Dio priprema u vrijeme došašća uključuje izbor i nabavu prehrambenih proizvoda i pića. Izbor je proizvoda određen ponudom na tržištu, stanjem na privatnom računu, stilom i pismenošću kupaca. U svakom slučaju kupnja i priprema namirnica, posebice tijekom blagdana, derivat su i pokazatelj kulture prehrane.
Osušeni bakalar
Nažalost, u Hrvatskoj ljudi uglavnom kupuju razvikane robne marke, čija etiketa nije stvarna ili nije nikakva garancija kvalitete; konzumiraju jeftine, rutinske, serijske proizvode; bez potrebe se ograničavaju jednoličnom i ograničenom robom, koja se iz kamiona svakodnevno istovaruje po trgovačkim centrima. Opčinjenost stranim robnim markama iz vremena prošle države, čini se, sačuvala se do danas pa ushit nad uvoznim proizvodima nalikuje vrsti političke nostalgije.
Umjesto domaće ljudi piju vodu s francuskih Alpa, umjesto slavonske jedu švicarsku čokoladu, a umjesto plavca piju zinfandel. Jer trava je uvijek zelenija preko granice. Tako će i ovaj Badnjak na mnogim obiteljskim stolovima, umjesto trlje od kamena ili škarpine, biti osušeni bakalar.
Centri gastronomske izvrsnosti
S ulaskom Hrvatske u Europsku uniju prihvaćen je sustav koji omogućuje zaštitu naziva tradicionalnih prehrambenih proizvoda, zaštitu oznake zemljopisnoga podrijetla i jamči kvalitetu tradicionalnih specijaliteta. Uvedene su oznake ZOI, ZOZP i ZTS koje na ambalaži ističu vrijednost, originalnost i lokalnost prehrambenoga proizvoda. Hrvatska ima mnoštvo takvih proizvoda, točno 71, a na popisu za registraciju nalaze se još četiri: dalmatinski i istarski med, istarski ovčji sir i korčulansko vino lumbarda. Tek za usporedbu, daleko ispod Hrvatske, Danska i Finska imaju 13, Austrija 57, Belgija i Nizozemska 39, Norveška pet, Češka 43, Slovenija 45, Irska 15, Poljska 38, Litva 15, Estonija dva, Slovačka 28, a Švedska 29 registriranih proizvoda izvrsnosti.
Hrvatska gozba
Osim lumbarde na popisu registriranih specijaliteta nalazi se još 18 vina, desertnih, arhivskih, vina izbornih, kasnih ili ledenih berba… I žestoka su pića obilježena oznakama zemljopisnoga podrijetla (ZOZP): hrvatski pelinkovac, slavonska šljivovica, hrvatska loza i travarica, zadarski maraschino… Kada bi se u Hrvatskoj otkrila zbirka kvalitetnih pića, posao bi uvoznika bio ugrožen.
Isto vrijedi i za bogatu ponudu hrvatske hrane koja se ističe na europskom popisu priznatih specijaliteta: maslinova ulja s otoka Brača, Šolte, Krka, Cresa i Korčule, varaždinsko bučino ulje, dalmatinska pečenica, janjetina, pršut i panceta, slavonska kobasica i kulen, meso boškarina, zagorski puran, meso turopoljske i crne svinje, lički krumpir i škripavac, varaždinsko zelje, paški sir i sol te delicije poput komiškoga rogača, samoborskoga bermeta, zagorskih štrukla i mlinaca, poljičkoga soparnika, rudarske greblice, varaždinskoga klipiča, bračkoga varenika, lumblije…
Što gosti očekuju?
Navedene poslastice nisu samo gurmanska rapsodija, nego su dio povijesti, tradicije, obiteljskoga iskustva i kulture hrvatskih ljudi. No ti proizvodi nisu muzejski artikli, nego trebaju biti dio menija za svakodnevni život. Izbor takve hrane pokazuje informiranost, samosvijest i odgovornost potrošača. Stoga je plastična boca gaziranoga pića i odmrznuta brza hrana na obiteljskom stolu mali gastronomski i civilizacijski poraz. Prazna užurbanost tijekom došašća i prepune police jeftine ambalaže pogoduju komociji potrošača. Rijetki će odlučiti servirati svojim gostima baranjski kulen, bjelovarski kvargl ili međimursko meso ‘z tiblice, ili nazdraviti muškatom momjanskim i dingačem. Jer vlasnici trgovačkih prostora u kojima se hrana za pse i hrana za ljude nude na istim policama nemaju interes za kulinarske detalje.
