Ove godine prvi put nakon uspostave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti (kojemu je 2008. pridodan i Dan hrvatskih branitelja) slavlje se događa u okolnostima novoga rata na europskom kontinentu, dok traje agresija Ruske Federacije na Ukrajinu i njezin narod. Brojnim hrvatskim braniteljima i hrvatskomu narodu vraćaju se sjećanja na borbu za slobodu i oslobođenje iz 1995., to jest na pobjedu nad srpskim okupatorom i agresorom, no to je daleko više od nostalgije za slavnim vremenima oslobođenja. Daleko više, jer duša hrvatskoga naroda dobro zna da s oslobođenjem hrvatskoga teritorija nije u potpunosti zadovoljena povijesna nepravda čije se posljedice i danas osjećaju.
Naime, baš sada kada se danomice zbrajaju štete koje zbog rata u Ukrajini trpi čitav svijet, uključujući i do jučer zemlje za koje se činilo da ništa ne može poljuljati njihovo bogatstvo, vidi se da se olako i prebrzo prešlo preko nemjerljivih šteta koje je tijekom Domovinskoga rata trpjela vrlo siromašna i izranjavana Hrvatska. Nije li čudno da se danas, dok se sve više kalkulira koliko će odštete morati platiti agresor zbog napada na Ukrajinu i kolike su štednje potrebne da zbog posljedica te agresije Europa uspije preživjeti sljedeću zimu, malotko pita kako je Hrvatska uspjela preživjeti nakon silnih ratnih gubitaka i siromaštva u koje je bačena? Olako se Hrvatsku uspoređuje s drugim zemljama socijalističke prošlosti i sa zemljama razvijenoga zapada jer nije isto prolaziti kroz tranziciju, privatizaciju i demokratizaciju s ratom ili bez njega. Neprijeporno je da kad bi se u istraživanja i mjerenja o današnjem hrvatskom društvu i ekonomiji kao važan faktor uzeo utjecaj Domovinskoga rata i poraća, na vidjelo bi isplivala potpunija istina.
Hrvatska je u ratu pobijedila agresora koji, baš zato što je izgubio, svim sredstvima preko svoje današnje politike relativizira svoj poraz, prišivajući Hrvatskoj čak etiketu agresora, kako bi izbjegao čak i pomisao da je zemlja sljednica agresora dužna platiti Hrvatskoj ratnu odštetu. Hrvatski branitelji predvođeni predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, uz potporu većine naroda, izvojevali su pobjedu, a dovoljno je pogledati njihove zdravstvene kartone da se shvati koliko ih je njihova žrtva stajala. U toj skupini nisu bili profiteri koji su se tijekom rata u udobnosti svojih kuća i inozemstava skriveni odmarali i iz daljine gledali kako drugi ginu. Mnogi među njima mogli su kasnije preuzeti javne i skrivene položaje, svježi, bez trauma i posljedica, te krenuti u osvajačke pohode čerupanja i rasprodaje hrvatske imovine. To se pod predznacima različitih vlasti prelilo i u prve godine novoga stoljeća i pitanje je hoće li se ikada doznati identitet aktera koji su poslije rata upropaštavali Hrvatsku. Oni najbolje znaju koliko su posljedice rata i poraća utjecale na današnje male mirovine, na to da hrvatski građani imaju manje plaće nego drugdje u EU-u, na propast sela i ugrožavanje gospodarstva, na iseljavanje…
Stoga pravo služenje sadašnje hrvatske vlasti nije samo komemorirati obljetnice, nego i oslobađati Hrvatsku od utjecaja krugova koji joj i danas čine zlo. Upravo im ratna događanja na europskom kontinentu daju novu povijesnu šansu da to učine baš sada. Neki će reći da je prekasno, da se to više ne može i da na razini EU-a ne postoje mehanizmi koji bi poduprli taj pothvat. No kao što ni jedna druga zemlja članica današnje Europske unije nema iskustvo posljedica rata u posljednjih 30 godina, tako ni jedna nema hrvatsko iskustvo prave, izvojevane pobjede u ratu. Čemu onda strah?
