Jedna od ključnih mladih karlovačkih vjernica diplomirana je farmaceutkinja Ivana Vranešić. Život joj je dosad bio vezan uz Karlovac i Zagreb pa je i svoj vjernički život i rast vezala uz te dvije sredine. Bez ikakvih vjerničkih kriza. Naglašava da je oduvijek znala tko je i komu pripada, a tomu su je učili roditelji i svećenici od najranijih njezinih dana.
Nesebična ljubav
Rođena je 6. travnja 1999. u Karlovcu, po struci je magistra farmacije, trenutačno zaposlena kao voditeljica u jednoj privatnoj ljekarni u Karlovcu. Roditelji su joj majka Sanja, rođena Kromar, drvna tehničarka po struci, i otac Darko Vranešić, umirovljeni policajac i hrvatski branitelj. Oboje su iz šire okolice Karlovca, upoznali su se kao susjedi u zgradi, a nakon godina druženja kao prijatelji u istom društvu odlučili su se jedno za drugo i 1995. godine su se vjenčali. Najprije su 1996. dobili kćer Anu, dentalnu tehničarku po struci, zaposlenu u jednom dentalnom laboratoriju u Karlovcu. Tri godine poslije rođena je Ivana.
»Našu obitelj opisala bih kao dinamičnu, karakterno šaroliku, iskrenu, otvorenu i uvijek spremnu pomoći«, pripovijeda Ivana. »Roditelji su nas od malena učili pravim vrijednostima, puno su s nama razgovarali o svakom problemu, bili su nam uvijek najveća potpora za sve čime smo se bavile, a posebno u športu koji nas je formirao u osnovnoškolskom i djelomično srednjoškolskom razdoblju. Iz današnje perspektive držim da je najbitnije to što su nam usadili nesebičnu ljubav koja je jača od svih zaprjeka i što su nas učili da smo obje jednake i jedno i nikada među nama nisu radili razlike. Odatle proizlazi ona prava sestrinska briga i povezanost koju danas imamo«, kaže Ivana Vranešić.
»Župni susreti postali su moj prioritet«
U obitelji se vjera živjela onako tradicionalno katolički, pripovijeda naša sugovornica. »Odlasci na mise i ispovijedi za blagdane bili su uobičajeni, ali bez neke dublje povezanosti ili aktivnoga djelovanja u Crkvi. I sve je to tako bilo do dolaska Duje Kurtovića u našu župu sveta Tri kralja na Baniji kada su naši odlasci na misu postali češći jer je on na poseban način prenosio Božju riječ i poticao ljude da budu bliži Bogu. U to vrijeme bila sam krizmanica i u početku sam išla u crkvu jer svi idu i jer smo morali ići, ali u jednom trenutku Bog je progovorio u mom srcu. Tada sam polako počela ozbiljnije shvaćati sakramente i vjeru, tražila sam odgovore na mnoga pitanja i gradila duhovnost. Zapravo nisam bila jedna od onih koji nakon krizme zaborave Crkvu i misu, nego je uz krizmu počelo moje sazrijevanje i odrastanje u vjeri. Bila sam uključena u različite radionice i duhovna događanja koja su se organizirala u župi, odazivala se na hodočašća i planinarske križne putove, kojih se uvijek rado prisjećam. Malo-pomalo postajala sam aktivna vjernica u svojoj župi.«
A onda je, nakon dvije godine, dobila poziv od prijateljice iz razreda u srednjoj školi da dođe na druženje mladih na Dubovac, u Nacionalno svetište sv. Josipa, na sastanak križara koji su tada ondje djelovali. »Čak se i ne mogu sjetiti svojih prvih dojmova i razmišljanja o svemu, ali znam da su ti subotnji sastanci postali moj prioritet, osjećala sam se da tamo pripadam i da ondje mogu rasti još više, ali i davati sebe i svoje vrijeme služeći drugima. Te godine župnik i rektor postao je mons. Antun Sente, osoba koja je utjecala na moj život i kojemu ću uvijek biti zahvalna na svemu što je napravio za mene, pratio me na putu odrastanja i tako dijelom postao zaslužan za ono tko jesam i što radim danas.«
Stečena prijateljstva i kumstva
»Zapravo, kako su rasle aktivnosti u svetištu, tako sam rasla i ja kroz sve to. Od glume u ‘Holywinu’, oratorija, posluživanja hodočasnika, čitanja na misi, pjevanja u zboru, formiranja zajednice mladih ZAMAK, organiziranja volonterskoga projekta 72 sata bez kompromisa… Puno se toga događalo, puno se toga organiziralo. Shvatila sam da je bilo najbitnije to što smo uvijek bili tu jedni za druge i bili prihvaćeni i pripadali zajednici, međusobno se poticali, zajedno duhovno rasli, i to sve u našim ključnim godinama kada je bilo bitno da prepoznajemo prave vrijednosti i trudimo se živjeti u skladu s njima.
Nakon završetka srednje škole upisala sam studij farmacije u Zagrebu. Bio je to izazovan i zahtjevan životni period, ali lakši jer sam imala jaku vjeru i prave ljude oko sebe, svoje roditelje i sestru, cimericu iz doma i prijatelje iz zajednice. Najdraže su mi u sjećanju naše zajedničke zornice na Savi. Tijekom tjedna odlazila sam na mise u crkvu Sveta Mati Slobode na Jarunu, uglavnom srijedom. Nekako mi je ta srijeda ostala navika još od odlazaka u svetište na misu i pobožnost sv. Josipu za uspješan završetak srednje škole i upis fakulteta. Vikendom sam rijetko ostajala u Zagrebu, baš zato što smo se svi vraćali u Karlovac i družili se i okupljali i dalje u svetištu. Blagoslovljena sam jer sam kroz zajednicu stekla stvarno prava prijateljstva i kumstva za cijeli život«, govori Ivana Vranešić.
Usavršavanje u struci
»Zasad nisam udana. Slobodna sam. Živim sa sestrom u Karlovcu i nadalje na teritoriju župe sveta Tri kralja na Baniji. Roditelji su nam blizu Kamanja u karlovačkoj okolici u maminoj rodnoj kući.
Selo se zove Bubnjarci, a općina je Žakanje. Mama još radi u mesnoj industriji u Karlovcu, a tata je u mirovini. Uživaju u prirodi. Svaki smo vikend sestra i ja ondje kod njih. Sestra je bliže udaji od mene, na korak je od toga. Inače sam zadovoljna životom i sretna. Ostvarujem se onako kako mi dragi Bog da. Sada ponajviše poslovno. Želim se usavršavati u struci. Upisala sam zato poslijediplomski specijalistički studij kliničke farmacije u Zagrebu. Startam svaki čas, taj studij traje godinu dana. U budućnosti se nadam zasnivanju vlastite obitelji, želim biti supruga i majka. Zamišljam si troje djece. To bi mi bilo taman. Ako bude drugačije, prihvatit ću Božju volju. Fizička mi je aktivnost oduvijek bila važna. U športu sam bila još kao dijete, danas sam redovita na pilatesu.
A moj se vjerski život danas uglavnom ostvaruje u svetištu sv. Josipa, ponajprije čitanjem na misi i pjevanjem u zboru ‘Agape’. Organiziranje različitih aktivnosti prepustila sam mlađoj ekipi, ali uvijek se rado odazovem kao sudionica ili kada zatreba pomoći. A najsretnija sam što vjeru i duhovnost dijelim sa sestrom, što sada zajedno rastemo u tome, međusobno se guramo u nekim teškim i izazovnim trenutcima, zahvaljujemo na onim lijepima i molimo za sve ono što nam tek dolazi u životu«, zaključuje svjedočanstvo Ivana Vranešić.
Laikat u Hrvatskoj – Svećenici daju duhovne poticaje
