Proteklih tjedana pozornost hrvatske javnosti izazvala su dva događaja koja upućuju na povezanost glazbe i politike i koja, svaki za sebe, svjedoče o tome kolika je ta povezanost u Hrvatskoj intenzivna. Marko Perković Thompson najavio je koncert na zagrebačkom hipodromu, a ulaznice su rasprodane u samo nekoliko sati. Naknadno je proširen kapacitet, puštene su u prodaju dodatne ulaznice, koje su također odmah razgrabljene. Kako stoje stvari, Thompsonov nastup 5. srpnja na zagrebačkom hipodromu pratit će pola milijuna ljudi, što ga čini koncertom s najvećim brojem prodanih ulaznica svih vremena na cijelom svijetu.
Desetak dana nakon spektakularne prodaje Thompsonovih ulaznica uhićen je Mile Kekin, frontmen skupine »Hladno pivo«. Prema informacijama dostupnim javnosti, Kekin je pod istragom zbog navodno ilegalnih poslova s nekretninama.
Ta dva događaja nisu ni na koji način uzajamno povezana, osim što su njihovi protagonisti glazbenici koji su, svaki na svoj način, povezani s političkim zbivanjima u Hrvatskoj. Za Thompsona mnogi vole reći da je ikona hrvatske desnice, a zapravo riječ je o branitelju koji je u ratu spontano ispjevao pjesmu o djelovanju svoje postrojbe i koji od tada svojom glazbom snažno sudjeluje u oblikovanju domoljubnih osjećaja Hrvata. Mile Kekin, uvjetno rečeno, predstavnik je suprotstavljene političke struje u hrvatskoj glazbi. Njegov je glazbeni izričaj često subverzivan, što se uklapa u politički profil njegove supruge Ivane, istaknute političarke radikalno lijevoga pokreta Možemo.
Thompsona i Kekina nije lako uspoređivati jer su njihove dodirne točke s politikom različite, a zasigurno ima i onih koji rado slušaju pjesme i jednoga i drugoga. No u njihovim biografijama vidljiva je povezanost glazbe i politike.
Marko Perković, koji je dobio nadimak Thompson po pušci koju je nosio kao branitelj, kad je krenuo u rat vjerojatno nije ni sanjao da će iz njega izići kao zvijezda, čak ni kao glazbenik. Doduše, on navodno na sebi svojstven način ne prihvaća atribut zvijezde, ali je nedvojbeno da je jedan od najpoznatijih Hrvata, štoviše, da već tri desetljeća snažno utječe na oblikovanje javnoga mnijenja. Njegova pjesma »Bojna Čavoglave« postala je jedna od himni hrvatskih branitelja, a nakon toga on svojim stihovima sve do danas izaziva veliku pozornost javnosti, utječe na osobna stajališta mnogih Hrvata i suoblikuje političko raspoloženje.
Mile Kekin jedan je od glazbenika koji bi zasigurno rado imali takav politički utjecaj. Svojski se trudi. Tekstovi njegovih pjesama angažirani su. Uz pomoć supruge, saborske zastupnice, nastoji izravno sudjelovati u političkom odlučivanju, ali se po utjecaju nikad ne će ni približiti Thompsonu, ni u glazbenom ni u političkom smislu.
Thompson i Kekin dva su potpuno različita tipa glazbenika, po svemu. Po vrijednosnom sustavu, po glazbenom žanru, po utjecaju, dva su dijametralno suprotna pola. No premda se njih dvojica ne mogu uspoređivati, itekako se mogu uspoređivati svjetonazorske cjeline koje simboliziraju. Premda je jedan vrlo utjecajan i prema tome važan, a drugi u usporedbi s njim po utjecaju beznačajan, njihove karijere pokazatelj su uloge glazbe u politici.
Glazba – mehanizam prosvjeda
Muzikolozi, ali i drugi stručnjaci, poput psihologa, mogu dobro objasniti način na koji glazba oblikuje pojedinca. Kulturološke, sociološke i psihološke analize objašnjavaju utjecaj glazbe na pojedince i skupine. U političkom smislu glazba može biti mehanizam oblikovanja javnoga mnijenja i, u skladu s tim, političkoga odlučivanja.
Glazba, kao i drugi oblici kreativnoga izražavanja, posebice ono što se dade svesti pod nazivnik popularne kulture, u cijeloj ljudskoj povijesti služila je i kao ilustracija politike, ali i kao sredstvo motivacije. Glazba je često mehanizam prosvjeda jer utječe na procese u društvu, pa time i na njegovu ukupnu sliku. U skladu s tim glazba se često ciljano rabi u političke svrhe. Glazba može posredovati političke ideje, što znači da se preko nje može izvršiti izravan utjecaj na političko raspoloženje u društvu.
Oblikovanje javnoga mnijenja
Glazba u sebi odražava vrijednosti, norme, tradicije i uvjerenja, pa time i sama po sebi sudjeluje u oblikovanju javnoga mnijenja, a onaj njezin dio koji se svodi pod popularnu kulturu često doista ima programsku ulogu u političkim projektima.
Političke odluke unutar određene političke cjeline uvijek se oslanjaju na opću volju kao rezultat oblikovanja javnoga mnijenja. U demokratskim društvima javno mnijenje oblikuje se uz pomoć za to predviđenih mehanizama, ponajprije medija i javnih rasprava, pri čemu građani dobivaju valjane informacije o političkoj stvarnosti i u procesu dijaloga izražavaju svoju volju i uzajamno utječu jedni na druge, uz poštovanje javno prihvaćenih i određenih norma. U diktaturama oblikovanje javnoga mnijenja zbiva se dijelom u suprotnom smjeru, pri čemu elite određuju norme i vrijednosti i zatim uvjeravaju građane da je to njihova volja.
Volja i politika
Današnja globalizirana društva nisu zahvaćena samo gospodarskom globalizacijom, štoviše, u temelju »globalnoga sela« nalazi se vrijednosna globalizacija, stalni proces u kojem se brišu ne samo granice, nego i razlike u normativnom poimanju stvarnosti. Slikovito gledano, dvije zemlje u različitim krajevima svijeta, koje su se dosad odlikovale različitom tradicijom i običajima, različitim mjerilima i različitim poimanjima stvarnosti, u uvjetima današnjih komunikacijskih procesa imaju sve više zajedničkoga i naposljetku izravno utječu jedna na drugu.
Procesi oblikovanja javnoga mnijenja time dobivaju novu dimenziju, a opća volja postala je globalna i globalno promjenjiva.
U zapadnim političkim sustavima, koji još uvijek imaju formalni okvir političkoga odlučivanja, opća volja temelj je političkih odluka. Političke stranke odražavaju volju određenih dijelova društva i utječu na njezino oblikovanje. Istodobno u međusobnom dijalogu i natjecanju profiliraju se kao snage koje su sposobne voditi državu, a njihov utjecaj naposljetku se potvrđuje na izborima. Parlament, kao zakonodavno tijelo u zapadnim demokracijama, izraz je opće volje, ona se u njemu zrcali i pretvara u obvezujuće odluke za cijeli politički sustav.
Zbog jačanja globalnih gospodarskih i medijskih struktura uloga parlamenta sve više slabi, a politička volja oblikuje se tobože transparentno, ali u netransparentno usmjeravanim forumima, društvenim mrežama i trgovačkim strukturama. U takvim okolnostima dozrijevala su dva predstavnika suprotstavljenih svjetonazora u popularnoj kulturi, Marko Perković Thompson i Mile Kekin.
Thompsona se skrivalo
Gledano iz perspektive spomenutih tendencija u oblikovanju javnoga mnijenja, Thompson se pojavio u doba demokratizacije, kad je mlada hrvatska država, izložena egzistencijalnoj prijetnji i s društvom željnim slobode, pokušavala pronaći koncept koji bi joj jamčio opstanak i napredak u blagostanju i slobodi. Nije stoga čudo da se Thompsona, nakon početnoga uspjeha, počelo skrivati od javnosti. Očito su neki utjecajni činitelji, vjerojatno s nedemokratskim iskustvom, Thompsona smatrali smetnjom u ostvarivanju zacrtane opće volje. To je međutim samo pojačalo njegovu popularnost jer ga se doživljavalo autentičnim predstavnikom upravo onoga što je opća volja.
Sve nakon toga je povijest.
Pjesme kao učionica
Thompson je uvijek u pravom trenutku objavljivao pjesme koje su uvijek pogađale raspoloženje velikoga dijela društva, njegove brige i želje. Thompson je čovjek s karizmom. Može se govoriti o razini njegove opće izobrazbe, o njegovoj sposobnosti da se na prikladan način odredi naspram složenim aspektima društvenih odnosa, ali on u svojim pjesmama uvijek na jasan način opisuje pojave i odnose koje političke elite nisu u stanju prihvatiti ili čak shvatiti. Najzad, zar nije za hrvatske političke strukture i medije porazno to što su najmlađi naraštaji u Hrvatskoj o društvenim izazovima, kulturološkim dvojbama i vrijednosnim temeljima više naučili iz Thompsonovih pjesama nego iz formalnih izvora informiranja?
Graditelji i subverzivci
Hrvatska se osamostalila i pridružila se zapadnim demokracijama upravo u doba kad su one snažno zahvaćene dekadencijom, slabljenjem vrijednosnih uporišta i razgradnjom demokratskih struktura. Jedan od protagonista takvih pojava je i Mile Kekin, koji se svojim svrstavanjem uz Možemo pridružio pokretu koji u zapadnim demokracijama promiče postdemokratske ideje, otvoreno subverzivne naspram tradicionalnim institucionalnim i vrijednosnim sustavima.
Popularnost glazbenika ne temelji se samo na prođi zvukovnih sustava i ritmova, nego i na uvjerljivosti. U trenutku kad se glazbenik odredi prema određenim društvenim normama on postaje politički akter. Autentičnost glazbenika u društvenom pogledu ovisi o tome slijedi li on društvene trendove ili se čak stavlja u službu političkih struktura ili je pak vjeran svojim osobnim uvjerenjima bez obzira na trendove i utjecaje. Glazbenik može biti popularan samo ako je njegov izričaj u skladu s općom voljom, neovisno je li tomu razlog oportunizam ili autentičnost. U slučaju Thompsona očito je posrijedi ovo drugo jer njegove poruke slijede određena načela, a u pravilu su suprotne onomu što nameću institucionalni oblikovatelji javnoga mnijenja.
Mikrofon za relativizam
Popularna glazba razvitkom demokracije često je povezivana s nekim oblikom društvenoga aktivizma. Ona svako malo preuzima ulogu prosvjednoga mehanizma, svojevrsni je kanal kojim se izražava otpor političkim strukturama ili jednostavno izražava političke trendove. Ulogu svojevrsnoga društvenoga korektiva glazba, kao i drugi oblici popularne kulture, preuzima nakon Drugoga svjetskoga rata, posebice tijekom šezdesetih, kad je čitav jedan glazbeni pokret preuzeo ulogu predvodnika u društvenoj preobrazbi. Velika glazbena okupljanja postala su simboli novoga doba, novoga poimanja slobode, sve do otvorenoga otpora institucionalnomu ustroju. Glazbena i filmska industrija nudile su suvremene proroke, koji su najčešće propovijedali vrijednosni relativizam. Protagonisti te popularne kulture s vremenom su preuzeli poluge društva, našli su zajednički jezik s radikalnim antidemokratskim pokretima, postali su društveno i financijski utjecajni, a negdje od osamdesetih političke stranke koje su nastajale u njihovu okrilju korak po korak zauzimale su mjesta u parlamentima. Već devedesetih na važnim ministarskim mjestima sjedili su ljudi koji su karijeru započeli koje desetljeće ranije predvodeći ulične nerede i napadajući policiju.
Rusko zbunjivanje
Zapadne demokracije u tom trenutku nisu više bile ono što su tvrdile da jesu, izgubile su svoje normativne temelje, a upravo u to vrijeme pridružila im se Hrvatska, nastojeći biti ono što su one nekoć bile. Različiti protagonisti hrvatske politike, s više ili manje predanosti, u međuvremenu su nastojali integrirati Hrvatsku u institucionalne procese i trendove zapadnih demokracija, istodobno uvjeravajući građane da je to ono za čim su oni uvijek težili. Činjenica da Rusija, igrajući na kartu nedosljednosti zapadnoga svijeta, pokušava sebe prikazati ni više ni manje nego spasitelja kršćanske civilizacije, unosi dodatnu zbunjenost među građane Hrvatske i drugih srednjoeuropskih postkomunističkih zemalja.
U tim okolnostima Thompson uporno podsjeća na temeljne vrijednosti koje čine hrvatsko društvo, a koje vrlo teško pronalaze institucionalnu primjenu u formalnom sustavu odlučivanja hrvatske države. Nasuprot tomu država u skladu sa svjetskim političkim trendovima izdašno potiče projekte u popularnoj kulturi koji su nekoć rušili zapadni svijet, a danas imaju snažan utjecaj na njega. Očito ljudi, pa i oni najmlađi, u toj borbi trendova prepoznaju Thompsona kao jedinoga autentičnoga, onoga koji dosljedno brani temelje društva, svedene pod sintagmu koja doduše nije njegova, ali vrijedi i za njega: vjera, ljubav i domovina.
Nije političar
Mladi ljudi uvijek su u potrazi za vrijednosnim uporištem. Pronalaze ga u obitelji ili u različitim izrazima popularne kulture. No popularna kultura, koja je u dvadesetom stoljeću sama krenula u potragu za konceptom boljega svijeta, izgubila je orijentaciju. Kad je ovladala političkim mehanizmima, pokazala je svoju neuvjerljivost. Ukratko, ljudi vide da politički trendovi, kao i trendovi u popularnoj kulturi koje oni slijede, nisu odraz opće volje. Zato traže način da sami sudjeluju u njezinu oblikovanju. Thompson nudi poticaj. On nije političar, on nema plan upravljanja institucionalnim sustavom. On je samo glazbenik, koji svojim stihovima točno pogađa bilo naroda. Najmanje njih pola milijuna, a vjerojatno i većine. A kako će se ta opća volja pretočiti u političke odluke, to nije na njemu.
ZAOKRET • Od popa prema vjeri
