Kako govoriti o vrijednosti života svijetu koji slobodu sve više vidi u smrti – bilo svojoj, bilo tuđoj? Koliko su za suvremene bioetičke prijepore važne znanstvene činjenice, a koliko osobne priče? Zašto katolički pogled na svetost života ne može bez skrbi za najmanje ni bez otvorenosti velikim inovacijama? Teško da bi itko u ovom trenutku mogao dati konkretniji odgovor na ta pitanja od dr. Lourdes Marie S. Tejero, filipinske sveučilišne profesorice i medicinske sestre koja je na nedavnom znanstvenom skupu Papinskoga sveučilišta »Santa Croce« u Rimu održala zapaženo izlaganje o podučavanju bioetike u pluralističkom okruženju. Uz Dan života i ususret Svjetskomu danu bolesnika sugovornica se za Glas Koncila osvrnula i na bioetičke pritiske u većinski katoličkim Filipinima, kao i na jedinstvenu ulogu medicinskih sestara u izgradnji kulture života.
Dr. Tejero za početak se osvrnula na temu svojega rimskoga predavanja. »Množina gledišta, svjetonazora, uvjerenja i ideja po sebi je dobra. Međutim u pitanjima koja se tiču života i drugih bioetičkih vrijednosti ta množina može ugroziti istinu i uroditi kobnim posljedicama za osobu koja gaji određena stajališta. U takvu je ozračju izazovno raditi, a kamoli poučavati.« Upravo zato sugovornica u nastavi bioetike rabi tzv. inkluzivni pedagoški pristup, koji izbjegava izravne sukobe vrijednosti, ali istodobno na vidjelo iznosi njihovu konkretnu stvarnost.
»Razumijevanjem priča stvarnih ljudi koji prolaze kroz određenu bioetičku situaciju istina se ‘prizemljuje’, i upravo tomu težim. Primjerice, iako je pobačaj ustavno zabranjen na Filipinima, većina mojih studenata izjašnjava se za pobačaj. Stoga umjesto na apstraktnu raspravu o pobačaju studente pozivam na razmatranje perspektive ljudi koji su doista proživjeli pobačaj. Njihovi uvidi potiču čak i studente koji su izrazito skloni pobačaju da svoje stajalište preispitaju – pa i da ga promijene«, objašnjava sugovornica.
No takav inovativan pristup naišao je na otpor njezinih kolega. »Sveučilište na kojem radim velika je sekularna ustanova te su drugi članovi fakulteta isprva negativno reagirali – osobito oni koji imaju mišljenja oprječna katoličkomu nauku. Međutim kolegij je oblikovan tako da se nikada spominje Bog, kao ni izričito kršćanska uvjerenja.
Iznose se jedino argumenti izvedeni iz prirodnoga zakona, koji potvrđuje vrijednost svakoga ljudskoga života i zahtijeva da ga svi ljudi poštuju«, objašnjava dr. Tejero, napominjući da unatoč katoličkoj većini u Filipinima nema konsenzusa u bioetičkim pitanjima.
»Kao i svagdje drugdje, i na Filipinima postoje različite vrste katolika. Oni koji ozbiljno shvaćaju svoju vjeru uglavnom su protiv pobačaja. Ipak među katolicima koji ne prakticiraju vjeru neki se otvoreno izjašnjavaju za pobačaj. Jednako tako ima katoličkih sveučilišta koja se gorljivo zauzimaju za život, ali postoje i ustanove koje su katoličke samo po imenu, a podučavaju stajališta oprječna ne samo katoličkomu nauku, nego i znanstvenim činjenicama. Mnogo je katoličkih sveučilišta, možda čak i više od javnih; ipak studenti su skloniji ‘pravu na izbor’ zbog utjecaja društvenih mreža. S društvenoga gledišta stanovništvo je također većinom katoličko; unatoč tomu, u Kongresu su više puta podnošeni prijedlozi zakona u korist pobačaja – srećom, bezuspješno.«
Takva se situacija odražava i u medicinskoj struci. Naime, mnogi liječnici i medicinske sestre zauzimaju se za »siguran pobačaj«, a neki od njih i ilegalno obavljaju pobačaje, navodi sugovornica. »U vlastitoj sam se praksi čak susrela sa slučajevima gdje su zdravstveni djelatnici vršili pritisak na pacijentice da se podvrgnu podvezivanju jajovoda jer da već imaju previše djece. Uvijek sam nastojala braniti pravo pacijentica da odbiju takve postupke. Ipak pritisaka i dalje ima – kako u operacijskim salama tako i u učionicama.« Osim »prava na izbor«, i »pravo na smrt« goruća je bioetička tema u filipinskoj javnosti, primjećuje dr. Tejero i upozorava na očitu proturječnost njegovih zagovornika.
»S gledišta zdravstvene skrbi, kada osoba kaže da želi umrijeti, medicinski stručnjak tumači to kao moguću suicidalnu misao i poduzima potrebne mjere opreza. Štoviše, u psihijatrijskom je kontekstu riječ o hitnom stanju u kojem je medicinski stručnjak dužan zaštititi osobu uklanjanjem iz njezine blizine svih sredstava koja bi mogla uzrokovati smrt i osiguravanjem stalnoga nadzora. No kada je dotični pacijent starija ili terminalno bolesna osoba, gledište se iznenada mijenja: medicinski stručnjaci sve se više potiču da štite pacijentovo ‘pravo na smrt’, a ne njegov život.«
Upravo je u tom ozračju ključna uloga znanstvenika, ističe sugovornica. »Na mnogim sveučilištima uloga je znanstvenoga osoblja trostruka: poučavati, istraživati i služiti javnosti. Sve znanje koje se stekne istraživanjem mora se prenijeti u zajednicu. Stoga sveučilište ne može biti ravnodušno prema društvenoj stvarnosti: ono istodobno prima utjecaj društva i zauzvrat na nj utječe.
Čak bih rekla da sveučilišta igraju ključnu ulogu u oblikovanju javnoga moralnoga krajolika – osobito u pitanjima života i smrti.«
Kao primjer takve uloge znanstvenika dr. Tejero navela je dr. Jérômea Lejeunea, koji je razjasnio genetsku podlogu ljudske osobe otkrićem kromosomske abnormalnosti povezane s Downovim sindromom. »Njegovo istraživanje tvori jednu od znanstvenih osnova tvrdnje da novi ljudski život počinje oplodnjom, što se može reći i za otkriće tzv. cinkove iskre. To su znanstvene činjenice, ali one nikada ne mogu biti etički neutralne. Upravo su etička pitanja – osobito ona koja se tiču života i smrti – područja u kojima sveučilišta moraju podići glas utemeljen na znanosti«, tvrdi sugovornica.
No dr. Tejero smatra da etičko zauzimanje znanstvenika ne može stati na riječima – kao ni katoličko zalaganje za život. »Moje sveučilište daje prvenstvo ublažavanju svih oblika patnje siromašnih, zbog čega nastojimo razviti inovacije koje zdravstvenu skrb približuju Filipincima u geografski izoliranim područjima.« Kao primjer navodi suradnju između inženjera i medicinskih stručnjaka u razvoju »RxBoxa« – uređaja koji omogućuje praćenje stanja trudnice i njezina djeteta u područjima bez medicinskih ustanova uz istodobni prijenos podataka medicinskim stručnjacima. »Takva inovacija podupire pravo na život, čak i izražava sustav vjerovanja svojih tvoraca. Iako se često prikazuje nazadnim, katoličko stajalište o svetosti života zapravo je nužno progresivno: ono podrazumijeva pomaganje ljudima da dosegnu puninu svojega potencijala na način koji se stalno razvija«, zaključuje.
