DR. IVAN BALABANIĆ O POPULIZMU KAO RETORIČKOM STILU ILI »TANKOJ« IDEOLOGIJI Populistički pokreti mogu korigirati anomalije predstavničke demokracije

Snimio: B. Čović | Dr. Ivan Balabanić, sociolog o populizmu kao retoričkome stilu ili »tankoj« ideologiji
U političkim raspravama i kolokvijalnom govoru populizam ima pejorativno značenje i njime se služe političari da bi diskreditirali svoje političke protivnike. Kad se u javnoj sferi nekoga proglasi populistom, najčešće se želi reći da je riječ o demagogu koji daje lažna obećanja, osobi koja širi iluzorne ideje, koja nudi jednostavna rješenja.

Dva tjedna uoči predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, ali i inače u političkom diskursu često se govori o populizmu i populistima. Ti se pojmovi nerijetko nekritički rabe da bi se ocrnili politički protivnici pa smo od sociologa 41-godišnjega docenta s Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu dr. Ivana Balabanića zatražili da pojasni detalje značajki populizma, je li populizam nešto negativno i prijetnja demokraciji, te da ocijeni u kakvu su odnosu hrvatska politika i populizam. On se stručno bavio tom tematikom jer je prije tri godine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu vodio projekt »Populizam, mladi i mediji«.

Protiv političkoga establišmenta
Odakle dolazi pojam populizam i što je originalno podrazumijevao u 19. stoljeću kada je prvi put upotrijebljen? Kako je došlo do »evolucije« toga pojma i zašto se kroz desetljeća promijenilo njegovo značenje?

DR. BALABANIĆ: Pojam je nastao u Sjedinjenim Američkim Državama tijekom 19. stoljeća. Sredinom 19. stoljeća organizirali su se društveni pokreti koji su poticali građane na borbu protiv imigranata, posebice katolika, koji su sredinom 19. stoljeća u velikom broju iz Irske, Francuske, Njemačke i Italije emigrirali u SAD. Među poznatijima je politička stranka Native American Party u kojoj su se organizirali protestanti rođeni u Sjedinjenim Američkim Državama, koji su smatrali da brane tradicionalne protestantske religijske i političke vrijednosti, koje su prema njima remetili pridošli imigranti katolici. Pripadnici te stranke mobilizirali su mase protestanata demagoškom političkom retorikom, koja je, među ostalim, naglašavala i opasnost da će katolički svećenici i biskupi upravljati velikim skupinama birača te da će u konačnici zavladati i protestantima. Ta stranka odnosno pokret vrlo se brzo razasuo u nekoliko manjih stranaka, a kasnije je najveći broj pripadnika prešao u redove Republikanske stranke.

Nakon završetka Građanskoga rata u SAD-u došlo je do niza problema u agrarnom sektoru, poput niskih cijena, loših uvjeta kreditiranja, a situacija je dovela do osnivanja Saveza agrara (Farmers’ Alliances). Savez je postigao određene uspjehe na lokalnim razinama, ali kad je vodstvo shvatilo da je za znatnije promjene potreban angažman na nacionalnoj razini, iz Saveza agrara osnovana je politička stranka People’s Party, tj. Populist Party kako se još nazivala. Stranka je bila lijeve političke orijentacije, bila je agrarno-tradicionalistička i protivila se modernizaciji poljoprivrede, koju su provodile tadašnje američke korporacije u nastajanju, kao i financijski establišment. Stranka je optuživana i za antisemitizam, a pripadnici stranke često su iznosili tvrdnje povezane s raznim »teorijama zavjere«. Krajem 19. stoljeća Populistička stranka imala je i svojega kandidata za predsjednika SAD-a koji je osvojio 22 elektorska glasa. Početkom 20. stoljeća stranka je prestala s radom, ali središnji segment spomenutoga pokreta, stranke, »borba« u ime naroda protiv političkoga i ekonomskoga establišmenta, tj. elite, ostao je temeljena odrednica i današnjega shvaćanja populističkih pokreta.

Populizam kao »tanka« ideologija
Često se u hrvatskom, ali i europskom prostoru – posebice iz usta političara – čuje govor o populizmu… On se drukčije shvaća u kolokvijalnom govoru, a drukčije na njega gledaju društvene znanosti. U čemu je temeljna razlika?

DR. BALABANIĆ: U posljednjih nekoliko godina pojam populizam zasigurno je jedan od najčešće rabljenih pojmova unutar političkih rasprava. Na institucionalnoj razini često se upozorava na opasnost populizma i populističkih stranaka za opstojnost Europske unije, pa i za demokraciju. Nažalost učestala uporaba pojma i strašenje njim stoji u diskrepanciji s preciznom i općeprihvaćenom definicijom pojma. Drugim riječima, ne postoji jasno, jednoznačno i općeprihvaćeno objašnjene što je populizam. U političkim raspravama i kolokvijalnom govoru populizam ima pejorativno značenje i njime se služe političari kako bi diskreditirali svoje političke protivnike. Kad se u javnoj sferi nekoga proglasi populistom, najčešće se želi reći da je riječ o demagogu koji daje lažna obećanja, osobi koja širi iluzorne ideje, koja nudi jednostavna rješenja koje u političkoj praksi nije moguće provesti i koja često širi mržnju i obmanjuje javnost.

Ni u okvirima društvenih znanosti nema konsenzusa o operacionalizaciji pojma populizma. Ipak, može se reći da su se u okviru politologije i sociologije iskristalizirala dva središnja istraživačka pristupa fenomenu populizma. Jedan koji na populizam gleda kao na stil političke komunikacije ili retorički stil političara i drugi koji na populizam gleda kao na svojevrsnu »tanku« ideologiju koja u središtu ima ideju društva u kojem postoje dvije antagonističke grupe, pošten narod i korumpirana elita te na temelju te ideje razrađuje sve društvene fenomene.

Glasači osjećaju da imaju moć samo u trenutku političkih izbora, a da nakon toga političari vode države neovisno o predizbornim obećanjima, bave se vlastitim interesima ili interesima pojedinih društvenih skupina te često uopće ne mare za mišljenje građana glede određenih pitanja, nego se vode interesima nadnacionalnih organizacija poput Europske unije ili NATO pakta.

Populizam kao političko-komunikacijski stil prisutan je u političkoj retorici koja ustraje na jednostavnosti i izravnosti, često nabijenoj emocijama, i čija je temeljna odrednica pozivanje na narod. Osim pozivanja na narod, ili u nekim drugim inačicama na građane, birače, taj komunikacijski stil uvijek je negativno usmjeren prema eliti, na koju se gleda kao na kompaktnu skupinu građana koja stoji nasuprot poštenu narodu.

Kad govorimo o populizmu kao »tankoj« ideologiji, kao što je rečeno, riječ je o pogledu na društvo u kojem postoje dvije antagonističke skupine, narod i elita. Na narod se gleda kao na skupinu poštenih »malih« ljudi, skupinu ljudi koja je izgubila mogućnost sudjelovanja u procesima političkoga odlučivanja, koja više nije suverena i u potpunosti je ovisna o odlukama elite. S druge strane, na elitu se gleda kao na kompaktnu i umreženu skupinu pojedinaca, koju predstavljaju istaknuti pojedinci iz područja politike, financija, kulture i medija. Elita je moralno izopačena, korumpirana i vodi se jedino vlastitim interesima na štetu poštena i neiskvarena naroda.

Treba reći i da je važna odrednica populističke ideologije stigmatiziranje tzv. »opasnih drugih«. Opasni drugi doživljavaju se kao suradnici ili oružje vladajuće elite u njihovoj manipulaciji narodom. U današnjoj su Europi »opasni drugi« najčešće imigranti, ali mogu biti i nacionalne manjine, vjerske zajednice. »Opasni drugi« ili »zajednički neprijatelj« u političkim je ideologijama vrlo važan faktor homogenizacije mase i poticanja narodnih masa na aktivnost. Ljudi se teško aktiviraju i politički angažiraju ako nemaju zajedničkoga neprijatelja i ako se ne stvori odnos »mi« nasuprot »njima«.

Između naroda i elite
Ako ne postoji suglasje o populizmu, ima li jedinstva oko odrednica i značajka toga pojma?

DR. BALABANIĆ: Najvažnija značajka populizma jest naglašavanje sukoba između naroda ili »običnoga« čovjeka i elite. Narod i »obični« čovjek promatraju se kao dobronamjerni, pošteni, radišni i naivni. Elita se promatra kao moralno izopačena i korumpirana skupina ljudi koja radi za svoje interese, na štetu naroda i »običnoga« čovjeka. To je glavna odrednica i srž populizma. Na taj se kostur nadovezuje čitav niz drugih elemenata poput specifične političke retorike, ekonomskih politika, vrijednosnih sustava ili svjetonazora, političkih uvjerenja koja u konačnici daju obrise nekomu populističkomu pokretu. Ali u srži uvijek stoji naglašavanje odnosa između naroda i elite.

Kako je došlo do toga da se pojmu populizam »prišije« negativno značenje kojim se u političkoj borbi žele diskreditirati politički akteri?

DR. BALABANIĆ: Kao što smo spomenuli, u političkoj borbi, kad se politički akteri optužuju za populizam, uglavnom žele reći da je njihov oponent demagog ili oportunist. Demagozi i oportunisti nisu automatizmom i populisti. Nažalost tako neodgovorno pojmovno optuživanje i javno razbacivanje pojmovima koji su dobili pejorativno značenje utječe i na kvalitetu javne rasprave glede fenomena populizma.

Stigmatiziranje i blaćenje neistomišljenika
Ako ispravno podrazumijevamo pojam populizma u ovom novom valu njegove gotovo svakodnevne uporabe, imamo li u Hrvatskoj i Europi takve političke strukture i jesu li to one koje se određuju kao euroskeptici? Zašto se euroskepticizam i drugačiji pogled od politika glavne struje kategorizira kao populizam?

DR. BALABANIĆ: Ako govorimo o populizmu kao retoričkom stilu, bez ustručavanja se može reći da gotovo i nema političke stranke ili pokreta koji se nije okušao i u populističkim vodama. Davanje jednostavnih rješenja za komplicirane situacije, vođenje negativne kampanje, poticanje na netrpeljivost, igranje na emocije – snažni su stimulansi za pridobivanje birača. Ako govorimo o populizmu kao »tankoj« ideologiji, meni osobno bližem pristupu, možemo reći da se u Hrvatskoj jedino politička stranka Živi zid može smatrati populističkom strankom.

Vaše drugo pitanje, tj. povezivanje euroskepticizma i populizma puno je kompleksniji fenomen. Euroskepticizam je bojazan da centralizacija, federalizacija i zajednička monetarna unija nisu najbolja rješenja za sve članice Europske unije. Euroskeptici u pravilu teže većemu nacionalnomu suverenitetu unutar Unije i ravnopravnijemu odnosu među članicama. Istina jest da političke stranke Fidesz u Mađarskoj, Nacionalni front u Francuskoj, Pravo i pravdu (PiS) u Poljskoj i druge političari eurofili često definiraju populističkim strankama, što izravno navedenim strankama daje negativnu konotaciju. Mišljenja sam da su te stranke ponajprije euroskeptične, a ne populističke. Navedene političke stranke uglavnom se ne slažu s određenim politikama Europske unije, primjerice imigracijskom politikom, uvođenjem eura, centralizacijom određenih ovlasti, ali legitimno je pravo država članica i građana Unije da demokratski raspravljaju o svim politikama Europske unije, kao i o uređenju zajednice. Europska se unija može razvijati u mnogim smjerovima i već je kroz svoju povijest mijenjala glavne smjernice. Vjerojatno će ih i u budućnosti morati mijenjati. Stigmatiziranjem i blaćenjem političkih neistomišljenika šalje se poruka da postoji samo jedna vizija Europe i da političke rasprave o toj temi nisu dopuštene. Takva politika Bruxellesa u konačnici može biti opasnija za opstojnost Unije nego aktivnosti euroskeptika, koji u pravilu ne žele ukidanje Unije, nego njezinu transformaciju.

Obrisi političke desnice ili ljevice
U političkoj i medijskoj javnosti populizam se veže uglavnom uz političke stranke s desnoga spektra. Je li to baš tako, je li populizam stranački i vrijednosno uvjetovana kategorija?

DR. BALABANIĆ: Nikako, ako na populizam gledamo kao na »tanku« ideologiju, želimo reći da populizam nije samodostatna politička ideologija, nego da se mora nadopuniti s postojećom političkom ideologijom – poput socijalizma, nacionalizma, liberalizma ili konzervatizma. Upravo preuzimanjem postojećih ideologija populistički pokreti dobivaju svoj sadržaj. Ako u društvu prevladavaju liberalne vrijednosti, populizam će poprimiti obrise političke desnice ili konzervatizma, kao što je to slučaj u nekim državama Europske unije. Ako se elite definiraju konzervativnima, populistički će pokreti poprimiti obrise političke ljevice, kao što je slučaj u nekim državama Srednje i Južne Amerike.

Približiti političare izbornim bazama
Je li populizam nasuprot demokraciji? Mogu li ta dva pojma koegzistirati ili su prijetnja jedan drugomu?

DR. BALABANIĆ: Populizam kao ideologija koja dijeli društvo u dvije antagonističke skupine narod i elitu, kojima daje dobre i loše atribute sigurno stoji nasuprot demokraciji. S druge je strane liberalna demokracija nepobitno u krizi. Glasači osjećaju da imaju moć samo u trenutku političkih izbora, a da nakon toga političari vode države neovisno o predizbornim obećanjima, bave se vlastitim interesima ili interesima pojedinih društvenih skupina te često uopće ne mare za mišljenje građana glede određenih pitanja, nego se vode interesima nadnacionalnih organizacija poput Europske unije ili NATO pakta. Prisutan je osjećaj među građanima koji žive u liberalnim demokracijama da društvima dominira oligarhija i plutokracija. Takav osjećaj u konačnici tjera građane u inicijative koje teže izravnoj demokraciji, tj. referendumu. Problem je u tome što liberalna demokracija nije sklona referendumima jer se onda izlaže volji većine po svim pitanjima, a kroz svoj svjetonazor njeguje niz vrijednosti koje zasigurno ne dijeli većina članova društva te referendumi prijete takvu svjetonazoru. Na populističke pokrete koji teže izravnoj demokraciji preko institucije referenduma gledam kao na pozitivan društveni fenomen jer se na taj način radi pritisak na političke strukture da propitaju svoje djelovanje i da u većoj mjeri vode politiku za koju su birači glasovali na izborima. Može se pretpostaviti da će takozvana »referendumanija« biti mjera koja će približiti političare izbornim bazama te koja će u konačnici vratiti povjerenje građana u liberalnu demokraciju. Dakle, smatram boljom opcijom da se populistički pokreti i inicijative u većoj mjeri uključe u politiku glavne struje jer će na taj način korigirati trenutačne anomalije predstavničke demokracije.

Širenje ideologije
Analizirali ste populističku komunikaciju u hrvatskoj politici. U kojoj se mjeripolitičari njome koriste, kakve poruke šalju, koje su odrednice takve komunikacije?

DR. BALABANIĆ: U sklopu akcije COST Populist Political Communication in Europe proveli smo analizu političke komunikacije u hrvatskim medijima. Problem hrvatskoga medijskoga izvještavanja tijekom izbornih kampanja u tome je što se uglavnom izvještava i prenose informacije samo o dvjema najvećim hrvatskim strankama, tj. HDZ-u i SDP-u. I HDZ i SDP su političke stranke glavne struje i nemaju tendenciju da govore protiv »elita« iz jednostavnoga razloga što su upravo te stranke hrvatska politička »elita«. Naravno da su predstavnici i jedne i druge političke stranke povremeno sebe predstavljali kao istinske predstavnike naroda, ali na te njihove istupe treba gledati kao na uobičajenu političku retoriku kojom se političari pokušavaju povezati sa što većom bazom glasača. Druge političke stranke tijekom izbornih kampanja ne dobivaju znatniji medijski prostor pa zapravo i nemaju mogućnost, kad bi i htjele, za populističku retoriku i širenje populističke ideologije.

Stvaranje građanskoga pritiska referendumima budi nadu
Je li istinita tvrdnja da populistička retorika ima veću »prođu« kod širih masa i mlađe publike? Može li populizam dovesti do većega i snažnijega sudjelovanja građana u pitanjima politike, tj. smanjiti rascjep između elita i glasača?
DR. BALABANIĆ: Istraživanja političke participacije i glasačkih preferencija mladih u Hrvatskoj pokazuju zabrinjavajuće trendove. Mladi u Hrvatskoj manje od drugih građana sudjeluju u političkom životu. Pokazuju manji interes za politiku, nemaju stranačke preferencije, rjeđe izlaze na izbore. Istraživanja također pokazuju da mladi svoju političku aktivnosti nisu prebacili s političkih stranaka na neke druge organizacije, primjerice udruge civilnoga društva. Stoga možemo reći da su mladi u Hrvatskoj, u odnosu na druge građane, u većoj mjeri apolitični.
Također, rezultati istraživanja European Values Study 2017., koje su proveli Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatsko katoličko sveučilište te nekoliko znanstvenika s drugih institucija, pokazuju da građani od 18 do 30 godina imaju znatno manje povjerenja u političke stranke, političke izbore i institucije Republike Hrvatske općenito. Takva situacija loša je jer imamo značajnu skupinu mladih ljudi koji su nezadovoljni svojim položajem i participacijom u društvenom životu. Nepovjerenje prema društvenim i državnim institucijama otvara prostor populističkim političarima da primamljivom retorikom privuku mlade ljude. Kao primjer takvoga scenarija može poslužiti uspon stranke Živi zid koja je u jednom trenutku, prema anketnim istraživanjima, bila druga najpopularnija politička stranka u Hrvatskoj i ujedno stranka koja je uvelike okupila mlađe birače. Takvo sudjelovanje građana svakako nije dobrodošlo, ali referendumsko stvaranje građanskoga pritiska na političke strukture kojima je očuvanje vlasti jedini cilj političkoga djelovanja budi nadu u obnovu snažnije i kvalitetnije predstavničke demokracije.

IZVORGlas Koncila br. 49/2019.
Prethodni članakSREDNJOVJEKOVNA ROMANIČKA CRKVA IZ 12. ST. Crkva sv. Katarine u Rabu
Sljedeći članakASKEZA NA POSLU I U OBITELJI Sve prihvatiti iz ruke Božje