ČITANJE DJELA DUGO PREŠUĆIVANE KNJIŽEVNICE U ZNAKU KRISTOVE MUKE I USKRSNUĆA (5) Kako je Sida Košutić izrekla neizrecivo

Sida Košutić
Čitanje djela Side Košutić u svjetlu desete, jedanaeste i dvanaeste postaje križnoga puta: Isusa svlače, Isusa pribijaju na križ, Isus umire na križu. Djelo Side Košutić snažan je »iskaz neizrecivoga«, to jest govor kršćanskoga misticima. Na mističan je način doživljavala život, Boga i čovjeka. Njezini kristoliki lik bl. Henrika Suzona podcrtao je kako je trpljenje neizostavan dio mistike

Zašto je Krist morao trpjeti, pitanje je koje se uvijek nanovo postavlja. Propali su svi pokušaji teologa da razumski objasne križ; križ ostaje otajstvom. Teško je prihvatiti da su baš bol i patnja sredstvo otkupljenja. Narav se buni protiv patnje. U židovskom svijetu prije Krista patnja se smatrala Božjom kaznom. Suvremeni čovjek pokušava izbjeći patnju pod svaku cijenu. Međutim, pogled u svijet rada, športa, znanosti, umjetnosti i duhovnosti pokazuje da nema vrijednih postignuća bez napora i muke. I fizička bol i duševna patnja utkane su u život, čak i kada ih nije izazvao čovjek. Krist nije objasnio križ, nego ga je iskusio. Posebna vrsta iskustva vjere mistično je iskustvo; nadnaravni dar spoznaje, sjedinjenja, ljubavi i trpljenja. Čovjek biva u stanju »aktivne pasivnosti«: raduje se zbog doživljaja Božje ljubavi, ali pritom čežnja za Bogom ranjava dušu. Veliki kršćanski mistici doživjeli su udio u Kristovoj muci, sutrpljenje. Književni povjesničar Vladimir Lončarević opisao je poetiku Side Košutić upravo kao mistički hermetizam. Njezini su članci tridesetih godina 20. stoljeća objavljivani u dominikanskoj reviji o askezi i mistici »Duhovni život«. Njihova tematika uglavnom se bavila duhovnom teologijom Henrika Suzona budući da tada mistika velikoga dominikanca učitelja Eckharta nije najbolje stajala u crkvenim krugovima. Međutim, čitajući autoričine tekstove, može se zaključiti da je upravo Eckharta najviše proučavala.

Mistika i nemoć jezika

»Života, vjerujte, / Najbolji dio / Ostaje ipak skriven, / Najdublji smisao / Nema oblika / I nije nam otkriven«, napisala je Sida Košutić u pjesmi »U tuđoj ruci«. Mistično nadilazi ljudski govor i mišljenje. Mistično iskustvo ne može se prikladno izraziti jezikom, a ipak se izražava metaforama i paradoksima – poetskim govorom. Godine 1929. Ljubomir Maraković, književni teoretičar blizak Sidi Košutić, ovako je odredio mistiku: »Mistika znači upravo lični odnos duše prema Bogu; najortodoksniji kršćanski mistici muče se tražeći adekvatan izraz za svoj naročiti osjećaj Božje ljubavi.« Mistično je iskustvo snažan doživljaj Boga kao apsolutne stvarnosti koji mijenja osobu; tradicija Crkve govori o trima stadijima koja duša potom prolazi: put pročišćenja, put prosvjetljenja i put sjedinjenja. U sjedinjenju s Bogom čovjek savršeno pronalazi sebe, otkriva tko je on zapravo. Ta je duhovna putanja vidljiva i u djelima Side Košutić. Božidar Petrač, primjerice, govoreći o mističkom hermetizmu Side Košutić, 2015. navodi da se »pjesništvo ne temelji na zakonima koristi i nema banalnu vrijednost novca«. »Pjesnik svoje riječi rabi zato da iz svih zvukovnih fantoma koje daje riječ na raspolaganje stvori razumljivu i ugodnu sliku.« Dok su riječi u svakodnevnom govoru najčešće praktične naravi, u lijepoj književnosti one izriču ono što izmiče praktičnim interesima.

Izreći neizrecivo

Filozofija druge polovice 20. stoljeća počiva na tzv. jezičkom obratu: čovjek može misliti jedino pomoću jezika. Stvarnost je moguće spoznati (u)koliko to omogućuje jezik. Međutim, ta teorija nailazi na kritiku i dopunu: filozofi poput Karla Jaspersa i Ludwiga Wittgensteina upozoravaju da postoje stvarnosti koje čovjek doživljava, a ne može ih izreći jezikom. U pjesništvu Side Košutić iskustvo Boga nadilazi uobičajen jezik. Veliki mistici poput sv. Ivana od Križa, sv. Terezije Avilske i učitelja Eckharta zato se izražavaju poetskim slikama: govore o »ljubavnoj rani«, »živom plamu«, »tamnoj noći«, »sobici srca«, »Prvoj Istini« i »rađanju Boga u duši«.

Umjetnost i mistika

Mistika, umjetnost, trpljenje, preobražaj i služenje u Side Košutić međusobno se prožimaju. U hagiografiji »Sluga vječne mudrosti« (1930.), romansiranoj biografiji blaženoga Henrika Suzona, dominikanskoga mistika iz 13. stoljeća, autorica prikazuje glavnoga lika kao Slugu, Pjesnika i Patnika. Prema autorici, umjetnici imaju svećeničku ulogu; proživljavaju svačije živote i posvećuju ih ljepotom, ostajući pritom po strani. U pjesmi »Posvetnici svijeta« napisala je: »Ne kažu istinu, da su pjesnici sretni, što umiju pjevati. Nikome kao njima nije tako malo poznato, što je pjesma. Oni su njeni vječni prognanici, bez stalnoga boravišta. Zato im duša pjeva na svakome mjestu.« Henrik Suzon prikazan je kao Pjesnik Kristov, Lijepi Sluga prelijepog Gospodara, Sluga Vječne Mudrosti. Nakon godina redovitoga života u samostanu u Henrikovoj »nježnoj pjesničkoj duši« javlja se duboki poriv čežnje »za Neizmjernim, za Bogom«. Redovnik se počinje razlikovati od braće i posvećuje se dubljoj pobožnosti. Doživljava nerazumijevanje, šikaniranje, klevetu i duhovnu suhoću. Najdojmljivija je scena u kojoj Henrik prihvaća iz koristoljublja mu podmetnuto izvanbračno dijete. On bezuvjetno prihvaća dijete – jer veliki Bog je Majka, kako je autorica napisala. Henrik uviđa da se čovjek i bez izvanrednih patnja može spasiti, no on dragovoljno pristaje na patnje jer se želi solidarizirati s Kristom. U pravu je kroatistkinja Kornelija Kuvač Levačić da je u brojnim djelima Side Košutić prisutan kršćanski misticizam žrtve. »Plemenita duša uspijeva od patnji kao ruža od majske rose«, zapisuje Elizabeta, duhovna Henrikova kći, u spomenutoj hagiografiji.

Čovjek-ništa i čovjek-duša

Uvidi autorice sklone misticizmu imali su i kritičku funkciju. U više svojih djela, ponajviše u spomenutoj hagiografiji i u romanu »Velika šutnja«, nije se ustručavala iznijeti kritiku pokvarenosti i lažne duhovnosti, pa i unutar Crkve. Šutnja i tišina u koju čovjek uroni skidaju maske »naprednih« ponašanja koja su u biti sebična i destruktivna. Cijeli je njezin opus kritika materijalizma koji dovodi do otuđenja i nasilja, ne samo viših slojeva prema nižima, nego i članova obitelji. U »Velikoj šutnji« proziva duhovne autoritete: »Najtužnija je odgovornost onih koji su pozvani da budu svjetlost svijeta. Mnogi su od njih sklonjeni od ulične buke i vole tišine, ali što će im tišine dok je u njima samima bučno? Ima ih tako bučnih, da zaspu s priručnikom o naprednom svinjogojstvu, s trgovačkim odbicima i primicima, s predodžbama slasnih jelovnika, s ključevima pod jastukom.« Prema Sidi Košutić, čovjek može ostati u egoizmu svoga materijalnoga »ja«; tada je čovjek-ništa, postaje bezličan jer slijedi trendove kao čovjek mase. Međutim, može se i izdići do kristovskoga »ja« i postati čovjek-duša. Autorica to ovako opisuje: »Ti ljubiš Biće koje najviše poznaješ i najmanje vidiš. Ljubiš dušu. / Pa kad ti vjeruješ i ljubiš, spoznat ćeš da je tvoj Ja nosioc božanstva koga ćeš njegovati kao cvijet što raduje umorna lica.«

Misterij Kristova križa

Misao je Henrika Suzona, čiji je život opisala Sida Košutić, da je »unutarnjost koja ide do vanjštine veća unutarnjost nego sama unutarnjost«. Osim prirodne kontemplativnosti, javno je izricala svoja stajališta i društveno se angažirala. U svojim unutrašnjim i vanjskim trpljenjima – društvenoj isključenosti, usamljenosti i bolesti – susreće trpećega Krista kao najbližega: »Ljudi mogu razumjeti bol kada se razlije suzama. Ljudi mogu vidjeti našu radost, kada ona kliče. Ali kada je sve tiho te se ne može ni plakati ni klicati, onda si nam Ti, Gospodine, jedini prijatelj. (…) Sve Ti znaš, i ono čemu nema riječi, jer su dubine Tvoje carstvo.« Te su riječi ključ za razumijevanje ne samo tekstova, nego i života Side Košutić. S druge strane rađanje Boga u duši o kojem govori učitelj Eckhart za nju se događa u umjetnosti, u njezinu pisanju kojemu je svrha očitovanje dobroga, lijepoga i istinitoga. Radi se o misticizmu umjetnice: »Kršćanski mistik herojski je hodočasnik svijeta, s one strane života. On čuje pjesmu, koju proizvodi disaj jednoga atoma, vidi ljepotu, koja je umrla s posljednjim disajem jedne cvjetne lati. Površinu skida u trenu, da uroni u sadržaj predmeta. U isto vrijeme obuhvata sve, što mu je pred očima i kao šačicu pijeska baca svoje spoznanje u okean Neizmjernosti, podredivši svoju filozofiju pod vlast Božje milosti«, napisala je u romanu »Sluga vječne mudrosti«. Ipak, misterij križa ne bi imao svrhe da nije putokaz prema uskrsnuću.

Sida Košutić
»Misterij Ljubavi nije jedini. Niti je Misterij Smrti posljednji. Što je Noć, kad se rasprostre oko nas? I kad lijegaš na odmor, a muzika budi tvoj duh, što je to? Što je, prijatelju, Majka, koja kleknu da kaže, Majci-Bogu: ‘Oslobodi moje dijete bolesti njegove i daj da njegova patnja prijeđe na mene?’ Što je sve to, nigdje ne ćeš dokučiti jer su Misteriji bezbrojni, a svi mi smo tek djeca njihova što se rodismo radi njih, da ih nosimo s jedne misli na drugu, s jedne duše u drugu, s jedne zemlje u drugu.«