– Pa zar je »Hod za život« ove godine ranije? – zatečen gomilom ljudi s transparentima, naglas se pita Debeli dok subotnje presjedamo s tramvaja na tramvaj podno kralja Tomislava, da ga makar jednom obiđemo u njegovoj godini.
– Ne, ne… – odgovara mu gospođa s natpisom »Ne pilićarskoj eko-bombi« u rukama. – Ma… zapravo da! Pa i ovo naše je hod za život, jer ako nam u Sisak sad dovuku taj »Pilegrad«, tu ukrajinsku »chiken« kompaniju koja planira klati 80 milijuna pilića na godinu… Ne će nam više biti ni čiste vode, ni čista zraka, ni naše poljoprivredne proizvodnje, malih OPG-ova… ni života. Da, i ovo je hodanje za život!
Smjesta mijenjamo plan i pridružujemo se povorci, osobito nakon najave da će se hodati tek od »Tomislavca« do »Zrinjevca«, što mogu podnijeti i naše razigrane penzionerske nožice. U hodu i dalje slušamo o tom »Chicken Cityju« koji bi trebao osvanuti tu na dohvat zagrebačke ruke, usred Sisačko-moslavačke županije. Saznajemo da je svoj glas protiv takvih megafarmi digao i sisački biskup, podsjećajući na zaštitu okoliša, ali još više puka, ljudi koji su u zadnjih tridesetak godina doživjeli sve moguće udarce, od ratnih do gospodarskih i potresnih pa im ne trebaju još i ti »pilićarski«, koji bi ih svojim farmetinama mogli potpuno rastjerati s njihovih »farmica«. Gledam u hodajućoj povorci i »zelene« i »desne« i »lijeve«, ponekoga političara i puno penzića; uz bubnjanje mladih prepuštam se romantičarskim maštarijama kako se napokon našlo nešto što nas je okupilo da svi skupa koračamo…
– Prava sramota! – prekida me u mislima brko s transparentom »Nećemo piliće i ukrajinsko smeće«. – Prvo unište hrvatskoga proizvođača jaja, potuku mu kokoši zbog »ptičje gripe«, a onda dovuku stranca s više pilića nego godina ima sati i minuta…
– Znači, sve isto kak’ i prije! – spreman je Debeli (dok meni misli lutaju). – Jednom pevecu zavrneš vrat, pa dopeljaš novoga, neznanog »x«-kokota i dalje kukuričeš, ali po svome i za svoju korist.
U buntovničkom duhu okončasmo prosvjed te Debeli i ja produžismo do našega Jelačića, čak i dalje. Kaskajući stigosmo sve do Europskoga trga, da makar simbolički jednom i nas dvojica »uđemo u EU«, kadli…
– A kaj je sad ovo, pak neki prosvjed? Pak transparenti? – zinuo Debeli pred okupljenom plavo-žutom družinom, ovdje s podosta političara na maloj bini.
– Eee, ovdje ti je prosvjed protiv ruske agresije – ponešto i ja znam pa se pravim pametan – odnosno skup potpore Ukrajincima u povodu četvrte godišnjice otkako su ih »braća s istoka« napala…
– Čekaj malo, »za«… Zar nismo uprav’ sad s prosvjeda protiv ukrajinskih tajkuna?! Pff… Zapletosmo se mi kao pile u kučine!
– Samo neka se zaplete u kučine i to »Kuryache misto«, kako bi se na ukrajinskom reklo »Pilegrad«! – zadovoljno poentiram, zahvaljujući prevoditelju na mobitelu.
– Mo’š mislit! Ne znaju ovi novi »digitalci kapitalci« ni što su »kučine«. Zaprav’, za njih smo svi mi, i naši prosvjedi, tek »trice i kučine«! – okonča Debeli tako da i mene zadivi.
