DO KOJIH JE NOVIH SPOZNAJA DOŠAO IGOR VUKIĆ U SVOJOJ NOVOJ KNJIZI? »Jasenovac je u nas jedna od zadnjih povijesnih tabu-tema«

Snimio: B. Čović | Igor Vukić

Knjiga novinara i publicista Igora Vukića »Radni logor Jasenovac«, u izdanju Naklade »Pavičić«, imala je u dva tjedna dva zagrebačka predstavljanja, 25. svibnja u Novinarskom domu i 7. lipnja u dvorani »Vijenac«. Zbog prilično provokativne najave: »Je li to knjiga koja pokušava revidirati povijest ustaškog logora? Jest. Je li točno da ona polemizira s onima koji su lagali o Jasenovcu? Nije, ona im je posvećena. Je li knjiga proustaška? Jest, koliko i prokomunistička i pročetnička. Donosi li ona posljednju istinu o Jasenovcu? Ne, ona želi sudjelovati u probijanju puta prema istini o Jasenovcu. Na čemu se knjiga zasniva? Na istraživanju fondova Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, tj. na 700 arhivskih kutija jugoslavenske Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, na 200 kutija dokumenata civilnih i vojnih vlasti NDH, na golemoj građi OZN-e, UDB-e i SDS-a SRH i SFRJ, na zbirkama dokumenata iz partizanskih izvora i svjedočenjima bivših logoraša te na znanstvenoj i publicističkoj literaturi. Kome je knjiga namijenjena? Svakom čitatelju koji se ne boji istine«, zamolili smo autora da barem ukratko predoči neke nove, široj javnosti potpuno nepoznate dokumente. 

Fotografije koje nemaju veze s Jasenovcem 
G. Vukiću, budući da gotovo cijela Vaša nova knjiga od prve do zadnje stranice šokira novim i dosad nepoznatim dokumentima, pojasnite nam na početku sam naslov »Radni logor Jasenovac«.

VUKIĆ: Prema dokumentima i brojnim izjavama bivših zatočenika Jasenovac je od 1941. do 1945. bio radni logor u kojem su u najvećem broju bili zatočeni aktivni protivnici Nezavisne Države Hrvatske. Njihova je krivnja bila od prikupljanja novca i sanitetskoga materijala za partizane do sabotaža, špijunaže, podmetanja eksplozivnih naprava pod pruge i sudjelovanja u oružanim partizanskim ili četničkim postrojbama. Osim njih, u logoru je bila internirana jedna skupina Židova, izuzetih iz općih deportacija kojima je bila izložena židovska zajednica u području NDH pod njemačkim utjecajem, tj. sjevernoj polovici države. U logor su u proljeće 1942. godine dovedene i skupine Roma iz područja Hrvatske između Save i Drave. Romi iz BiH nisu bili internirani. Sudbinu romske skupine treba još istraživati, no sigurno je da su neke od njih također bile predane nacistima i poslane u Njemačku, što se doznalo od onih koji su se poslije rata vratili kućama.

Predlažem da odmah na početku hrvatskoj javnosti najprije ukratko navedete povijesna vrela u kojima ste pronašli podatke koje objavljujete u knjizi.
Koliko je Jasenovac osjetljiva tema pokazuje i to što se HRT drugi dan, u središnjem Dnevniku, »ogradio« od mojih izjava, iako ne vidim od čega se mora ograđivati: dokumenti i izjave zatočenika koje prenosim lako se mogu provjeriti. Televizija, osobito HRT, i drugi mediji trebali bi poticati i organizirati rasprave i o kontroverznim temama te pozivati relevantne sugovornike jer rasprava i utvrđivanje stvarnih povijesnih činjenica, koje su još uvijek zastrte maglom političke propagande, važni su i za sadašnje društvo i za naraštaje koji dolaze.

VUKIĆ: Najvrjednije dokumente pronašli smo u Hrvatskom državnom arhivu. Riječ je o dokumentima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, zatim o dokumentima raznih ministarstava i drugih tijela Nezavisne Države Hrvatske koji su devedesetih godina stigli u arhiv iz depoa hrvatskih obavještajnih služba – SZUP-a i SOA-e, koje su naslijedile arhive bivše Službe državne sigurnosti, kolokvijalno zvane Udba. Fond ZKRZ vrlo je zanimljiv iako je ta komisija bila poluga za jačanje komunističkoga sustava. No pred njom su iskaze dali brojni bivši zatočenici logora, koji su u većini govorili kako su u logoru radili i nisu vidjeli masovna ubojstva, nego su, uglavnom, o tome čuli od nekoga. Vrlo često detaljno su opisivali svakodnevni život u logoru i radne skupine koje su tamo postojale. Naravno da te izjave ranije nisu bile naširoko objavljivane, nego se u javnosti vrtio manji broj propagandno obrađenih »iskaza« bivših zatočenika. Podatke o događajima u logoru moglo se naći u knjigama objavljenima i prije 1990., primjerice u »Sjećanjima Jevreja na logor Jasenovac« iz 1972. ili u troknjižju Antuna Miletića iz 1986. godine »Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945. Dokumenta«. Kad ih čitatelj malo bolje pogleda i zanemari popratni tekst i fotografije koje nemaju veze s Jasenovcem, vidi da je objavljen niz autentičnih dokumenata o Jasenovcu iz beogradskih arhiva, koji donose drukčiju sliku od one koju je Miletić htio prenijeti. Hrvatski su povjesničari dr. Vladimir Horvat i Vladimir Mrkoci u knjizi »Ogoljela laž logora Jasenovac« pokazali kako se upravo iz Miletićeve knjige može nazrijeti da je Jasenovac bio radni logor, a ne logor smrti kako je to opisivala jugoslavenska propaganda.

Logorsko povjerenstvo za utvrđivanje smrti
Zašto su sedam desetljeća ta vrela bila skrivana od javnosti iako su znanstvenicima bila na dohvat ruke?

VUKIĆ: Zbog političkih elemenata koji ga prate jasenovački je mit vrlo teško istraživati. Vrlo je lako doći na udar kritičara kojima i zbog interesnih razloga smeta promjena povijesne slike logora. U vrijeme jugoslavenskoga totalitarizma istraživačima su prijetile zatvorske kazne, čak i internacija u duševnu bolnicu ako bi javno osporavali tada nametnuti broj od 700 000 navodnih jasenovačkih žrtava. Vidimo kako i danas propitivanja jasenovačke mitologije izazivaju snažne reakcije. Stoga nije neobično da su povjesničari izbjegavali to područje, i Jasenovac je u nas jedna od zadnjih povijesnih tabu-tema.

Predlažem da zaključke o jasenovačkom logoru prepustimo čitateljima, a Vi predstavite barem jedan ili samo poneki dokument, koji dovodi pod upitnik desetljećima nametanu sliku. Za početak, ako je bio logor isključivo za masovno ubijanje, kako uskladiti pedantno vođenje evidencije o logorašima i čak komisijsko utvrđivanje uzroka njihove smrti?

VUKIĆ: U Jasenovcu su se, među ostalim, zapisnički utvrđivali slučajevi smrti u logoru. Jedan takav dokument objavilo je i Spomen područje Jasenovac. Riječ je o smrti Barbare Lugarić iz Siska koja je umrla u logorskoj bolnici. Sastavljeno je povjerenstvo od pet osoba u kojem su bili i liječnici i predstavnici logorske uprave, pa je utvrđena smrt od zatajenja srca. Potom je naložen ukop na logorskom groblju. Zapisnik je poslan na pet adresa različitih institucija u Zagrebu i Sisku. Pronašli smo i druge takve zapisnike, u sličnoj formi. Obitelji su o smrti svojih članova u logoru obavještavane i preko Hrvatskoga Crvenoga križa i redarstvenih ustanova.

Suzbijanje epidemije i opremanje bolnice
Ako je bio logor isključivo za masovno ubijanje, kako protumačiti nastojanje uprave da suzbije za život opasne epidemije i različite bolesti?

VUKIĆ: U spomenutoj knjizi »Sjećanja Jevreja…« dr. Josef Konforti iz Travnika detaljno je opisao kako je u dogovoru s logorskom upravom i tadašnjim zapovjednikom Ljubom Milošem suzbio epidemiju tifusa koja je izbila u proljeće 1942. godine. Dogovoreno je redovito pranje i raskuživanje odjeće, izgrađeni su tuševi s toplom vodom i zapovjeđeno šišanje na nulu kako bi se spriječio prijenos ušiju koje su širile zarazu. Konforti je s mjerom profesionalnoga ponosa ustvrdio da se od tada velike epidemije nisu ponavljale. Bilo je pojedinačnih slučajeva kad bi u logor došli zarobljeni partizani. Od jedne takve skupine zarazio se logorski katolički svećenik Zvonimir Brekalo dok im je, unatoč upozorenjima liječnika, davao bolesničko pomazanje. Osobito u početcima logora, u prvoj vrlo hladnoj zimi 1941./42., vladale su i druge bolesti poput dizenterije, tuberkuloze, upale pluća… Zatočenička ambulanta u logoru i bolnica u mjestu Jasenovcu tek su se opremale; mikroskop za bolnički laboratorij kupljen je u proljeće 1942. u Osijeku za 6000 kuna, kako pokazuje račun što se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu. Jasenovac se nalazi na poplavnom i močvarnom području koje je bilo podloga za malariju i druge zarazne bolesti. Od tifusa i drugih bolesti umrli su i neki pripadnici ustaške straže.

U vrijeme jugoslavenskoga totalitarizma istraživačima su prijetile zatvorske kazne, čak i internacija u duševnu bolnicu ako bi javno osporavali tada nametnuti broj od 700 000 navodnih jasenovačkih žrtava. Vidimo kako još i danas propitivanja jasenovačke mitologije izazivaju snažne reakcije.

Bilo je i samovolje čuvara, a disciplina se nastojala očuvati i drastičnim mjerama. U studenom 1941. strijeljano je i deset ustaša koji su, među ostalim, pljačkali zatočenike. Uzimali su im satove i druge vrjednije stvari, a nisu ih predavali logorskomu skladištu. Taj događaj opisali su u svojim memoarima i neki logoraši jer su ustaše strijeljani javno, upravo kako bi se pokazalo da stega vrijedi za sve. Zatočenicima je pak naglašeno da iz logora ne smiju bježati jer će inače biti strijeljano deset ili više zatočenika iz njihove radne ili zavičajne skupine. A bjegova je bilo!

Osim od bolesti i u odmazdama za prekršaje logorskih pravila, život su neki izgubili i u zračnom bombardiranju logora u ožujku i travnju 1945., na kraju rata. No sve to zajedno nema veze sa službenim popisom od 83 000 imena koji je objavilo Spomen područje Jasenovac. Neki od ljudi s popisa doista su bili u Jasenovcu, neki su tu i izgubili život, no najveći dio njih ili uopće nije bio u Jasenovcu ili je samo prošao kroz njega. To potvrđuju i istraživanja dr. Nikole Banića i dr. Mladena Koića. Ne smije na službenom popisu, čije održavanje plaćaju hrvatski porezni obveznici, stajati napomena »ubijen u logoru od ustaša« za nekoga tko je umro od bolesti nekoliko godina poslije izlaska iz logora ili je upućen na rad ili logor u Njemačku pa je tamo preminuo, itd. Sve to treba precizno razgraničiti i objasniti.

Otpusti nakon izdržane kazne i pomilovanja 
Nitko nikada ni spomenuo nije puštanje logoraša nakon odslužene kazne?

VUKIĆ: Prema zakonu iz studenoga 1941. godine, rok internacije mogao je biti od tri mjeseca do tri godine. To se međutim nije odnosilo na zatočene Židove, koji su trebali ostati u logoru do kraja rata. No ostali su izlazili nakon isteka kazne. U Glavnom ravnateljstvu za javni red i sigurnost u Zagrebu postojao je odjel s kartotekom u kojem su činovnici pratili kada koji zatočenik treba izići na slobodu. Logorska uprava u redovitim je razmacima ocjenjivala ponašanje i rad zatočenika. Bilo je slučajeva da bi se nekomu rok zatočenja i produžio ako bi dobio loše ocjene za ponašanje ili ako bi se procijenilo da bi na slobodi nastavio s protudržavnim radom. S potvrdom o puštanju iz logora, otpusnicom, ljudi su se vraćali na svoje ranije poslove ili upisivali u škole i fakultete.

Objavljujete i dokumente o pomilovanju logoraša i njihovu prijevremenom puštanju kućama…

VUKIĆ: Prva skupina amnestirana je iz logora već za 10. travnja 1942. Pomilovanja su bila proglašavana prigodom državnih blagdana i važnijih nadnevaka: 10. travnja, 13. lipnja na Antunovo, 14. srpnja na poglavnikov rođendan, za Uskrs i za Božić. Puštale su se skupine od 200 do 400 zatočenika. U arhivu smo našli poimenične popise puštenih iz Jasenovca, Stare Gradiške i Lepoglave i do sada identificirali više od 1600 ljudi koji su tako izišli na slobodu.

Ubijanje djece – mitološka laž?
Ako je bio logor isključivo za masovno ubijanje djece, kako uskladiti postojanje obrtničke škole za učenike?

VUKIĆ: Navodno ubijanje 20 000 djece u logoru najgora je laž iz jasenovačkoga mitološkoga arsenala. Ni u dokumentima ni u izjavama bivših zatočenika, koje je bilo moguće provjeriti iz drugih izvora, nema traga o boravku tako velikoga broja djece u jasenovačkom logoru. Djeca zatečena nakon bitke na Kozari, odnosno djeca koja su odvojena od roditelja poslanih na rad u Njemačku, bila su preko sabirnih centara i logora u Staroj Gradiški preseljavana u dječja prihvatilišta u Sisku, Zagrebu i Jastrebarskom i nakon liječničke skrbi udomljavana u obiteljima. O tome je vrijedan članak lani objavio dr. Nikica Barić s Hrvatskoga instituta za povijest. U jasenovačkom logoru bila je skupina dječaka od 11 do 14 godina koji su tamo poslani da od zatočenika majstora uče različite obrte: automehaničarski, limarski, električarski… Uz njih je bila i nekolicina dječaka iz kozaračkoga zbjega koji su tu ostavljeni također radi školovanja. Jedan od njih, Ostoja Mijić, poslije rata je na zagrebačkoj Savici dugi niz godina vodio automehaničarsku radionicu. Osnove zanata naučio je u jasenovačkom logoru!

Zagrebačka židovska općina slala je tjedno 600-tinjak paketa 
Navodite u knjizi da su logoraši primali pakete s hranom. Možete li to pojasniti?
VUKIĆ: Zatočenicima su u logoru bila osigurana tri dnevna obroka. Svaki je imao kartice za doručak, ručak i večeru i s njima je podizao obroke u logorskoj blagovaonici ili na radnom mjestu. Taj logorski prehrambeni minimum, koji je bio često dosta jednolik – grah, kupus, kukuruzna kaša, krumpir i sl., nadopunjavao se hranom iz paketa koje su slali članovi obitelji i prijatelji. Pomagale su i institucije poput Crvenoga križa i židovskih bogoštovnih općina. Zagrebačka općina poslala je u Jasenovac tijekom rata 50 000 paketa, ili 600-tinjak svakoga tjedna.

 

Uloga Slavka Goldschmidta i Natka Devčića
Za mnoge zvuči šokantno postojanje glazbenoga sastava i održavanje različitih priredaba u logoru?

VUKIĆ: Glazbeno-scenske priredbe, koje organiziraju zatočenici, čest su dio logorskoga i zatvorskoga života. Glazbena grupa i kazalište u Jasenovcu osnovani su u jesen 1942. godine. Kazalište je vodio Slavko Goldschmidt, po čijem je izgledu dobilo ime: kazalište »Ćelo«. Glazbenu sekciju vodio je Natko Devčić, profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i prije i poslije rata. Devčić je 1996. godine napisao memoarsko sjećanje na šest mjeseci provedenih u Jasenovcu. Glazbeno-scenska grupa postojala je i u logoru Stara Gradiške, gdje su uvježbali, primjerice, Nušićevu »Gospođu ministarku«. Jasenovačka grupa izvodila je dijelove opereta »Mala Floramye« i »Grofica Marica«, a jednu cijelu operetu, »Raj na oceanu«, zatočenici su sami napisali – i tekst i glazbu.

Ako je bio logor isključivo za masovno ubijanje, kako pojmiti odigravanje športskih natjecanja i utakmica?

VUKIĆ: Slično kao s glazbeno-scenskim priredbama, zatočenici su se mogli u slobodno vrijeme, najčešće nedjeljom, baviti športskim aktivnostima, odbojkom i nogometom. Održavanje nogometnoga natjecanja, u kojem su momčadi predstavljale pojedine radne skupine, potvrdili su i bivši zatočenici kao svjedoci 1999. na suđenju Dinku Šakiću, jednomu od logorskih dužnosnika.

»Kako su to moji uspjeli izbjeći smrti?«
Da se malo odmaknemo od jasenovačkoga logora, koji su bili Vaši osobni razlozi da se upustite u nimalo zahvalno istraživanje jasenovačkoga logora?

VUKIĆ: Moj otac Nedeljko, rođen 1938. godine, rođen je u srpsko-pravoslavnom selu Donjoj Gradini, koje se nalazi na desnoj obali Save, točno nasuprot jasenovačkomu logoru. Taj dio obitelji ondje je živio do prosinca 1941., kad su u selo došli »ustanici« i ubili trgovca Vasu Rokića, pravoslavca, zato što je trgovao s logorskom upravom i prodavao ustašama povrće i drugu robu. Zatim su zapucali na logor. U strahu od odmazde cijelo se selo povuklo na jug, u zbjeg na planinu Kozaru. Ondje su se u jeku bitke u srpnju 1942. predali hrvatskim i njemačkim postrojbama. Na predaju su ih pozivali letci bačeni iz zrakoplova u kojima im se jamčio život. Tako je i bilo – prepraćeni su natrag u Jasenovac, a odatle vlakovima na razne strane – neki u Njemačku, neki u Slavoniju. Moj otac, baka i prabaka raspoređeni su u Pakračku Poljanu. Tu su ostali i poslije rata, pa sam i ja tako išao u osnovnu školu u Pakračku Poljanu. Mene je uvijek zanimalo kako su to moji uspjeli izbjeći smrti koja je u logoru bila tobože neizbježna, i eto, istraživanje mi je dalo dosta odgovora na to pitanje.

Mislite li da će knjiga osim žestokih osuda ponukati nekoga da protuargumentima ospori barem neke njezine dijelove?

VUKIĆ: Otvoren sam za raspravu u svakom trenutku i s bilo kime. U knjizi je više od 500 bilježaka, fusnota, s citatima iz dokumenata i drugih izvora. Posve je razumljivo da to nije sve, da se još mnogo toga može istražiti, objasniti i staviti u realan kontekst. Drago mi je da se sve više ljudi javlja i sa svojim osobnim obiteljskim pričama i zapisima iz kojih se mogu rekonstruirati logorski događaji. Mnogi su sačuvali dopisnice koje su njihovi članovi obitelji pisali iz logora. Iz njih se primjerice vidi kako povjesničar umjetnosti Grgo Gamulin zatvoren kao komunist piše supruzi da je u Staroj Gradiški osnovana logorska knjižnica i traži knjige Charlesa Baudelairea i Giovannija Verge. Sociolog Vuk Vernić naručio je knjige iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice kako bi se u Jasenovcu mogao baviti svojim znanstvenim radom. Jedan drugi zatočenik pisao je svojoj zaručnici da mu pošalje gitaru i u kasnijim dopisnicama zahvaljuje na gitari koja je stigla i kojom krati vrijeme kad nije zaposlen, i tako dalje… Sve više dokumenata postaje dostupno istraživačima.

Zašto su prekinuta poslijeratna iskapanja?
Kako to da u kontekstu tobožnjih svagdašnjih masovnih ubojstava i mnoštva masovnih grobnica s preciznim poslijeratnim svjedočenjima o njihovim lokacijama i broju pobijenih nisu u poslijeratnim iskapanjima pronađeni barem približni dokazi o tome?
VUKIĆ: Povjerenstvo koje su vodili liječnici iz Ljubljane i Novoga Sada obavilo je 1964. sondiranje terena i ekshumacije nekoliko grobišta. Iako su posebnim sondama bušili veliko područje na stotinjak mjesta, samo su u nekoliko grobnica pronašli posmrtne ostatke. Ukupno, na lijevoj i desnoj strani Save, 497 posmrtnih ljudskih ostataka. Budući da su ti nalazi drastično odudarali od službenoga broja od 700 000 žrtava, daljnji radovi su obustavljeni. Kasnije je jugoslavenska vojska snimala teren i iz zraka, ali ni to nije pokazalo postojanje većega broja grobnih mjesta.

 

Od čega se to ogradio HRT?
Nedavno ste bili gost na Prvom programu Hrvatske radiotelevizije i u petnaestak ste minuta opisali svoj rad, logor u Jasenovcu i predstavili novu knjigu. Kakve su bile reakcije?

VUKIĆ: Bila je to iznimna prilika jer su središnji mediji do sada ignorirali naš rad. Nadam se da sam uspio u kratkom vremenu gledateljima prenijeti ideju i ciljeve istraživanja. Žao mi je što u emisiju nije došao povjesničar Hrvoje Klasić, koji je bio pozvan. Koliko je Jasenovac osjetljiva tema pokazuje i to što se HRT drugi dan, u središnjem Dnevniku, »ogradio« od mojih izjava, iako ne vidim od čega se mora ograđivati: dokumenti i izjave zatočenika koje prenosim lako se mogu provjeriti. Televizija, osobito HRT, i drugi mediji trebali bi poticati i organizirati rasprave i o kontroverznim temama te pozivati relevantne sugovornike jer rasprava i utvrđivanje stvarnih povijesnih činjenica, koje su još uvijek zastrte maglom političke propagande, važni su i za sadašnje društvo i za naraštaje koji dolaze.

IZVORGlas Koncila br. 24/2018.
Prethodni članakNEUMRLI POSJED KRALJA DMITRA ZVONIMIRA Blago samostana sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu
Sljedeći članak»ŽIVI ČOVJEK JE SLAVA BOŽJA« Važnost svetaca u životu kršćanina