CVJETNICA – POČETAK VELIČANSTVENOGA HODA »Kada dođe čas…«

Snimio: B. Čović | Svečano misno slavlje na Nedjelju Muke Gospodnje, Cvjetnica u zagrebačkoj katedrali

Što činiti, kako se pripremiti, kamo se i komu okrenuti kada dođe onaj trenutak početka puta patnje i neizvjesnosti, trenutak muke? Saznanje da nema uzmicanja ni povratka povlači pitanje na koga se tada osloniti. Čovjek ostaje sam. Pitanje napuštenosti ključno je pitanje u takvim trenutcima. Kada nikakva izvanjska utjeha ne dotiče i ne može zahvatiti čovjeka iznutra, on sam grli napuštenost u svojoj ljudskosti. Hoće li biti spreman za posljednji čas koji sigurno dolazi? Je li moguće vježbati se i biti spreman za njega? Mogu li sva životna iskustva iznjedriti toliko potrebno pouzdanje kako bi se poput psalmista klicalo: »U tebe se očevi naši uzdaše, uzdaše se i ti ih izbavi…«?

Cvjetnica je početak veličanstvenoga hoda s Kristom koji ukorak ide sa svojim čovjekom, ulazeći u sve pore ljudskoga života i bespuća. Od napuštenosti, razočarenja i nemoći pa sve do same smrti. Kad se život u se skupi, ljubav ostaje.

Blago onomu koji je svjestan da taj odlučujući čas sigurno dolazi. Blago onomu koji je imao priliku pratiti bližnjega prema posljednjemu času, uzajamno se podupirući u vjeri i nadi da se čovjekova ovozemaljska prolaznost i ništavnost prelijeva u sigurnu vječnost i da sve ima svoj duboki smisao. Smisao u Kristovu posljednjem času i njegovu putu prema njemu. Ne držati se grčevito svoje vanjske ljušture, znati otpustiti sve i tek tada zadobiti puninu. Ali valja prijeći dug i težak put poniženja i iskušenja. »Gospod mi Jahve pomaže, zato se neću smesti… i znam da se neću postidjeti.« Kakva hrid i kakvo utočište! Iznad svih ljudskih poimanja i mogućnosti. Kada se sruše sva ljudska uporišta kao kule od karata i ne ostane ništa, ostaje ljubav Božja. Ljubav koja se nataložila kroz gusti tijesak života kao najvrjednije blago za vječnost.

Cvjetnica je početak veličanstvenoga hoda s Kristom koji ukorak ide sa svojim čovjekom, ulazeći u sve pore ljudskoga života i bespuća. Od napuštenosti, razočarenja i nemoći pa sve do same smrti. Kad se život u se skupi, ljubav ostaje. I zaista ostaje. Ona, naime, uistinu jest, dok sve drugo prolazno je. Zbog nje je vrijedno uputiti se na taj težak, ali nadom ispunjen put muke. U galami ovoga svijeta zboriti tiho, ali jasno kako je dobro zagrliti u Kristu svaku ljudsku malenost, prolaznost i napuštenost, jer »svaki će jezik priznati: Isus Krist jest Gospodin na slavu Boga Oca«.