STRASBOURG • Oštrim znakom upozorenja svima koji, kada je riječ o totalitarnim režimima 20. stoljeća, relativiziraju komunističke zločine mogla bi se nazvati rezolucija koju je u utorak 8. srpnja izglasao Europski parlament na zasjedanju u Strasbourgu, pozvavši slovensku vladu na povratak ukinutoga Nacionalnoga dana sjećanja na žrtve komunističkoga nasilja. Za rezoluciju se izjasnilo 357 zastupnika, a 266 glasovalo je protiv nje. Slovo rezolucije osuđuje sve oblike totalitarizama i autoritarizama koji su u raznim dijelovima Europe vladali tijekom 20. stoljeća, ostavivši iza sebe nebrojene zločine. Potiče i na istraživanje arhiva jugoslavenskih tajnih služba te na nastavak istraživanja grobišta u kojima su posmrtni ostatci žrtava partizanskih zločina. Usto, tekst rezolucije podsjeća i da se Europa svakoga 23. kolovoza, na datum kada je 1939. sklopljen zloglasni sporazum Ribentrop-Molotov, spominje žrtava i fašizma i nacizma i komunizma. Na tom tragu neprihvatljivim označuje i potez slovenskoga parlamenta iz 2024. kojim je zabranio uporabu simbola nacizma i fašizma, no ne i komunizma. A iz duha cijele rezolucije lako se razaznaje i da je potez lijeve slovenske vlade iz 2023., kada je naprasno ukinut Nacionalni dan sjećanja na žrtve komunizma, duboko anticivilizacijski, pa i protueuropski čin.
Kako je novu rezoluciju Europskoga parlamenta dočekala Crkva u Sloveniji u kratkom je telefonskom razgovoru za Glas Koncila pojasnio slovenski svećenik, književnik i kolumnist Branko Cestnik. Crkva objeručke prihvaća takve rezolucije, napomenuo je Cestnik i pojasnio: »Osim što se brinemo za žive i njihovo spasenje, mi svećenici smo i prirodni saveznici mrtvih. Mi molimo za njihove duše i stalo nam je do toga da svatko bude dostojanstveno ukopan.«
»Ne radi se tu samo o hladnoj tehnologiji ubijanja i o ‘banalizaciji zla’. Naime, u svim tim zločinima očit je i određeni moment sadizma i pred tim čovjek ne može reći ništa drugo nego da je to izvanredno zlo stanje ljudskoga duha«, upozorio je u razgovoru slovenski svećenik i književnik Branko CestnikU patnjama žrtava prepoznati »kristološki moment«
Budući da osporavanja komunističkih zločina u Sloveniji nerijetko dolaze i iz krugova vladajućih, Crkva se često, podsjeća sugovornik, može naći i na meti kritika samih vjernika ako u nekim državnim komemoracijama sudjeluju i katolički biskupi. »No Crkva je tu da povezuje, gdje može, a ne da stvara dodatne razdore i podjele«, napomenuo je Cestnik i podsjetio da predstavnici Crkve sudjeluju i u komemoracijama koje organiziraju službene vlasti, ali i žrtvoslovne udruge, čime Crkva nedvojbeno staje i na stranu malenih, »običnih ljudi«, potomaka žrtava komunizma, među kojima mnogi još tragaju za posmrtnim ostatcima svojih najmilijih.
Cestnik je upravo dovršio roman o 1945. godini u kojem se spominje i Tezno i ubijanje hrvatskih vojnika, pa se kratko osvrnuo i na fenomen zla koji se očitovao u tolikim partizanskim poratnim zločinima. »Svako promišljanje o tim zločinima vodi do neke demonologije. Pišući roman, puno sam razmišljao o tome. Ne radi se tu samo o hladnoj tehnologiji ubijanja i o ‘banalizaciji zla’. Naime, u svim tim zločinima očit je i određeni moment sadizma i pred tim čovjek ne može reći ništa drugo nego da je to izvanredno zlo stanje ljudskoga duha, koje može biti samo demonskoga podrijetla«, rekao je Cestnik te otkrio i kako kao svećenik u svemu prepoznaje svijetlu stranu: »No i u tim zločinima možemo vidjeti i kristološki moment jer tu su ljudi koji su poput Krista umirali nedužni. I iz njihove su se smrti rodili novi životi. Njihova žrtva nije bila bez veze i u njima trebamo prepoznavati tu kristološku sliku.«
Rezolucija je pokrenula i polemike u slovenskom društvu, kako u medijima tako i na mrežama. No, napominje sugovornik iz Slovenije, oni – mahom s lijevoga političkoga spektra – koji rezoluciju osporavaju redovito se vode istim argumentima tvrdeći da takve rezolucije »relativiziraju« antifašističku borbu te otvaraju prostor »reviziji« povijesti. Osim što je ljevici, kao uostalom i u većini zapadnih zemalja, glas u javnosti često nepravedno glasniji od svih ostalih glasova, problem je i što se u slovenskim školama neke teme iz Drugoga svjetskoga rata i slovenskoga osamostaljenja i izlaska iz Jugoslavije jednostavno preskaču. »Tu ne bi trebalo biti mjesta ‘polemici’ jer to je povijest i kao društvo moramo znati jasno kakve su stvari bile«, napominje Cestnik.
Rezolucije ne pišu povijest, ali izriču vrijednosno stajalište
Za komentar nove rezolucije Glas Koncila zamolio je i povjesničara dr. Josipa Mihaljevića s Hrvatskoga instituta za povijest, istraživača tema vezanih uz komunističku Jugoslaviju i Hrvatsku. Znatan je broj slovenskih povjesničara, podsjeća dr. Mihaljević, ukidanje Nacionalnoga dana sjećanja na žrtve komunističkoga nasilja 2023. tumačio kao ozbiljan korak unatrag u nastojanjima da se osigura povijesna pravda, pomirenje i poštovanje žrtava. »Donekle zabrinjava činjenica da smo, unatoč višestrukim osudama vladavine komunističkih režima u Europi koje su se donosile u rezolucijama od 2006. naovamo, u situaciji da opet treba europska društva upozoravati na totalitarni karakter komunističkih režima. Iako je riječ o simboličkim dokumentima, kakvih je bilo i ranije, takve rezolucije imaju težinu jer potvrđuju da demokratska Europa ne prihvaća selektivno sjećanje niti pristaje na prešućivanje zločina koji su počinjeni u ime bilo koje ideologije«, dodao je dr. Mihaljević.
»Rezolucija govori o Sloveniji, ali ono što u njoj piše može se jednako primijeniti i na Hrvatsku jer je situacija prilično slična. U hrvatskom kontekstu to je posebno važno jer pogotovo u posljednje vrijeme svjedočimo političkim, ali i svakodnevnim prijeporima oko obilježja totalitarnih režima koji su postojali kod nas. Vidimo da dolazi do sve zaoštrenijega javnoga govora u kojem se počinju relativizirati totalitarna obilježja i jednoga i drugoga totalitarizma«, napominje sugovornik s Hrvatskoga instituta za povijest i upozorava: »Povijest se, dakako, ne može pisati bruxelleskim i strasbourškim rezolucijama, ali se političkim rezolucijama može izraziti vrijednosno stajalište koje reflektira temeljna načela europske demokracije: poštovanje ljudskih prava, vladavinu prava i civilizirani odnos prema svim žrtvama. To je ono čemu bi sva europska društva trebala stremiti, bez obzira na to kakve su vlade na vlasti u pojedinim državama.«
»Tito nije bio samo karizmatični vođa antifašističkoga otpora, nego i ključna figura režima koji je sustavno kršio ljudska prava, gušio političke slobode i odgovoran je za brojne zločine «, podsjeća povjesničar dr. Josip MihaljevićTitov trg nije samo »lokalna stvar«
Osvrnuo se i na pozive da se u Zagrebu vrati Trg maršala Tita. »Mislim da pitanje eventualnoga vraćanja imena Trga maršala Tita u Zagrebu nije samo lokalna stvar – to je duboko civilizacijsko pitanje. Kada govorimo o suočavanju s totalitarnim prošlostima, ključnim mi se čini to da ne bi smjelo biti razlike u moralnoj neprihvatljivosti između nacističkih, fašističkih i komunističkih zločina«, pojašnjava te napominje da bez obzira na to pripada li netko lijevomu ili desnomu političkomu svjetonazoru, osuda zločina pojedinih režima ne smije izostati.
»Pokušaji revalorizacije Josipa Broza Tita kao poželjnoga političkoga lidera u moralnom su smislu duboko problematični, da ne kažem neku težu riječ. Tito nije bio samo karizmatični vođa antifašističkoga otpora, nego i ključna figura režima koji je sustavno kršio ljudska prava, gušio političke slobode i odgovoran je za brojne zločine, uključujući one masovne počinjene nakon završetka Drugoga svjetskoga rata«, napominje dr. Mihaljević i dodaje: »Vraćanje njegova imena na javne prostore nije izraz povijesne ravnoteže, nego čin ignoriranja ili umanjivanja patnji tisuća ljudi čije su sudbine bile obilježene upravo odlukama toga režima. Takve inicijative šalju poruku da nismo spremni izgraditi zrelu i odgovornu kulturu sjećanja koja odaje pijetet svim žrtvama. Odmaknimo se i od Poglavnika i od Maršala i njihovih političkih ideologija.«
Bez političke volje rezolucije nemaju težinu
Same po sebi rezolucije nisu pravno obvezujuće, iako su njihovi zaključci uvršteni i u dokumente i deklaracije koje je donosio Hrvatski sabor. No zaključci rezolucija zapravo nikada do kraja nisu zaživjeli, upozorava dr. Mihaljević. Hrvatski sabor donio je Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkoga poretka u Hrvatskoj, no provedba je često bila uvjetovana dnevnopolitičkim interesima i ideološkim podjelama, napominje sugovornik.
»Iako su se u određenim fazama poduzimali konkretni koraci – poput inicijative iz 2011. kad je osnovan Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugoga svjetskoga rata – te su inicijative rijetko imale opću i trajnu političku potporu«, podsjeća dr. Mihaljević. Europske rezolucije najbolje su zaživjele u pribaltičkim zemljama. Zemlje poput Rusije sustavno su se protivile takvim rezolucijama, a među zemljama bivše Jugoslavije one su neki odjek dobile samo u Hrvatskoj i Sloveniji. No bez političke volje u Hrvatskoj sve europske rezolucije koje osuđuju zločine totalitarizama 20. stoljeća i čvrsto staju uz njihove žrtve ostat će tek »neiskorišten potencijal stvaranja zrele demokratske kulture pamćenja«, upozorava povjesničar dr. Mihaljević.
