Hodočašće je hod Božjim putem na slavu Božju i čast Presvete Bogorodice. Cilj je hodočašća svetište u koje vjernici hodočaste i molbeno i pokornički i zahvalno.
Kad je 24. lipnja 1934. godine posvećen za nadbiskupa-koadjutora s pravom nasljedstva, Alojzije Stepinac, nadahnut svojom velikom pobožnošću prema Majci Božjoj, odlučio je osobno voditi zagrebačke hodočasnike pješice u Mariju Bistricu. To je oduševilo vjernike i tisuće su se pridružile tom hodočašću.
Kip Majke Božje, izrađen iz drva pobožnom rukom umjetnika, častio se najprije u kapeli na Vinskom Vrhu… Župna crkva u Mariji Bistrici bila je posvećena sv. Petru i Pavlu.
Kad su Turci 1545. godine provalili sve do Konjščine, a pljačkali su, palili i razarali sve do čega su došli, bistrički je župnik prenio kip u župnu crkvu i tu ga zakopao. Godine 1588. kip je otkopan i predan javnom štovanju. Opet je bio oko 1650. godine, zbog turske opasnosti, zazidan u zid crkve.
Biskup zagrebački Martin Borković, koji se još iz svoje mladosti sjećao hodočašća u Mariju Bistricu i koji je kasnije s velikašima bosonog hodočastio u Mariju Bistricu, 1684. poslao je u Bistricu kanonika Matiju Stoklasa da s bistričkim župnikom Petrom Molitorisom potraže Gospin kip. U kronici je zabilježeno da je noću crkva bila osvijetljena tajanstvenim svjetlom. Dana 16. srpnja je otkriven kip i vraćen javnom štovanju, koje se od tada nastavlja neprekidno sve do naših dana.
Crkva na čast Gospe Snježne posvećena je 13. srpnja 1731. godine i od tada se svetište i mjesto zove Marija Bistrica. Tada počinju i zavjetna zagrebačka hodočašća.
Marijansko bistričko svetište proglašeno je od strane hrvatskih biskupa, poslije Međunarodnog marijanskog kongresa u Mariji Bistrici 1971. godine, nacionalnim marijanskim svetištem Crkve u Hrvata.
Možemo kazati da je bistričko svetište ušlo u srca hrvatskih vjernika. Na vanjskom zidu crkve stoji natpis na mjedenoj ploči:
»Dušo duše Hrvatske,
Isusova Mati,
Zvijezdo naših stradanja
ne prestani sjati!«
Iz knjige »Vjeruješ li ovo?«, Glas Koncila, 2005., str. 35-38.
