Korizmeno vrijeme traži predanje Bogu, ali i obranu od svega što bi od Boga moglo vjernika udaljiti. Pita se zato psalmist: »Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?« Onaj koji se u Boga uzda, još ima raznih nedaća koje ga od njega mogu udaljiti.
Psalmist kaže za Boga da je njegov štit. I to ne bilo kakav štit, nego štit njegova života. Želi istaknuti da je Bogu povjerio obranu čitava svoga života, točnije cijeloga svojega bića. Štit, pa pitat će se neki, od čega sve to Bog treba štititi? Jesu li to progoni, borbe, nasilja, sukobi? Odgovor se nalazi u nastavku psalma, u strepnji. Znači, čovjek pred nečim strepi pa mu je potrebna Božja pomoć. Nebeska snaga brani čovjeka od različitih strepnja.
Današnje strepnje možda nisu kao nekadašnje. Iako se u svako doba, pa i u ovo današnje, zvecka ratom kada se stare zakopane sjekire otkopavaju, a neriješeni sukobi nisu razriješeni jer nije bilo dovoljno pravde. Strepnja pobuđuje jednu stvarnost: međuljudski odnosi počinju zahladnjivati. Ljudi se zatvaraju, povlače se u prokušane stvarnosti, ušute dok bi trebali zauzimati stajališta. Strepnja je tako gora od prijetnje, ona je prikrivena prijetnja koja ne izražava otvoreno svoje namjere.
I psalmist zaziva Boga da ne upadne u strepnju! Kojega li proročkoga korizmenoga znaka! Njegova je molitva usmjerena neka Bog bude štit koji će zaštititi od svake strepnje, pa i same strepnje kao takve. Molitva je to koja želi udaljiti iz ljudskoga srca hladnoću, a uvesti suosjećanje. Silni su primjeri ljudskih zahlađenja. Dovode do sve gorih stvarnosti. Prvo se ljudi prestanu pozdravljati, onda doživljavati, na kraju započinju ili spletkarenja ili ljubomore. Onaj tko je nekada bio blizu, kao da postaje suparnik, postaje predmet strepnje. Počinje ga se gledati kroz spuštene rolete ili iza debele zavjese. A tako je malo potrebno da se ukloni strepnja. Samo kada se ukloni strepnja, kada je ponos ublaži, a ignoriranje zamijene riječi pozdrava, sve se može početi mijenjati. Nema razloga za strepnju, samo je malo povjerenja potrebno. Takva je i zajednička molitva. Čim se prestane moliti za druge, čim čovjek sklapa ruke misleći samo na svoje srce, uvlači u sebe strepnju: »Hoće li Bog uslišiti moju molitvu?« Kakvoga li licemjerja! Strepnja se može ugasiti u molitvi za druge, u otvorenu dlanu koji je spreman darivati.
Ivan Zlatousti jasno se opredijelio za Boga. Svaku strepnju povjerio je Bogu. Prije nego što su ga prognali iz Konstantinopola izrekao je u riječi homilije Prije progona: »Navaljuju mnogi valovi i ozbiljne oluje, ali se mi ne bojimo da ćemo se utopiti, jer počivamo na hridini. More bjesni, no ne može razoriti kamen. Neka se valovi uzdižu, Isusovu lađu ne mogu potopiti. Njegov imam zalog: zar se uzdam u vlastite sile? Imam njegovo Pismo: to mi je štap, sigurnost moja i mirna luka. Makar se uznemirio sav svijet, ja imam njegov proglas, čitam njegova pisma: to mi je zid i zaštita.«
Pred kime će strepiti kršćanin? Hoće li to biti drugi ljudi koji ne suosjećaju ili možda događaji koji nisu donijeli opraštanje? Molitva Bogu ostaje prva karika borbe protiv strepnje. Kršćanin će postupiti kao što je sam Bog postupio. Prvo molitva, onda djelovanje. Strepnju će ugasiti zajedničkom molitvom, a ne ruganjem. Možda je upravo sada vrijeme za odvajanje od pakosnih spočitavanja, zamrznutih odnosa i prikrivenih neobaziranja. U sklopljenim rukama diljem zemlje započinje se buditi čovjekoljublje.
Ostat će neki koji će i na molitvu gledati s prijezirom. Takvi će se aktivno buditi samo da se zajedništvo makar i duhovno razdvoji. S druge strane kršćanin zna da je molitva samo prvi korak, na njoj se ne ostaje, ona je uvijek odskočna daska za uklanjanje strepnje. Zajednička molitva vodit će do zajedničkoga razgovora, do zaustavljanja strepnji, do akcija koje će ujediniti ljude. Takva je molitva potrebna, takva molitva ruši strepnje. Ne molitva nakon koje bi se nekoć sklopljene ruke sada prale od svake odgovornosti. Potrebna je molitva nakon koje sklopljene ruke pomažu drugima, a uvijek nalaze uporište u Bogu prema kojemu su usmjerene.
Gospodine, u vremenu strepnje Ti si štit kojemu su usmjerene sve naše molitve jer u Tebi pronalazimo nadahnuće za svako čovjekoljublje pa nas uvijek potiči da zaustavimo u srcu bilo kakve podjele te se usmjerimo zajedništvu kojemu nas učiš u ovom korizmenom vremenu u kojem se predaješ za nas dovijeka. Amen.
