Kanonizacija bl. Carla Acutisa trebala je okruniti Jubilej tinejdžera u Rimu krajem travnja. No zbog iznenadne smrti pape Franje »računalni lumen« svoje će proglašenje svetim čekati do izbora novoga rimskoga prvosvećenika. Ipak, bez obzira na odgodu, aktualnim se čini svaki govor o »svetcu interneta«, osobito s obzirom na činjenicu da su današnji mladi od rođenja uronjeni u digitalnu kulturu, a time i izloženi svim zamkama koje digitalizacija donosi. U hrvatskom se kontekstu kao dodatan povod pokazao nedavno objavljeni roman »Originali«, nadahnut životom Carla Acutisa i otisnut u nakladi »Salesiane«. Autorica romana dr. Cecilia Galatolo spremno je pristala na intervju. Talijanska spisateljica, suradnica projekta »Obitelj i mediji«, čije poticaje i upozorenja redovito donosi i Glas Koncila, odnosom mladih, Crkve i suvremenoga društva bavi se i kao znanstvenica. O bl. Carlu Acutisu, ali i o potrebi za povezivanjem s drugim »svetcima u trapericama«, govori i iz osobne perspektive, ne propuštajući svoje teze potkrijepiti i svetačkim nadahnućima iz vlastite svakidašnjice.
Kanonizacija Carla Acutisa odgođena je zbog smrti pape Franje. Ipak, snažna prisutnost mladih na papinu sprovodu pokazala je na neki način da njihov Jubilej tinejdžera nikakva izvanredna okolnost nije mogla otkazati. Kako tumačite taj »znak vremena« – da je jedan ostarjeli papa uspio tako snažno privući mlade Kristu?
Mnogi su mladi prema ranijim planovima došli u Rim zbog Acutisa, no pokazalo se da su došli oprostiti se od pape koji je učinio toliko da nahrani upravo njih, da prihvati i vrjednuje srca mladih. On ih je, po mojem mišljenju, privlačio jer ih je slušao, želio je razumjeti što proživljavaju, želio ih je konkretno pratiti. Ne dugim propovijedima i visokim riječima – papa Franjo koristio se jezikom koji su mladi mogli razumjeti. Vjerujem i da su ga mladi voljeli jer je vidio njihovu ljepotu, cijenio je njihovu energiju i smatrao ih neprocjenjivim blagom za svijet i Crkvu. I sama sam takvim doživjela toga papu na početku svoje odrasle dobi. Imala sam 21 godinu kad je izabran i mogu posvjedočiti iz prve ruke koliko mi je pomogao u rastu u kršćanskom životu, osobito zbog jednostavnosti s kojom nam se obraćao.
Ponekad zaboravljamo da mladi nisu problem koji treba riješiti – oni su ljudske osobe koje trebaju procvjetati. Papa Franjo je prema njima nastupao ohrabrujuće, vidio je potencijal mladih, unatoč njihovim slabostima. Pozivao ih je da ne očajavaju zbog pogrješaka i objašnjavao važnost toga da ne sude druge. Sjećam se jedne papine rečenice izrečene na posljednjem Svjetskom danu mladih 2023. godine u Lisabonu: »Jedini način, jedina situacija u kojoj je dopušteno gledati čovjeka s visoka je (…) da mu pomogneš ustati.« Eto, papa Franjo se svidio mladima jer ih nije gledao svisoka – osim kad im je pružao ruku.
Antonia Salzano Acutis, majka budućega svetca Carla Acutisa, često dijeli najintimnije uspomene iz života sa sinom koji je bio i poseban i običan u isto vrijeme. Doista me dotiču njezine uspomene jer iz njih izbija vjera življena u svakidašnjici, a pritom taj mladić nije izgubio onu razigranost kakvu imaju mladi, koji su puni života.
Prisjetimo se samo – Carlo je svaki dan išao na misu, držao kateheze o daru krštenja, brinuo se za siromašne u svojem gradu Milanu, organizirao humanitarne akcije, izrađivao je internetske stranice za širenje evanđelja. Carlo je bio dubok i vedar istodobno. Znao je razmatrati o velikim misterijima vjere – njegovi govori o euharistiji dosezali su visine – ali je istodobno bio običan dječak koji je volio zabavu.
Bio je zapravo prosječan učenik: nije bio najbolji u razredu, ponekad bi od nastavnika dobio i opomenu jer se previše šalio s prijateljima i možda ometao nastavu. I u drugim je pogledima bio »običan« – pozivao je prijatelje k sebi doma, pripremao kokice i puštao im svoje filmiće, čiji su glavni junaci bili kućni ljubimci, a u pozadini je dodavao epsku glazbu. Imao je i druge sasvim obične interese – volio je šport, igranje na otvorenom. Ukratko, kako je i sam rekao pred kraj života, nije gubio vrijeme. I to je primjer toga svetca u trapericama – doslovno!
Zato se itekako poistovjećujem s papinim izrazom o svetcima u trapericama. Već dugo mislim o tome zašto nam trebaju baš takvi »svetci u civilu«. Bl. Carlo nije bio izvanzemaljac – Crkva mu s pravom priznaje herojske krjeposti, ali za svoje prijatelje, učitelje i sve koji su ga poznavali on je prije svega bio prijatelj, učenik, suigrač… Bio je zapravo običan mladić. Njegovi školski prijatelji još imaju problema s njegovom »idealiziranom slikom« s aureolom – jer je on bio kao i oni, sasvim »normalan«. No svi priznaju da je imao poseban dar, znao je voljeti bez granica. A to i jest svetac: onaj tko istinski ljubi.
Svetci su »nove stranice« evanđelja – svaka od njih originalna je, svaka je posebna na svoj način, no sve su one povezane istim nitima – sjedinjenjem s Kristom. Zato svaka od tih životnih priča ima golemu snagu. Postajući »drugi Kristi« u svijetu, svetci u nama bude čežnju. Svetci nam dolaze kao »alternativa« – oni su dosljedni i ponad svega radikalno radosni, bez obzira na okolnosti u kojima su živjeli. I oni su, kao i svi mi ostali, prolazili kroz teškoće, ali u njima vidimo da je svaka njihova muka vodila k uskrsnuću, baš kao što je to bilo i s Isusom. Za mene su svetci oni koji me potiču da kažem: »Dakle, mogu zaista vjerovati; i ako vjerujem, u mojem životu se događaju čuda.«
Kad ste već spomenuli Chiaru Corbellu – s njome me povezuje osobno iskustvo, snažno sjećanje. Bila sam na duhovnim vježbama početkom 2017., kada sam i prvi put postajala majka. Osjećala sam se ranjivo, puna strahova. Bojala sam se da ću izgubiti neku meni dragu osobu, i to bez nekoga konkretnoga razloga. Najviše sam se bojala za roditelje. Jednom prilikom, moleći pred jaslicama uoči blagdana Bogojavljenja, povjerila sam Djetetu Isusu taj strah – rekla sam mu da se bojim izgubiti majku. U srcu mi se pojavila slika Chiare Corbelle Petrillo, koja je gubitak djece i vlastitu bolest podnosila s dubokim mirom i radošću srca, govoreći da ta snaga nije iz nje, nego je dar od Boga. Nazivala je sebe plašljivom i slabom – snaga joj je bio Isus. Tada sam pomislila: »Ako je Bog dao milost njoj, dat će i meni.« I stvarno – godinu dana kasnije izgubila sam svoju majku. I u tom trenutku, kad je umirala, ponovno sam se sjetila Chiare. Molila sam Boga za istu onu milost koju je dao njoj, primila sam euharistiju – i Bog mi je zaista dao svoju utjehu. Bila sam iznenađena vlastitim »neprirodnim« mirom, unutarnjim spokojem i sigurnošću u raj. Pomislila sam: »Zašto mi Bog daje ovaj neizmjerni dar? Nisam ja svetica kao Chiara Corbella!« I tada sam shvatila: Bog nas sve voli – sve, na isti način. A svetci nas uče kako u svojem srcu napraviti sve više prostora za tu milost.
Vaše pitanje zapravo mogu staviti i u osobni kontekst jer sam nedavno doktorirala na temi odnosa mladih i vjere na Papinskom sveučilištu sv. Križa u Rimu. Svakako postoje lijepe stvarnosti u kojima mladi doživljavaju duboka i plodonosna duhovna putovanja. Padaju mi na pamet, primjerice, okupljanja oko fratara u Asizu, ali i brojni lijepi i živi oratoriji diljem Italije.
Općenito, međutim, u Italiji postoji svojevrsna »kriza« vjere, koja ne znači nužno negiranje Boga. Većina mladih, naime, ne identificira se s ateizmom. Oni koji se izjašnjavaju kao ateisti i vjerski ravnodušni zajedno čine manje od trećine mladih između 18 i 29 godina. Dakle, u većini mladih još postoji žeđ za duhovnošću i u mnogim slučajevima slika koja se najviše povezuje s Bogom jest – ljubav. Ono što često nedostaje jest »kanal« koji bi im omogućio da stupe u odnos s Bogom – koji je sve više gurnut na rub društva. Mnogi imaju vjeru »na svoj način«, ali teško pronalaze put do živoga susreta s Kristom, kao čvrsto i intimno prijateljstvo koje bi ih vodilo u svakodnevnim odlukama. Osim toga, mladi osjećaju i dubok jaz između sebe i vjerskih institucija. Dakle, u većini slučajeva – vjeruju i izjašnjavaju se kao kršćani (barem polovica sebe definira kao katolike), ali su podijeljeni između nostalgije za Bogom i povlačenja prema sekularizaciji koja dolazi i iz drugih europskih zemalja. Ipak, razlog je nade to što ideja da je lijepo vjerovati ostaje prisutna kod većine mladih u Italiji.
Po meni tajna je u »pričanju priča« o ljudima koji su donijeli sjajne, bistre odluke temeljene na darivanju sebe. Kako odgovoriti na »narativ« koji nas tjera prema sebičnosti? Tako da ponudimo drugi »narativ« – onaj koji pokazuje da je sreća u darivanju života.
O tome sam razmišljala baš nedavno. Pripremala sam se za putovanje na kojem sam trebala predstaviti nekoliko svojih knjiga na Siciliji, na tom predivnom otoku. No upravo mi je u to vrijeme pisala jedna moja prijateljica koja boluje od depresije i pitala me mogu li je posjetiti. Najprije sam joj odgovorila da ne mogu – jer se moram spremiti za put. Međutim, onda sam se predomislila: kakvog uopće smisla ima da idem govoriti o Carlu Acutisu po Italiji ako sama nisam spremna živjeti kao on?
Otišla sam ipak do nje, otišle smo na doručak u kafić. Eto, to je samo jedan primjer koliko me Carlova životna priča u mojoj svakidašnjici »uznemiruje«, potiče. Ali, prije svega, to znam, »uznemiruje« me evanđelje. Tko zna koliko su važnih i hitnih stvari imali levit i svećenik u prispodobi o milosrdnom Samarijancu… Tako zaokupljeni vlastitim obvezama (možda i svetim!) pa da nisu primijetili čovjeka koji umire pred njihovim očima. Carlo nas uči da ne činimo tu pogrješku – da ne pridajemo preveliku važnost prestižu i društvenomu odobravanju jer naš prvi zadatak jest ljubiti – osobito tamo gdje nas nitko ne vidi.
Po mom mišljenju mladi jesu spremni… No možda je važno postaviti i pitanje je li Crkva spremna za njih. Hoće li im ona doista iskazati povjerenje?
