U zadnjem desetljeću u Hrvatskoj broj sakramentalno sklopljenih brakova u Crkvi pada po stopi od jedan posto godišnje. Prije deset godina u Hrvatskoj su se dvije trećine parova vjenčale u crkvi, a 2017. g. u crkvama je sklopljeno 52 posto brakova. U tom kontekstu ohrabruje upoznati svećenika čija je karizma civilno vjenčane »privoditi« sakramentalnomu sklapanju braka. Radije je pristajao ići u zatvor nego uskratiti crkveno vjenčanje ljudima koji su taj sakrament u tajnosti sklapali u komunizmu. Fra Grgo Sikirić (93), član Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša, do oltara je doveo stotine parova koji nisu bili vjenčani u crkvi, a po susretu s njim to su poželjeli učiniti. Sad je djelatan u župi i samostanu sv. Ivana Krstitelja u Zadru. Taj samostan, podignut 1439. g., matica je franjevaca glagoljaša i prvi samostan te provincije u Hrvatskoj. Visoka životna dob fra Grge i dalje (pod)nosi mladi duh koji taj pastoralno poduzetni franjevac živi. Njegovo svećeništvo pokazuje kako se oživotvoruje »sveti nemir« Duha Svetoga koji potiče na neumorno djelovanje i donosi plodove, i u teško vrijeme progona Crkve.
Rođen je uoči spomendana sv. Valentina, koji se slavi i kao zaštitnik zaljubljenih, 13. veljače 1925. u Bibinjama, u obitelji sa sedmero djece. Nakon pogibije njegova otca Roka fra Grgina majka Ana ostala je udovica u 35. godini, kad je najmlađe dijete imalo pet mjeseci, a najstarije 15 godina. Majka je bila sasvim posvećena petorici sinova i dvjema kćerima. Fra Grgo je rođen predzadnji, a sve je »nadživio«.
U Zadru je fra Grgo crkveno vjenčao nekoliko parova koji su i pedeset godina živjeli u civilnom braku. Uočio je da je u obiteljima koje su svake godine primale blagoslov svećenika tristo civilnih brakova. »Pa sam pomalo to sređivao. Svake bi se godine netko od njih crkveno vjenčao. Ti ljudi nisu bili protiv Crkve. Došli su u grad, a izgubili su se. Nisu došli u kontakt sa svećenikom. Mnoge sam pripremio u kućama, mnogi su dolazili k nama. Nisam požurivao, polako smo to vodili. Jednom sam tri para vjenčao crkveno prije nego što su se civilno vjenčali. Bilo je među njima i partijaca. Jedan mi je rekao: ‘Ja bih se vjenčao, ali ako se vjenčam u crkvi, izgubit ću posao.’ A žena se nije mogla zaposliti. Rekao sam nadbiskupu da ću ih vjenčati. ‘Pa to se ne smije’, uzvratio je. Pitam ga: ‘Žive li oni u grijehu?’ Da, odgovorio je nadbiskup. ‘Onda, nije li bolje da ja idem šest mjeseci u zatvor nego da oni žive u grijehu?’ rekao sam mu. Odgovorio je: ‘Radi kako hoćeš’« pripovijeda fra Grgo.
Kad je bio župnik, sve je župljane poznavao osobno i po imenu. Sam je blagoslivljao obitelji, svaku je htio posjetiti. Od 10 do 17 sati u jednom danu ne bih blagoslovio više od 35 obitelji. »U blagoslovu obitelji svećenik se treba zadržati, ispitati kakva je situacija. To je dužnost svećenika. Nikad mi nije bio problem pristupiti ljudima. Bio sam jako blizak obiteljima. Za svaku sam obitelj imao kartoteku. Znao sam stanje sa sakramentima za svakoga člana. Jedne godine kapelan i ja ‘sredili’ smo trideset civilnih brakova, da se vjenčaju u crkvi. Jedan mi je liječnik rekao: ‘Otkad ste Vi došli, osjećamo da župu vodi sigurna ruka.’ Uvijek sam bio u kontaktu s narodom. Mene su ljudi odgajali«, kaže fra Grgo. Kad je došao na službu u Zadar, biskupi su odredili da se ne blagoslivljaju kuće civilno vjenčanih. »Tadašnjemu zadarskomu nadbiskupu Mati Garkoviću rekao sam: ‘Kako ću doći do njih ako ne mogu doći u njihovu kuću? Ja ću blagoslivljati kuće svakomu tko me želi primiti.’ Tako sam pred oltar i Boga doveo puno brakova.« Činio je tako i na službi u Splitu.
Fra Grgo se sjeća mnogih ljudi kojima je podijelio sakrament braka. U Kožinu je jednoga vjenčao na samrti. Muž je potom zagrlio ženu i rekao: »Ovo je pravo.« Jednoga crkveno nevjenčanoga pitao je bi li želio primati prvu pričest. Rekao je da bi. To je vjenčanje bilo jako svečano. Pred oltar je htio i sudac za prekršaje u Petrčanima. Pri blagoslovu slijepomu je profesoru, telefonistu na centrali, rekao: »Trebali biste se vjenčati u crkvi.« Njegova je žena rekla: »Pa mi smo vjenčani.« Muž joj je rekao: »Nismo mi vjenčani, nego smo registrirani kao auto.«
Jednom je trojicu muškaraca, među njima i 50-godišnjaka, krstio, krizmao i crkveno vjenčao. »Brat toga jednoga na krštenju je rekao: ‘Pa i ja bih se krstio.’ On, žena i 13-godišnje dijete nisu bili kršteni, a svake su godine primali svećenika za blagoslov u kući. Ali nitko ih nije pitao. Ja sam uvijek pitao kakva je situacija u kući. Da dođem, a da ne znam što je? Taj čovjek je rekao: ‘A di sam ja bio dosad?’ Svi kažu: ‘Gdje sam ja bio prije?’«
»Običaj mi je na susretu pogledati čovjeka u oči. Ti ljudi po primanju sakramenta budu tako sretni. Puno bi se brakova sredilo, samo s ljudima treba kontaktirati, razgovarati. Nisu ljudi protiv toga. Nego su ušli u takvu situaciju i ne znaju kako iz nje izići. Trebaju pomoć. Ljudi žive u neznanju. To sam osjetio kad sam pomogao tim brakovima. Jednoga sam čovjeka čekao dvije godine. Nisu bili uopće vjenčani. Dolazio sam svaki mjesec k njemu, kažem: ‘Da te posjetim malo.’ Ali nikad mu nisam spomenuo vjenčanje. Znao je on zašto dolazim. Pa bi mi na kraju svakoga susreta rekao: ‘Sredit ćemo to.’ Nakon dvije godine, na Božić, rekao mi je: ‘Vjenčat ćemo se.’ U tome čovjek mora biti strpljiv. Nisam nigdje naišao na otpor, da su me ljudi odbijali.«
Nedavno je muslimanku koja nije prakticirala islam, a udana je za katolika, poukom pripremao za krštenje, krizmu i vjenčanje, koje je željela primiti. »Meni to dođe spontano, s ljudima razgovaram. Kažem da smo djeca Božja, Bog nas je stvorio za ljubav. U Splitu sam blagoslovio kuću kad je žena bila sama. Druge me godine njen muž vratio s vrata. Treću godinu kažem: ‘Idem još jedanput pokušati.’ Žena je dopustila da uđem. Muž je sjedio za stolom i promatrao kako blagoslivljam. Njihova kći i ja počeli smo razgovarati, onda se i on uključio. Razgovor je poprimio čudesno drugi tijek. Pitao sam ga: ‘Jeste li Vi spremni učiniti nešto za svoju ženu?’ Pita on, što. Kažem: ‘Hoćete li potpisati: Ja smatram svoju ženu zakonitom do smrti.’ Kaže: ‘Hoću.’ Potpisao je. Postali smo prijatelji. Zanimao se za mene kad sam poslije obolio. Zadnji moj čin kao župnika bio je urediti njihov brak«, rekao je o. Sikirić.
Dvjema je djevojkama bio san doći u crkvu, a njihovi mladići nisu htjeli. Rekao im je da kažu mladiću: »Ako ti napraviš ono što ja tražim, ti ne ćeš izgubiti ništa. Ako napraviš ono što ti tražiš, ti gubiš sve.« Onda su došli fra Grgi, pristali su. Vjenčali su se u crkvi tri dana prije civilnoga sklapanja braka. »Treba tražiti ljude izvan crkve, ne samo voditi brigu o onima koji dolaze u crkvu. Meni je uvijek bio čovjek pred očima. Ja ću se za čovjeka žrtvovati. A meni što bude. Kad bih išao po bolnici, bolesnicima sam davao katolički tisak. Govorili su: ‘Daj meni, daj meni.’ Pa je Partija naredila upravi da mi zabrani dolaziti u bolnicu«, kaže fra Grgo.
Prva župa fra Grge bila je Tounj u Lici (1955. – 1963.). U Ogulinu je stanovao, a u Tounj je išao 15 km. U Lici je bio gotovo 50 godina. »Pratila je mene Partija, u svakoj župi su me kažnjavali, u Ogulinu, Zadru, Splitu. U Tounju sam bio optužen da sam nagovarao jednu ženu da se mora vjenčati, da civilni brak ne vrijedi. Poslali su me sudcu za prekršaje.« U jednom pismu roditeljima krizmanika spomenuo je ubojstvo roditelja od strane djeteta. U to je vrijeme u Splitu policajčev sin ubio jednoga dečka. Mislili su da je fra Grgo na to aludirao pa je pismo morao dati na uvid Udbi. Kaznili su ga sa 30 000 dinara. Sudac mu je rekao da 25 000 dinara plati župni ured, a on 5000. Jer fra Grgo to ne bi bio platio, nego bi išao u zatvor.
Splitski nadbiskup Frane Franić rekao je za fra Grgu da je bio najbolji župnik u Splitu. U Splitu je išao u zatvor za vrijeme hrvatskoga proljeća, zbog letka koji je dao nekomu. Bio je na meti jer je gradio crkvu. Crkva svete Obitelji koju je izgradio bila je prva u Splitu nakon Drugoga svjetskoga rata. U 13-dnevnom su mu pritvoru rekli: »Samo jedan treba biti suđen.« Osuđen je na godinu dana, no pustili su ga nakon mjesec jer se promijenila politička klima. »Meni je boravak u zatvoru bio veliko iskustvo. Bilo mi je žao kad su me pustili van. Jer tu sam mogao napraviti puno dobra. Rekli su mi: ‘Ideš tamo u karantenu, pazi s kime ćeš razgovarati.’ Zatvorenicima je bilo žao kad sam odlazio. Dolazili su mi na razgovore, pitali tko sam. Rekao bih: ‘Ja sam svećenik.’ Govorili su: ‘Pazi na ovoga, on ti je pop.’ Puno su mi dolazili i pravoslavci. Jedan udbaš mi je rekao: ‘Velečasni, ja sam civilno vjenčan s pravoslavkom, što bih trebao napraviti?’ Rekao sam mu, kad iziđe van, neka ode župniku. Drugi je rekao da je ministrant i da zna latinski. Rekao sam mu: ‘Ne treba više latinski, sad se govori hrvatski.’ Više nije pokušavao. Svi naši svećenici koji su bili po zatvorima rekli su: ‘Ja bih sebe poslao godinu dana u zatvor.’ Puno dobra za ljude može se učiniti u zatvoru. Kad sam odlazio, osjećao sam se kao Petar kad je bježao iz Rima. Bio sam uvjeren da nisam nikomu učinio zlo, što ću se bojati. U splitskom su me zatvoru strpali u sobu, bilo nas je četvero. Spavao sam kao malo dijete. Pitali su me kako mogu tako spavati. U to sam vrijeme gradio crkve pa sam se našalio da mi je trebalo malo odmora«, pripovijeda o. Sikirić.
Volio bih biti župnik cijele Hrvatske. Slavim misu. To je meni život. Ne osjećam se staro. Kad sam za oltarom, ja sam zdrav. Neokatekumeni mi ne daju da ostarim. S njima sam tjedno na susretima. Da su mi noge kao glava, bilo bi ‘problema’ sa mnom, opisuje svoju vitalnost taj dugovječni fratar.
Fra Grgo je bio prvi svećenik kojega je zaredio zadarski nadbiskup Mate Garković. U zadarskom samostanu sv. Ivana na Relji bio je župnik od 1963. do 1966. g. Onda je premješten u Split, gdje je bio šest godina. Zatim je godinu i pol služio u zadarskom samostanu sv. Mihovila, pa je otišao u samostan sv. Franje u Odri pokraj Zagreba. Nitko od subraće svećenika nije htio ići u SAD pa su 1975. g. poslali njega, u njegovoj 50. godini. Bio je 26 godina župnik i duhovni ravnatelj u Pittsburghu, gdje je bila prva hrvatska crkva i prva hrvatska župa sv. Nikole u SAD-u. Ondje je i magistrirao duhovnost.
Od povratka iz SAD-a 2000. g. u zadarskom samostanu sv. Ivana Krstitelja djeluje zadnjih osamnaest godina, na Relji gdje su hrvatski franjevci glagoljaši počeli djelovati kao organizirana zajednica prije šest stoljeća. I sada svako jutro služi misu kod sestara milosrdnica u njihovu samostanu.
