Osoba Isusa Krista fascinira. Tako je bilo za vrijeme njegova zemaljskoga života, a jednako je i danas. Netko Krista nasljeduje jer u njemu vidi istinskoga osloboditelja, netko jer smatra da je njegov nauk vrijedan življenja, a nekomu je on svojevrsno uže za spašavanje u silini teških životnih bitaka i trauma. Pogled na Krista, pa i na njegovu sliku, mnogima je dovoljan da bi im život bio barem malo ljepši. Krunica u rukama i zazivanje Krista i njegove majke bivaju tada lijek jači od svih antidepresiva. Jasno, ako se tomu činu pristupa u iskrenoj i zaufanoj vjeri.
Tko je zakazao?
Ipak, mnogo je onih koji Krista slijede, a i slijedili su, tek iz znatiželje. Oni su za nauk Crkve o Kristu iz Nazareta čuli, no dalje od teoretske informacije nisu otišli. O Kristu im je govorio možda svećenik ili vjeroučitelj u školi. Roditelje koji bi se ozbiljnije bavili odgojem djece u vjeri nisu imali. Majka i otac nisu imali ništa protiv toga da im dijete pođe na katehezu, jer tako čine i ostali njihovi prijatelji i znanci. S druge strane svoju djecu nisu htjeli zakinuti za prijateljstva koja se ni više ni manje nego rađaju i na susretima djece i mladih u krilu župne zajednice. I bilo im je tada lijepo. Srce im se ispunjalo radošću na katehezama o Isusu i njegovim čudesnim djelima u Galileji. Pjesme su zajedno sa svojom djecom pjevali u sav glas.
No odjednom nastupio je muk. Iste im se kateheze više nisu toliko sviđale, a pjesme su zamijenili nekim drugim pjesmama. Svećenici i vjeroučitelji su se pitali kako je to moguće. Tko je zakazao? Institucija Crkve? Roditelji? Vjeroučitelji? Svi su gledali jedni u druge preneraženo. Uzeo je tada jedan čovjek biblijski tekst Lukina evanđelja (usp. Lk 14, 25-33) te počeo čitati odlomak o Isusu i njegovu djelovanju. O putovanjima, katehezama, čudima, ručkovima i večerama. I bilo mu je jasno. Slijedili su mnogi Krista, ali njegove riječi nisu urezivali u svoje srce. Dolazili su slušati Krista, ali samo kao profesora, učitelja, a ne kao onoga tko je istinski Sin Božji i sposoban donijeti ljudskomu životu puninu.
Istinsko promišljanje
Govorio je Krist otvoreno: »I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.« Upućivao ih je na ono što je doista važno: na veći stupanj vjere u njega nego u svoje roditelje, braću i sestre. Kazivao im je da je važno prije svega čuti njegovu riječ, a onda mariti i za ono što kažu mama i tata. Jer mama i tata neprocjenjivo su važni u izgradnji cjelovite ljudske osobe, no važniji je istinski i zdrav odnos s Kristom budući da i mama i tata ne moraju nužno biti vjernici, a često su i zamagljena pogleda na stvarnost svijeta u kojem njihova djeca žive.
Nastupe i drame koje rijetko tko može razriješiti. Sinovi koji osjećaju svećenički poziv u bogoslovije ne odlaze jer se boje što će reći mama ili tata. A biva i obrnuto. Sinovi postaju svećenici zbog mame ili zbog tate, a ne zbog osobnoga uvjerenja da ih Bog zove na taj životni put. S druge strane majke i očevi bivaju katkada i oni koji svojim nespretnim odlukama kreiraju i brakove svoje djece misleći valjda da će oni sami živjeti njihove bračne dužnosti. Težak tada postaje život u tijelu, a još teži odnos prema Bogu.
Naime, ulazak u ozbiljniji odnos s Kristom pretpostavljat će istinsko promišljanje, slično kao kad građevinari vode brigu o temeljima zgrade u nastanku. No ne zaustavljaju se na izlivenim temeljima, nego zgradu izgrađuju do krova. Tada će moći odahnuti od svojih napora.
Put do uspjeha
Drugi primjer iz evanđelja o važnosti promišljanja prije upuštanja u realizaciju nekoga čina jest ratovanje. Naime, ni jedan vojskovođa ne polazi u rat a da prije nije osmislio bitku. S praćkom u rat ide samo David, no danas čini se da se to nitko ne bi usudio, a to se od njega i ne traži. Pravi generali visoko su obrazovani ljudi. Odgojeni za rad i muku oko realizacije svojih bitaka koje će tada biti na korist cijelomu narodu. To su ljudi vrlina i discipline, svjesni težine, ali i veličine svojih zadaća. U bitku ne će ni ulaziti ako znaju da nemaju ni male šanse. Jer krivi potezi i metode pokušaja i pogrješaka nisu tada pokusi u laboratoriju pa da se može odveć lako griješiti. U pitanju je opstanak ljudi i čast vojskovođe. Gubitak ljudi, a k tomu srozavanje časti samoga vojskovođe, put je prema degradaciji naroda i institucije.
Sve do sada rečeno samo je putokaz za promišljanje o vlastitom životu u vjeri. Svatko tko je kršćanin donesen je na krštenje i tada je započeo izgradnju osobnoga odnosa s Bogom. Ujedno, započeo je i duhovnu bitku za očuvanje svojega kršćanskoga identiteta. Hoće li u tome uspjeti ovisit će i o njemu samome. O njegovoj želji i trudu da bude istinski vjernik koji svoj odnos s Bogom ne banalizira, nego svakoga dana ponire u sve veće dubine odnosa s njim. I to ne kao frustrirani i razočarani čovjek kojemu ništa ne polazi od ruke jer je on drukčije zamislio, a zbog težine životnih križeva to mu ne uspijeva. Sasvim suprotno, Krist traži da se unatoč križevima uvijek nanovo ustaje i upušta u nasljedovanje njega koji i sam nosi križ. No valja pustiti Krista da ide ispred, a sebe staviti iza. To je, čini se, put do uspjeha.
