a osobito s ljudima koji su nam bliski, pozornost je usmjerena na sve ono što je loše i teško se prisjetiti svih onih situacija u kojim smo se osjećali ugodno i sigurno s tom drugom osobom. Najčešće nakon gubitka ljudi postaju svjesni koliko su pozornosti usmjeravali na nevažne stvari, koliko su vremena i energije potrošili na traženje »kruha povrh pogače« i koliko im taj odnos nedostaje, pa čak i te trzavice koje su naizgled stajale kao preprjeka osobnoj sreći.

Svijet prekrasnih – ljudi

Zahvalnost znači i preuzimanje odgovornosti, što čovjeku daje kontrolu i moć nad životom. Zahvalna osoba manje je ogorčena, sretnija je, oslobođena od očekivanja, od nametnutih uvjerenja i usađenih strahova, svjesna da ima sve ono što joj u tom trenutku treba. Ta sloboda omogućuje uživanje u životu i prepuštanje trenutku te osigurava sve resurse da osoba bude autentična, sposobna davati i primati.

Zahvalnost se ne podrazumijeva, zahvalnost ne čeka gubitak niti dobitak, zahvalnost nije opterećena očekivanjima. Zahvalnost je odabir mudroga čovjeka, koji živi život, koji cijeni sve ono što ima, a preprjeke i nedostatke shvaća kao sastavni dio života i kao nešto što mu daje životnu lekciju kako rasti i razvijati se. Zahvalnost preobražava običan dan u blagdan, mijenja ograničene mogućnosti u vrlinu. Uživanje u malim stvarima zaslužuje zahvalnost jer jednom čovjek može shvatiti da su upravo one bile velike.

Jedan je autor rekao kako na svijetu ima mnoštvo prekrasnih planina i livada, iznimnih vidika i jezera, toliko zelenih šuma, cvjetnih polja i nevjerojatnih pješčanih plaža. Toliko zvijezda, izlazaka i zalazaka sunca svakoga dana. Ali ono što svijetu nedostaje jesu ljudi koji bi to cijenili i u tome uživali.

I zato ljudi trebaju biti zahvalni jer imaju mogućnost izbora. Ponekad čovjek mora birati između dva zla ono koje je manje i između dva dobra ono koje je bolje. I upravo u tome leži mudrost – zahvalnost jer čovjek ima slobodnu volju birati kojim će putem krenuti.

IZVORPrilika br. 4/2018.
Prethodni članakIVANA HABAZIN, SVJETSKA PRVAKINJA U BOKSU I boksački rad mora biti usmjeren na Boga
Sljedeći članakFIZIJATRICA I PJESNIKINJA IZ LIPIČKE BOLNICE DR. SENKA RENDULIĆ SLIVAR OTKRIVA SVOJU METODU RADA Biti povezan s božanskim u sebi i oko sebe