SLOVAČKI PJESNIK I PROFESOR JAN GAVURA Poezija može čovjeku i dušu spasiti

Jan Gavura
Jan Gavura

»Noge izdrže neslućeno mnogo / kada zvijer bježi od čopora / kao čovjek od slike sebe sama / odnekud u budućnosti…« Tako počinje pjesme »O srnama i ljudima« kojoj je autor slovački pjesnik Jan Gavura (30. prosinca 1975., Poprad). Diplomirao je i magistrirao slovački i engleski jezik na Sveučilištu u Prešovu, na kojem je docent i predaje predmete iz književnosti 20. stoljeća, s naglaskom na poetiku pjesničkoga teksta. Studirao je i na Teološkom institutu u Spišskoj Podhradi, drevnom samostanu s katedralom sv. Martina. Svestrani je prevoditelj, a i njegove četiri zbirke pjesama, ovjenčane nagradama, prevedene su na većinu europskih jezika i zastupljene u antologijama slovačke poezije. Prošle godine gostovao je na »Galovićevoj jeseni« u Koprivnici zajedno sa suprugom, također sveučilišnom nastavnicom, Miroslavom Gavurovom. Stihovi Jana Gavure su naturalistički, s brojnim nadahnućima u prirodnim mijenama, i (ne)snalaženju modernoga čovjeka u postmodernim strujanjima.

Ozbiljan, odmjeren, srdačan, pjesnik Gavura prati suvremena pjesnička i umjetnička europska gibanja, prilično upućen i u hrvatsku kulturnu scenu. Upućen u njezine umjetničke vrhunce, ali i poteškoće koje svaki umjetnik dijeli u svakodnevici svojega bivanja, boreći se za mrvice proračunskih »kolačića«, između sljedećega trenutka nadahnuća i objavljivanja dorađenoga uratka. Iako najbolje govori stihovima, pjesnik Gavura uobličio je svoje misli u jasne rečenice kojima je bio cilj dokučiti čestu temu – smisao pisanja.

Razvijati dijalog stihovima 

Na pitanje ima li u mahom virtualnom svijetu mjesta za poeziju, i može li ona uopće biti utjecajna za čovjeka 21. stoljeća, pjesnik Gavura odgovara potvrdno. »Poezija je mala, gotovo bestežinska, no njezin utjecaj može biti golem. Poezija nastavlja dolaziti i postojati gotovo ni iz čega. Napisane su stotine predivnih pjesama rukama pametnih i hrabrih poeta i poetesa. Vrijedno je čitati pjesnike, razvijati dijalog, jer njihova česta pitanja i povremeni odgovori mogu mnogo učiniti. Dapače, mogu čovjeku i dušu spasiti. No problem je što ljudi mahom nisu voljni raspravljati i kao da gube volju za traženjem – smisla, dubine života, istine, svega«, smatra Gavura, koji je i urednik časopisa za poeziju »Vertigo« (Vrtoglavica). List izlazi četiri do pet puta godišnje i sadrži novu poeziju, odjeke starih stihova i pokušava razvijati dijalog između poezije, književnosti i umjetnosti.

»Hrvatska je literatura vrsna, uz Gavrana još je nekoliko imena predstavljeno u Slovačkoj, iako nešto manje pjesnika. Naša je zadaća pomagati autorima koji mogu obogaćivati naše dvije kulture.«

»Mali dio u velikom svijetu zauzimaju književni časopisi, ali značajni su za srca zaljubljenika u poeziju. Broj čitatelja nije velik, ali njihov je entuzijazam u porastu«, iskreno pripovijeda Gavura, navodeći da je ključno očuvati list u sljedećih pet godina. Svjestan je problema u izdavaštvu, kao i »neatraktivnosti« poezije, no, kao i svaki pjesnik, vjeruje da vrijednost pisane riječi ne može zastarjeti, da će uvijek biti aktualna. Isplativost poezije ne može biti mjerena ekonomskim zakonitostima, smatra kao i većina pjesnika i književnika.

Dotaknuo se slovački pjesnik i teolog vrijednosti duhovne poezije kao odličnoga spoja. »Duhovnost i poezija nadopunjuju se, glasovita je misao o poeziji kao svjetovnoj molitvi i glasu nadahnuća koji se prenosi od čovjeka do čovjeka. Ali rijetko slušamo o duhovnoj prozi, zar ne?« navodi slovački književnik, smatrajući da književnost kršćanskoga nadahnuća ostaje nepresušno vrelo Staroga Kontinenta i ima mjesta u svim književnim formama.

Na tom tragu, vjerničkim očima analizirao je i poziciju Katoličke Crkve u Slovačkoj i Europi: »Katolička Crkva veoma je zauzeta institucija, mnogi su ljudi potrebiti i jedino u zajedništvu ima nade za budućnost. Crkva je i u Slovačkoj najbolja za duhovno vodstvo vjernika i socijalno pomaganje ugroženima. Jer Crkva nije ‘klub’ za najtalentiranije, upravo suprotno – Crkva pokušava biti ovdje za svakoga i to je jedino na čemu Crkva mora što kvalitetnije ustrajati.«

Svetac zna gdje mu je mjesto

Kada je o povezanosti Hrvatske i Slovačke riječ, jedna od prvih asocijacija je Miro Gavran. Najprevođeniji hrvatski književnik jedini je koji ima svoj kazališni festival »Gavranfest«, u međuvremenu iz Slovačke »prebačen« u češku prijestolnicu Prag. Gavranov kolega Gavura smatra da je preduvjet svakoj, pa i književnoj suradnji isključivo – dobra volja. »Hrvatska je literatura vrsna, uz Gavrana još je nekoliko imena predstavljeno u Slovačkoj, iako nešto manje pjesnika. Naša je zadaća pomagati autorima koji mogu obogaćivati naše dvije kulture«, smatra profesor iz Prešova, predivnoga grada bogate prošlosti.

»Život je prilično miran, obiteljski, prijateljski. Kršćanstvo u Prešovu ima duboke korijene i vjernici se napajaju na tim izvorima. S druge strane, živimo u svijetu gdje se čini da su individualna prava najveća vrjednota. Kako god, čovjek je lomljivo stvorenje i mnogi ljudi svakodnevno padaju. Moj omiljeni pjesnik napisao je: sveta je osoba ona koja zna gdje je njezino mjesto. Problem je što nitko ne zna do kraja gdje je to mjesto. Na tom putu treba naporno učiti i raditi. Božji darovi – slobodna volja i razložnost – čovjekova su oruđa. Čekić može biti koristan za gradnju, a u rukama zlonamjernoga čovjeka može voditi prema rušenju«, dodao je.

Kada je riječ o trajnom pitanju odnosa vjere i znanosti, književnik Gavura citira spoznaje mnogih znanstvenika da prvi pogled na prirodu može dovesti do ateizma, no dublje promatranje i poimanje dovodi do spoznaje da čudo nije plod slučajnosti. »Svaki čovjek ima pojedine dvojbe, makar se one javljale s vremena na vrijeme. Te dvojbe mogu i ojačati čovjeka. Svjedočimo da i najtvrđe drvo može biti srušeno na travu, ali i obična travka naći će svoj put prema vjetru«, poetski zaključuje, u potrazi za sljedećim, boljim stihom. 

Žrtva dvoje ljudi – prevelika cijena
Svijet je krajem veljače uznemirila vijest o ubojstvu slovačkoga novinara Jana Kučiaka i njegove djevojke Martine Kušnirove u malom mjestu Velikoj Mači nedaleko od Trnave. Pokojni novinar Kučiak istraživao je moguću povezanost visokih slovačkih političkih dužnosnika s talijanskom mafijom. »Tužan događaj i smrt dvoje ljudi zaprepastili su Slovačku. Ako javnost ništa ne poduzima, zlo može ojačati i snažnije pogoditi još veći broj ljudi. Predsjednik vlade i ministar unutarnjih poslova su demagozi, osobe koje vole moć i vlast. Igraju opasne igre s ostalim bogatašima, pomažući im da postanu još bogatiji. Znam da se ta tužna priča događa svagdje u svijetu. Tragedija je što vlasti uvijek pokušavaju okriviti nekoga drugoga. Desetci tisuća ljudi prosvjedovali su u petak 9. ožujka zbog toga što vlast štiti počinitelje kaznenih djela. Mnoštvo je znakova bilo posljednjih godina i građani – umorni od sustava – nisu imali snage prosvjedovati. Sada trebaju pokazati svoju ljutnju i brigu za budućnost Slovačke. Žrtva dvoje ljudi svakako je prevelika cijena«, zabrinuto je komentirao slovački pjesnik Gavura.

IZVORGlas Koncila br. 11/2018.
Prethodni članakPISMO »PLACUIT DEI« KONGREGACIJE ZA NAUK VJERE (2) Pravo utjelovljenje za spasenje svega čovjeka
Sljedeći članakCVJETNICA ZA OSVJEŠTENJE Poslušnost nosi posljedice