Postsekularni svijet u kojem se dijalog nadomješta ubojstvom, suosjećanje eutanazijom, a politička pravednost ekonomskim profitom, očito nije odlutao daleko tek od svojih kršćanskih temelja, nego i od osnova humanosti. I dok ta dijagnoza i ne ostavlja mnogo prostora propitivanju, ona Crkvu suočava s pitanjem kako na kršćanskim temeljima obnoviti humanost u svim društvenim oblastima: politici, ekonomiji, kulturi… O mogućim odgovorima raspravljali smo s jednim od najvećih stručnjaka za pitanja vjere u postsekularnom svijetu, engleskim teologom i filozofom dr. Johnom Milbankom. Premda je sugovornik, kojega se smatra utemeljiteljem »radikalnoga pravovjerja«, po vjeri anglikanac, njegova anglokatolička uvjerenja umnogome su podudarna sa socijalnim naukom Katoličke Crkve, o čemu svjedoči i njegovo nedavno sudjelovanje na Ljetnoj školi Franjine ekonomije u Splitu.
Poezija nije nužno nepraktična: ona tek upućuje na oblik prakse koji nije isključivo tehnički. Naša suvremena ekonomija temelji se na tehničkoj transformaciji, a tehnička transformacija u svojoj je biti instrumentalna: ona pospješuje naš nadzor nad našim tijelima, drugim ljudima i prirodom, ali nam ne nudi cilj toga nadzora. Nasuprot tomu, pisanje pjesme ili stvaranje zajednice ne cilja na nadzor, nego na blagostanje i sklad. Njihova narav nije ugovorna, nego zavjetna. Papa Franjo nastojao je ponovno ugnijezditi tehniku u poeziju, ustrajući na tome da naš odnos prema prirodi nije odnos iskorištavanja, nego upravljanja. Naš savez s Bogom proteže se na savez sa svim ljudskim bićima i čitavim stvorenjem. Taj bi se savez trebao odraziti u politici i ekonomiji.
Umjesto individualnih prava i sloboda morali bismo isticati recipročnu pravdu i skrb. Namjesto raspravljanja o iluzijama slobodnoga tržišta ili totalnoga planiranja moramo se usredotočiti na demontiranje trenutačnoga zlokobnoga korporatizma, ukorijenjena u spoju liberalizma slobodnoga tržišta i potpune vlastodržačke moći. Taj model – toliko vidljiv u Kini i SAD-u – upozorava nas da je podjela na političko i ekonomsko umjetna. Bilo da gospodarstvo iskorištava politiku bilo da politika porobljava gospodarstvo, bez utemeljenja u vrlini oni će zagušiti ne samo društvenu dimenziju, nego i opće dobro.
Prevladavajući menadžerizam mnogima je usadio sumnju prema vođama, ali i samomu vodstvu. Danas mnogi mrze vođe i sanjaju o njihovu svrgavanju ili ograničavanju njihove moći. Ali svaki sustav treba vođu. Bilo da je riječ o kralju ili demokratskoj vladi, uloga elite nikada ne iščezava; a iluzija je da meritokracija to najbolje rješava.
Autori poput Michaela Younga i Michaela Sandela upozoravaju da ljudima koji se domognu vrha ponekad potpuno manjka poimanje nasljedne odgovornosti. Oni osjećaju da zaslužuju dužnost koja im je povjerena. Ne zauzimam se za nasljednu aristokraciju, nego za propitivanje vrijednosti koju pripisujemo bogatstvu ili uspjehu. Zauzimam se za kulturu koja vrjednuje krjeposnu uporabu talenata – za povratak tomističkomu, aristotelovskomu i platonovskomu idealu krjeposti kao svrsi političkoga procesa.
Politika iziskuje više od liberalne tolerancije i slobode izbora: ona iziskuje krjeposno obrazovanje i krjeposnu praksu. Jer ne promiče li krjepost, politika promiče porok. S iščezavanjem kršćanske kulture i klasičnoga nasljeđa na kojem je izrasla liberalne pretpostavke ugrađene u naše društvo zamaglile su granicu između legalnosti i kriminala, čineći društvo mafijaškim.
Zato je danas prihvatljivo da na vlast dođu kriminalci, ali je neprihvatljivo da političar na dužnost imenuje prijatelja. Danas srž politike više nije u širenju prijateljstva, kako je rekao Aristotel, nego u raspodjeli moći.
Bez vjere u dušu nema racionalne političke rasprave; demokracija se u materijalizmu svodi na kazalište himbe. Ako ne postoji oblast psyche, duše, koja vodi do oblasti nousa, razuma, kako uopće može postojati oblast politike? Čak se i riječ ekonomija, oikonomia, može shvatiti u smislu raspodjele duhovnih dobara unutar fizičke oblasti. S takva gledišta pitanje nije treba li uroniti u svjetovno ili mu se usprotiviti, nego kako podrediti svjetovno duhovnoj sudbini čovječanstva. Kršćani su pozvani voditi svijet, ali voditi ga onkraj svijeta.
Postoje mnogi načini na koje se to može postići – bilo neprekidnim bogoštovljem redovnika bilo potpuno svjetovnim angažmanom laičkih vjerskih pokreta. Ipak, u postkršćanskom svijetu moramo izbjeći povlačenje u tradicionalističke fantazije, koje se često združuju s prekomjernom politizacijom. Kulturni ratovi nisu temeljno pitanje za Crkvu: temeljno je pitanje duhovna borba za vječnost. Jedino što opstaje čak i kada padaju bombe, a zidovi se ruše, naše je bogoslužje, a ne naša kultura.
Svjedočimo politizaciji jer ljudi prepoznaju da slom kršćanstva vodi do sloma kršćanskih vrjednota. To se osobito odnosi na milosrđe i poštovanje života nerođenih i starijih. Lišeno čak i prihvaćanja naravnoga zakona, naše društvo srlja u suicidalnu kulturu, u oblik poganstva s kojim se nikakvo barbarstvo ne može natjecati. Sve više kršćana shvaća da je to nemoguće spriječiti unutar neutralne, svjetovne političke oblasti. U tom smislu nova je kršćanska politika neizbježna; ali ja glasujem za lijevi integralizam – sustav u kojem Crkvi ne pripada izravna politička moć, nego uvjerljiv autoritet.
Povezivanje kršćanstva s desnicom u prošlosti nije bilo automatsko. Ono je posljedica otklona od kulturnoga sekularizma koji se uočava na suvremenoj ljevici. Ipak, kršćani se ne mogu pretvarati da ekonomski sekularizam desnice nije podjednako problematičan, često oslonjen na novi oblik autoritarizma i nacionalizma koji instrumentalizira vjeru.
Što Hrvatska ima naučiti iz britanskih rasprava o legalizaciji »pristojnoga, liberalnoga holokausta«?
Upozorili ste na opasnosti koje za vjeru dolaze s obiju strana kulturnih ratova. Pa ipak za mnoge su vjernike upravo kulturni ratovi prigode u kojima se njihove vrjednote najviše ugrožavaju i najstrastvenije brane. Ne bi li kršćanstvo trebalo djelatno težiti prevlasti kulture prožete vjerom?
Da, kršćani moraju težiti kulturi orijentiranoj prema kršćanskim normama i istini. Ali to obuhvaća norme na svim područjima, uključujući i norme ekonomske pravednosti i podređenosti nacionalnih interesa univerzalnim ljudskim interesima. To ne obuhvaća tek pitanja spola, roda, života i smrti, iako su i ona ključna. Kršćani također ne smiju iz vida izgubiti »prioritet duhovnoga« – vrhovnost brige o spasenju svake duše i spasenju svake duše u zajedništvu sa svakom drugom dušom, onkraj granica ovoga svijeta. Konačno, kršćanski je ispit za politiku pomaže li ona procesu spasenja ili ne.
Nadomještanje razgovora razmjenom uvrjeda ili – još gore – nasiljem katastrofa je. Iako ne dijelim većinu stajališta Charlieja Kirka, pošteno je reći da je pokušavao promicati mirnu raspravu. Mislim da kršćani to mogu postići izmjenom uvjeta trenutačnoga diskursa, upućujući na to da se stvarnih problema i razlike često i ne dotičemo.
Primjerice, različite kombinacije mišljenjâ o Ukrajini i Gazi pokazuju koliko su tradicionalne crte razdora ljevice i desnice trenutačno nebitne. Razdor između liberala i postliberala možda je temeljniji, ali kršćani moraju biti svjesni da »postliberalno« ne treba značiti i »nacionalno konzervativno«. Genealoški gledano, potonja se opcija ispostavlja tek još jednom verzijom liberalizma, u svojem veličanju apsolutnoga suvereniteta kao lijeka za vlastiti individualizam, ali i kao razmahanoga, kolektivnoga individualizma na globalnoj pozornici. Kršćani moraju razgovarati o tome kako doista dati prednost socijalnomu ispred ekonomskoga i političkoga na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini.
Vjera se rađa u trenutku krize, kada potreba za korjenitom promjenom postaje očita. Ali često prave krize nisu one na koje se usredotočuju mediji. Zato kršćani moraju pridonijeti stvaranju drugačije komunikacijske mreže. Prije tiskarskoga stroja glavno su sredstvo informiranja o događajima bile propovijedi; moramo oživjeti moć propovjedaonice.
Umjesto da bude samo još jednim bojištem kulturne revolucije – koja će najzad proći – ili oružjem obrane političkih ideala – koji će se prije ili kasnije urušiti – propovjedaonica bi morala postati povlaštenim mjestom socijalnoga nauka Crkve, oštre etičke analize i duboke teološke vizije. Prečesto župna zajednica sluša propovijed o krizama iz dnevnih novosti dok je opterećuju krize njezinih obitelji, radnih mjesta i susjedstava.
U doba kada kršćanstvo slabi, a njegov utjecaj jenjava, vjera koja se hrani antitrijumfalizmom – koji u biti sakralizira neuspjeh – vrlo je loša vjera. Ako je biblijska objava konačna istina, teologija se mora poniziti pred njom, ali ne i pred svim ostalim. To ne znači da teologija može odgovoriti na svako pitanje. Ali može preobražavati druge diskurse. Tomu je tako jer se – za razliku od drugih znanosti – ne bavi nečim pojedinačnim: ona se bavi Bogom te se stoga bavi svime. Ne vjerujem u stroge granice između teologije, filozofije i religije; vjerujem u kršćanski utemeljen filozofski diskurs koji obuhvaća povijest, književnost, umjetnost i druga područja. To su načini bavljenja teologijom još od njezina začetka.
Filozofija i poezija povezane su u najširem smislu kao dvije polovice iste slike: filozofija nastoji vidjeti kako se sve konačno gnijezdi u beskonačnom, a poezija nastoji vidjeti kako se beskonačno odražava u konačnom. Ako sve proizlazi iz čina božanskoga stvaranja, kreativnost mora biti u središtu filozofskoga i teološkoga pogleda, kako je nagovijestio Alfred North Whitehead. Takvo gledište razjašnjava da naše društvo nije zaboravilo bitak, kako je tvrdio Heidegger; zaboravili smo stvaranje – razmatranje božanskoga stvaranja i njegovo nastavljanje. Ako sve proizlazi ni iz čega, ništa unutar poretka stvorenja nije postojano: sve neprestano iščezava u ništavilo i vraća se u život. Prošlost više ne postoji, a ipak živimo tek unutar njezinih ostataka, kao na golemu arheološkom nalazištu. To se slaže s Augustinovim glazbenim poimanjem vremena: protječući, ono odjekuje hvalom Stvoritelju.
Sve stvorenje pjeva sveudiljnu liturgijsku pjesmu, pozivajući i nas da živimo liturgijski. Ali teško je liturgijski provoditi vrijeme kada stalno provjeravamo svoje telefone sred vreve rasporeda, povezani sa svime na svijetu. Za mene je liturgija teurgija: čin preobrazbe svega moću božanskoga koje silazi u naše živote. Moramo preosmisliti svoju uporabu tehnologije eda bismo preduhitrili eshaton: iscijelili svijet ne vlastitim snagama, nego u suradnji s Bogom. Takvu renesansu treba moderno kršćanstvo – i takvu renesansu treba ponuditi svijetu.
