Isusovo proslavljeno i uskrsnulo tijelo ne podliježe svim fizičkim i biološkim zakonitostima što je velik izazov za vjeran prikaz događaja na filmu, ali ujedno daje i određenu slobodu redateljima da na umjetnički način prikažu nešto što je znanstveno neobjašnjivo i empirijski nedokazivo

Filmovi o Isusu, o njegovu životu, o muci i uskrsnuću stari su gotovo toliko koliko je stara i kinematografija. Budući da se tehnologija razvijala postupno, nema konsenzusa o točnoj godini, ali za početak povijesti kinematografije obično se uzima zadnje desetljeće 19. stoljeća, kada se počinju snimati igrani filmovi dulji od jedne minute i kada započinje razvoj filmskih studija. U to vrijeme, točnije 1898. godine, i  braća Auguste i Louis Lumière uz pomoć redatelja Georgesa Hatota i snimatelja Alexandrea Promioa snimili su prvu poznatu i očuvanu verziju »Muke« (»La Passion«, odnosno »La vie et la passion de Jésus-Christ« – »Život i muka Isusa Krista«). (Film u trajanju od jedanaest minuta dostupan je na YouTube servisu na adresi <https://youtu.be/CZGf7E04g2Q>). Današnjem će gledatelju taj film, kao i većina filmova iz prvih desetljeća kinematografije, izgledati neobično, a možda čak i bizarno, ne samo zbog ograničenja tadašnje tehnologije (relativno slabe razlučivosti slike i maloga dinamičkoga raspona), nego i zbog (pre)naglašene teatralne glume, kazališne mizanscene i kostima koji često ne odgovaraju povijesnom razdoblju koje se prikazuje.

Evolucija filmske umjetnosti

Nadalje, kamera je statična i postoji zapravo samo jedna vrsta kadra – totali, što bi se, pojednostavljeno rečeno, moglo opisati kao kazališna predstava bez zvuka na filmskoj vrpci (glazbena se pratnja u prvim desetljećima nijemoga filma izvodila uživo tijekom projekcije). Zbog toga je i »Muku« braće Lumière, iz današnje perspektive, prosječnom gledatelju teško promatrati kao ozbiljan vjerski film, a posebno je naivna i gotovo bizarna scena muke i uskrsnuća (sve na jednoj lokaciji) u kojoj Isusa skidaju s križa i polažu u grob koji se nalazi tik do križa. U nastavku, nakon što su rimski vojnici zaspali, Isus uskrisuje i tijekom izlaska iz groba film naglo i neočekivano završava (barem je to tako u sada dostupnoj verziji).
Većina bi se tih nedostataka mogla opravdati tehničkim ograničenjima i relativno malim proračunima, a mora se uzeti u obzir i rano razdoblje razvoja filmske umjetnosti u kojoj se neke specijalnosti još nisu ni počele razvijati. Montaža je, na primjer, kao umjetnost (ne samo zanatsko umijeće) priznata tek u tridesetim godinama prošloga stoljeća, a u zasebnu kategoriju za nagradu Američke filmske akademije uvrštena je (tek) 1934. godine. Sličnu evoluciju imale su još neke kategorije, kao na primjer zvučni i vizualni efekti, glazba te kostimi i šminka (umjetnički dizajn).

U većini se slučajeva događaj uskrsnuća u filmovima o Isusovu životu i muci i ne prikazuje, što je možda i najmudriji izbor jer neke su stvari misteriji

U tom kontekstu razvoja kinematografije, i pod tehničkim i pod umjetničkim vidikom, treba promatrati i prikaz uskrsnuća i Uskrsloga od početka filmske umjetnosti do danas. Napretku je, naravno, pridonijela i znanost, a posebice arheologija, povijesne znanosti i antropologija.
U kontekstu izbora glumaca, kostimografije i scenografije dogodio se veliki pomak nabolje u poštivanju povijesnih činjenica. Na primjer, u prvim desetljećima kinematografije, posebice u holivudskoj produkciji, bilo je posve normalno i prihvatljivo prikazivati Isusa kao visoka plavokosa i plavooka arijevca koji je okružen učenicima slična izgleda, a posljednjih je godina očito da se pri izboru glumaca i u umjetničkom dizajnu više poštuju okolnosti i povijesne pretpostavke s obzirom na geografske lokacije, narode i običaje koji se prikazuje. To sve, sav znanstveni, tehnološki i umjetnički napredak i razvoj, ipak ne može gotovo ništa reći o samom trenutku uskrsnuća jer se o tom događaju može samo špekulirati: sam Isus svojim ga učenicima nije opisao, barem koliko je poznato iz četiriju evanđelja, a u grobu je, naravno, bio sam, što znači da nije bilo svjedoka. Tek se iz konteksta može zaključiti da se njegovo tijelo prilikom uskrsnuća promijenilo jer bi dolazio k učenicima kroz zatvorena vrata, pokazivao im svoje rane, s njima bi blagovao i onda bi u jednom trenutku iščeznuo.  Dakle, to isto tijelo koje je bilo na križu i u grobu oživjelo je, ali više ne podliježe svim fizičkim i biološkim zakonitostima. Sve to velik je izazov za vjeran prikaz događaja na filmu, ali ujedno daje i određenu slobodu redateljima da na umjetnički način prikažu nešto što je znanstveno neobjašnjivo i empirijski nedokazivo. Ipak, u velikoj se većini slučajeva sam događaj uskrsnuća u filmovima o Isusovu životu i muci i ne prikazuje, što je možda i najmudriji izbor jer neke su stvari misteriji i kao takve ih treba prihvatiti. Dakle, o nekim se stvarima uopće ne može govoriti, a neke ne treba ni pokušavati vizualizirati, sukladno onomu što Wittgenstein kaže u svojem djelu »Tractatus logico-philosophicus«, koje je objavljeno 1921. godine: »O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.«

Solidan uradak – »Uskrsli«

Film »Uskrsli« (»Risen«) iz prošle, 2016. godine, u režiji Kevina Reynoldsa, kao što i sam naslov naznačuje, naglasak stavlja na događaj uskrsnuća i njegove posljedice, ali ni u njemu se ne prikazuje samo uskrsnuće, nego ga se alegorijski, suptilno, sugerira scenom izlaska sunca uz zvuk grmljavine. Osim toga, glavni je lik zapravo rimski vojni tribun, viši zapovjednik legije, Clavius (Joseph Fiennes) koji svjedoči Isusovoj smrti na križu i poslije dobiva zapovijed Poncija Pilata da pronađe njegovo tijelo. Clavius se spočetka trudi ispuniti svoju zadaću, ali ubrzo spoznaje da je na pogrješnoj strani pa napušta svoju obećavajuću vojnu karijeru i zajedno s apostolima kreće prema Galilejskom jezeru u nadi da će ondje ponovno susresti uskrsloga Krista.
Reynoldsov film imao je pet puta manji proračun (dvadeset milijuna, odnosno sto milijuna dolara) od nove verzije »Ben-Hura« u režiji Timura Bekmambetova, ali je taj novac, čini se, mnogo bolje iskoristio jer se »Uskrsli« pokazao profitabilnim, a »Ben-Hur« je ostao u velikom minusu. Glavni producent »Uskrsloga« je »Affirm Films« – relativno nova produkcijska kompanija u vlasništvu »Sonyja« koja je utemeljena specifično za kršćanske vjerske filmove, što znači da bi se u sljedećim godinama mogao očekivati još koji kvalitetan film iz njihove produkcije, s nadom da će u sljedećim filmovima napraviti manje propusta u istraživanju za scenarij. Na primjer, u Reynoldsovu filmu Marija Magdalena prikazuje se kao (bivša) prostitutka, što je česta zabluda, ali za to nema uporišta ni u Svetom pismu ni u spisima otaca iz prvih stoljeća Crkve. Također, na Golgoti Clavius jednom vojniku zapovijeda da kopljem Isusu skrati muke, a iz izvještaja u evanđeljima možemo zaključiti da je Isus već bio mrtav kad mu je vojnik probio bok. Lucius, Claviusov pobočnik, komentira potres izjavom da Posejdon nije zadovoljan, ali vjerojatnije je da bi jedan Rimljanin boga mora nazvao Neptunom. To su samo neki primjeri aljkavosti u inače solidnom filmu za koji se može reći da je u posljednjih desetak godina možda i ponajbolji vjerski film nakon Gibsonove »Pasije«.

»Snimljeno« Isusovo uzašašće, još 1903. godine

»Život i muka Isusa Krista« (»La vie et la passion de Jésus Christ«), film u režiji Luciena Nongueta i Ferdinanda Zecce, nastao je 1903. u produkciji slavnog studija »Pathé Fréres« (Braća Pathé) i pripada začetnicima francuske filmske i glazbene industrije. Film traje 44 minute i jedan je od prvih dugometražnih narativnih filmova u povijesti. Nastao je samo pet godina nakon »Muke« braće Lumière, ali već se vidi napredak u režiji, kadriranju, scenografiji i kvaliteti slike. Ipak, gluma je i dalje naglašeno teatralna, što se odnosi i na scenu uskrsnuća u kojoj Isus »izranja« iz groba nakon što je anđeo s ulaza odmaknuo kamen, a zaprepašteni rimski vojnici bježe iz pećine. To je 25. od sveukupno 27 scena u filmu koji završava uzašašćem: Isus uzlazi na nebo gdje ga čekaju anđeli i Bog Otac kojem sjeda zdesna njegova prijestolja – gotovo doslovan prikaz koji je za gledatelje na početku 20. stoljeća vjerojatno ipak bio vrlo dojmljiv. (Film je dostupan na YouTube servisu na adresi https://youtu.be/Y-_sKy1qqt4)

Prazan grob – optimalno rješenje

Američki film »Od jasli do križa« ili »Isus iz Nazareta« (»From the Manger to the Cross« ili »Jesus of Nazareth«) iz 1912. godine u režiji Sidneya Olcotta (pojavljuje se u filmu u ulozi slijepca) snimljen je u Palestini po scenariju Gene Gauntier (pojavljuje se u filmu u ulozi Marije, majke Isusove). Film predstavlja još jedan korak prema uvjerljivijem prikazu života i smrti Isusa Krista, ali završava na Golgoti, bez prikaza uskrsnuća. Olcottov »Isus iz Nazareta« jedan je od prvih blockbustera, i s obzirom na zaradu (u produkciju je uloženo 35 tisuća dolara, a zarada je narasla na približno milijun dolara, što bi u današnjoj vrijednosti bilo približno devedeset i pet milijuna dolara), i s obzirom na popularnost, a dobio je i odlične kritike struke. (Film je dostupan na YouTube servisu na adresi https://youtu.be/qh7gVbuwkRA). Ni mnogo poznatiji Zeffirellijev »Isus iz Nazareta« iz 1977. godine, u britansko-talijanskoj produkciji, nema scenu uskrsnuća. Završava scenom prazna groba koja implicira, ali ne prikazuje samo uskrsnuće.

Kako je dovršena »Pasija«

Mel Gibson u izvornom scenariju »Pasije« (2003.) nije predvidio scenu uskrsnuća ni bilo koji drugi događaj nakon Isusove smrti na križu. Međutim, prihvatio je sugestiju mnogih »testnih gledatelja«, među kojima su bili i teolozi, da nekako prikaže uskrsloga Krista jer bi inače »Pasija« izgledala nedovršena, budući da sama muka bez uskrsnuća ne bi imala nikakva smisla. Tako je u konačnu verziju filma naknadno ubačena jedna od najljepših i najdojmljivijih scena u kojoj je originalno to kako je prikazana rupa od čavla na Isusovoj ruci – dovoljno velika da se kroz nju može vidjeti! U nekim američkim kinodvoranama gledatelji su tu završnu scenu popratili spontanim pljeskom.

Save