»Više vama treba da služite sirotinji nego što sirotinji treba vaša služba«, govorila je svojim uršulinkama njihova sveta utemeljiteljica Anđela Merici. Franjevačka trećoredica, koje se Crkva spominje u petak 27. siječnja, u tu se istinu i sama uvjerila zahvaljujući privremenoj sljepoći po kojoj je zaslužila naziv zaštitnice osoba s invaliditetom. No zabluda da su osobe s invaliditetom ponajprije osobe potrebite pomoći tek je jedna među mnogima zbog kojih se osobe s invaliditetom danas uglavnom i promatra samo kroz invaliditet. Posljedice takva stajališta ne mimoilaze ni Crkvu – od njezine sveučilišne teologije pa sve do svakodnevnoga pastorala. Za svjež duhovni pogled na invaliditet stoga smo se obratili jednomu od vodećih svjetskih stručnjaka na tom polju, izv. prof. dr. Miguelu J. Romeru s američkoga Sveučilišta »Salve Regina«, koji je već iz iskustva odnosa s vlastitim bratom koji ima kognitivno oštećenje shvatio da su osobe s invaliditetom prije svega – osobe.
»Razlog teškoći u prepoznavanju dobra života s invaliditetom povezan je s vrijednostima, očekivanjima i sklonostima kasnomoderne zapadne kulture. Čak i kada uzmemo u obzir znatne regionalne razlike, estetski osjećaji i praktične sklonosti većine zapadnjaka pri razmatranju ljudskoga tijela ispostavljaju se čvrsto ukorijenjenima u eugeničkim načelima, uskom materijalizmu i pragmatičnom funkcionalizmu ‘biomedicine’.«
A eugenička načela brzo pronalaze svoje mjesto i izvan zdravstvene skrbi, upozorava dr. Romero. »Ti osjećaji i sklonosti utječu na to kako većina suvremenih zapadnjaka shvaća razliku između ‘dobra tijela’ i ‘loša tijela’, što s druge strane predodređuje splet temeljnih pretpostavki o moralnom značaju i životnom iskustvu osoba koje se nose s onesposobljujućim tjelesnim oštećenjem ili bolešću.«
Podlogu za svoju kritiku suvremenoga pogleda na invaliditet Romero je pronašao u filozofiji sv. Tome Akvinskoga, koji je u teološkom promišljanju »O zlu« ustvrdio kako bi »svi ljudi bili stvoreni uzalud da ne mogu postići sreću«. »Baš u tom odlomku Akvinac potvrđuje sržni kršćanski nauk da čovječanstvo u cjelini trpi rane istočnoga grijeha te nas podsjeća da nam je jedini lijek vjera u Isusa Krista.« Tom mišlju, tumači Romero, sv. Toma i suvremene kršćane opominje da ne postoji zasebna raspodjela milosti za osobe s invaliditetom i one bez njega: svi smo, naime, ranjivi pred bolešću. »Ne postojimo ‘mi’ i ‘oni’, postojimo samo ‘mi’. Drugim riječima, s motrišta evanđelja i milosnoga puta ljudskoga bića do blaženstva svako je temeljno antropološko ili moralno razlikovanje ‘neinvalidnih nas’ i ‘invalidnih njih’ vjerojatno krivovjerno«, zaključuje teolog, zazivajući drukčije utemeljenje mišljenja o ljudskom biću, njegovoj sreći i vječnom blaženstvu.
No je li uopće moguće drukčije misliti uz pojmove kao što je invaliditet? »Pojam i koncept invaliditeta ponovno su uvedeni u sjevernoamerički anglofoni diskurs šezdesetih godina prošloga stoljeća. Postoji široka akademska suglasnost da su različite kasnomoderne primjene toga pojma i koncepta – primjerice u suvremenom medicinskom, sociološkom i pravnom govoru – nedavni izumi. Dakle, nema ničega isključivo ‘katoličkoga’ u shvaćanju da ti izumi mogu tvoriti zaprjeku valjanu znanstvenomu bavljenju povijesnim tvorevinama i tekstovima.« Upravo povijest, ističe sugovornik, potvrđuje da taj zaključak vrijedi i za sve koji se izvan anglofone sfere susreću sa sličnim konceptima. »Promatrajući kršćanska teološka, pastoralna i duhovna promišljanja što su se prije 20. stoljeća bavila tjelesnim stanjima koja mi, kasnomoderni ljudi, obično svrstavamo pod naslov invaliditeta, među najvažnijim je stvarima koje kršćani mogu naučiti to da su suvremeni ateleološki i imanentni okviri koncepta invaliditeta uglavnom filozofski pojednostavnjeni i teološki nepotpuni«, objašnjava.
Pitanje invaliditeta osim teoretskoga promišljanja zaziva i praktično razrješenje, koje se najčešće traži u – inkluziji. No dr. Romero upozorava da je i sam pojam inkluzivnosti zasnovan na društvenom modelu koji invaliditet određuje kao isključenost iz zajedničkih dobara. »To je jednostavan i pragmatično učinkovit način da politički dionici koji ne dijele smislene filozofske sporazume o ljudskoj naravi, ljudskoj sreći i krajnjem cilju ili svrsi ljudskoga bića pristupe govoru o politikama.« No krštenje i ujedinjenje u mistično Tijelo Kristovo vjernike bi ipak trebalo osvijestiti da u Crkvi nema »autsajdera« ni »insajdera«. »Bog nam u Isusu Kristu otkriva da je svako ljudsko biće zapravo ‘insajder’, stvorenje oblikovano na sliku Božju i pozvano na savršenstvo sličnosti po dioništvu u Tijelu Kristovu. U slučajevima kada pojedini kršćani ili kršćanske zajednice ne žive na način koji očituje tu osnovnu istinu, društveni model invaliditeta i inkluzivni okvir nude pragmatično učinkovit način da se opomene grješno ponašanje pojedinca ili zajednice koja ne ljubi.«
