Informacija koja se našla među točkama u popisu tema sa zasjedanja biskupa Hrvatske biskupske konferencije na njihovu izvanrednom okupljanju u utorak 24. siječnja nikako se ne bi trebala shvatiti kao uzgredna crkvena tema. Riječ je o dušobrižništvu hrvatskih branitelja, što je, čini se, prvi put da se na crkvenoj institucijskoj razini koja okuplja sve hrvatske biskupe poziva na potrebu pojačanoga pastorala pripadnika braniteljske populacije. Biskupi, naime, traže što prikladniji način kako bi pridonijeli braniteljskomu »duhovnomu rastu i zacjeljivanju ratnih rana«. Nebrojeno puta Crkva je dosad na župnoj, biskupijskoj i nacionalnoj razini zahvaljivala na braniteljskim žrtvama, a gotovo svakodnevno služe se zadušnice za poginule i pokojne hrvatske junake te se na spomenu raznih obljetnica vrjednuje njihov doprinos hrvatskoj slobodi. No ustrojenoga braniteljskoga dušobrižništva nije bilo u većini biskupija. Sada, kada se najavljuju iskoraci za organiziraniji pastoral, nameće se pitanje važnosti hrvatskih branitelja i njihove uloge u suvremenom hrvatskom (crkvenom) životu, što čak nadilazi pastoralno pitanje.
Ne može se reći da dosad pastorala branitelja nije bilo jer oni su ponajviše mahom bili integrirani u, reklo bi se, obični pastoral (Vojni ordinarijat pak duhovno se skrbi ponajviše za djelatne vojnike i policajce). No očito je da to više nije dovoljno. Ne samo zato što su njihove današnje duhovne potrebe plod izvanrednih, ratnih okolnosti u kojima su djelovali i brojnih poniženja koja su doživljavali u proteklim godinama, nego i zato što podatci o njihovu pobolijevanju i preranoj i prevelikoj smrtnosti (uključujući i samoubojstva) vape i za hitnim duhovnim djelovanjem.
Budući organiziraniji pastoral hrvatskih branitelja važan je i zbog toga što su branitelji krunski svjedoci hrvatske povijesti s prve crte. U njima, često bolno, ne živi samo sjećanje na junaštva, nego su, gdje god se pojave, podsjetnik na vrijednost žrtve koju su podnijeli zajedno sa svojim obiteljima, te na Božju blizinu i zaštitu Majke Božje koju su iskusili. U doba kada se u društvu forsira zaborav na junaštva i ponos, kada se izjednačava krivnja između agresora i žrtve, kada s istoka prijete nove sigurnosne ugroze, svjedoci su potrebni: i kao čuvari sjećanja i kao »prokušani muževi« čije je iskustvo predragocjeno današnjemu naraštaju pred kojim su novi izazovi. Zato je važno brinuti se ne samo za njihove rane, nego i za njihov duhovni rast.
Treba izbjeći zamku da se, u želji da se javnost senzibilizira za njihova pitanja, sažalijevaju ratni junaci, da se zbog manjka vizije za budućnost heroje u hrvatskoj obrani za slobodu drži taocima prošlosti ili da ih se jednostavno predstavlja kao pastoralni problem. Upravo suprotno, dušobrižništvo hrvatskih branitelja pastoralni je izazov koji u današnjim okolnostima čak nadilazi hrvatske granice. Pastoral branitelja vrlo je aktualna tema i na širem području, jer Hrvatska je jedina članica Europske unije koja je na svojem teritoriju nakon Drugoga svjetskoga rata iskusila dugogodišnju krvavu agresiju, to jest rat u kojem su sudjelovale tisuće muškaraca i žena. Budući da se sada u Ukrajini događa novi rat s neizvjesnim ishodima za budućnost kontinenta, u što su uključeni brojni tamošnji branitelji koji će iz rata nužno izići i s dubokim duhovnim ranama, i budući da je neizvjesno hoće li se novi rat proširiti – a kamoli kada će završiti – samo je pitanje dana kada će se Crkva u Europi suočiti s dušobrižništvom novih branitelja. Stoga nije preuzetno reći da bi način na koji će se Crkva u Hrvatskoj suočiti s pitanjem braniteljskoga pastorala mogao biti model i drugim Crkvama.
