Studentica treće godine glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu Josipa Klobučar rodom je iz Moslavine, iz Hercegovca. Potječe iz sakristanske obitelji pa se od djetinjstva učila aktivnomu življenju vjere. Odmalena je ministrirala, čitala misna čitanja i pomagala tati u sakristiji u župnoj crkvi sv. Stjepana kralja u Hercegovcu. Slično je i danas.
Gleda nas s boljega mjesta
Rođena je 17. ožujka 2003. u Virovitici. Majka Vesna, djevojački Pleš, i otac Mirko potječu iz Korduna, no njihove su se obitelji, spletom okolnosti, doselile u dva susjedna sela u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji: majčini u Veliku Trnavu, a očevi u Hercegovac. Majka je završila srednju ekonomsku školu u Garešnici i zaposlila se na Općinskom sudu u Garešnici, gdje je ovlaštena zemljišnoknjižna referentica. Otac je završio srednju tehničku školu u Bjelovaru i radio je jako puno poslova, od automehaničara i vozača do poljoprivrednika. Dugo je bio profesionalni vozač, na kraju je razvozio lijekove.
Vesna i Mirko upoznali su se u Hercegovcu i vjenčali se 1995. Tri godine kasnije, 1998., dobili su prvo dijete, kćer Lidiju, a pet godina kasnije na svijet im je došla Josipa. Lidija je doktorica veterine. Otkad su upisale studij, najviše su vremena provodile u Zagrebu, ali su često vikendima posjećivale roditelje na selu. Nažalost, uoči Božića prošle godine, nakon iznenadne i kratke bolesti, umro im je otac Mirko. »Daljnji život moramo nastaviti mama, sestra i ja, u molitvi s tatom koji nas gleda s nekoga boljega i mirnijega mjesta«, zrelo i vjernički spokojna zaključuje Josipa.
Brzo naučila zvoniti
»Poželjela bih svakomu djetinjstvo kakvo smo imale sestra i ja«, radosno pripovijeda. »Voljela sam podjednako i mamu i tatu, ali ipak sam nekako bila tatina kći. Tata je bio glava obitelji i njega sam uvijek ozbiljnije shvaćala. Kada bi postojao problem, uvijek sam se više bojala tate nego mame. Mamu je bilo lakše ‘obrlatiti’. Roditelji su nas odgajali u ljubavi i vjeri. Kada bismo se sestra i ja svađale, tata bi uvijek govorio: ‘Pa vi ste sestre, ne smijete se svađati.’ U takvim situacijama bila sam zahvalna što imam sestru i što mi je probudio svijest o tome koliko je lijepo imati nekoga za igru, razgovor, sreću i pomoć. Ne mogu reći da bi mi život bio dosadan bez sestre, ali sigurno bi bio nepotpun. Odmalena smo i sestra i ja išle s roditeljima u crkvu. Dok sam bila mala, često bi mi bilo dosadno, ništa nisam razumjela, igrala sam se i bila sam malo neposlušna u crkvi. Naš nedjeljni običaj bio je misa, zajednički obiteljski ručak i druženje. Tata nas je učio da se prekrižimo prije jela i zahvalimo Bogu na svemu što imamo. Kako su godine protjecale, došla je moja prva pričest, a u tom periodu i početak mojega ministriranja i čitanja u našoj župnoj crkvi sv. Stjepana Kralja u Hercegovcu. Učio me i sa mnom radio svećenik Vladimir Petrović. Jako sam voljela to što sam radila i tata me i kod kuće poučavao o tome kada se zvoni te kada se obavlja koja ministrantska dužnost. Zvonjenja sam se najviše bojala, ali brzo sam naučila.«
Roditelji su me podupirali
Osnovnu je školu završila u Hercegovcu. »Jako sam voljela ići u školu. Matematiku nisam podnosila od prvoga razreda, ne podnosim ju ni danas. Ali zato mi je hrvatski uvijek bio drag i za taj bih predmet odvajala najviše vremena. Nakon osnovne škole upisala sam gimnaziju u Bjelovaru. Svaki sam dan putovala busom. Odlazilo mi je jako puno vremena na putovanje, ali sam više voljela i to dugo putovanje nego smještaj u učeničkom domu. Nisam mogla zamisliti da dođem iz škole i da ne mogu trčati po svojem prostranom dvorištu, igrati se sa svojim životinjama i družiti se s roditeljima i obitelji. Bilo mi je teško kad je sestra otišla na fakultet u Zagreb jer sam nakon cijeloga života provedena s nekim naglo ostala sama. Dosta se mojih prijatelja ‘razbježalo’ po srednjim školama u okolici Hercegovca pa nisam imala previše ekipe za druženje. Kako sam odrastala, u crkvi sam bila sve aktivnija, tata me puno toga naučio jer je on bio neslužbeni sakristan. Došla sam i do toga stadija kad sam mogla podučavati druge. Radila sam to s guštom. Cijeli sam život voljela glumu i u njoj se pronalazila«, kaže Josipa Klobučar.
I čitanje u crkvi još ju je više približavalo glumi, svjedoči naša sugovornica i nastavlja: »Shvaćala sam sve više i više to da želim dijeliti s drugima riječi koje je netko zapisao na papiru. Nakon završetka srednje škole, 2021. na ljetnom roku upisala sam studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u slučaju da na jesen ne prođem na prijemnom za glumu. Nažalost sam ostala godinu dana na tom fakultetu jer nisam upala na željenu akademiju. No 2022., nakon mjeseci i mjeseci truda i rada, iz drugoga pokušaja, upisala sam studij glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Mojoj sreći nije bilo kraja. Jako sam dugo molila za to, roditelji su me podupirali da idem za svojim snovima. Bojala sam se prijemnoga s pitanjem u glavi: ‘Što ću ako ne uspijem?’ Noć prije prijemnoga ispita otišla sam do crkve Sveta Mati Slobode na Jarunu, sjela na klupicu i molila krunicu. Mirna srca, vratila sam se u studentski dom i predala sutrašnji dan i svoj nastup u Božje ruke. Imala sam neki osjećaj da će sve dobro proći.«
Za ambonom u svojoj životnoj crkvi
»I danas njegujem svoju vjeru i otvoreno govorim o njoj. Akademija je sredina u kojoj nema puno vjernika pa je ponekad izazovno biti vjernik u takvu okružju. S obzirom na to da je to specifičan fakultet, nekad bude jako teških dana u kojima mi pomažu isključivo vjera i molitva. Ne znam kako bih kroz neke situacije prošla bez vjere. Čim se pomolim i dam svoju brigu u Božje ruke, nekako mi bude lakše i osjećam se mirnijom. Kad sam u Hercegovcu, među svojima sam, i odmah za ambonom u svojoj životnoj crkvi.
Tata je imao ključnu ulogu za moj i naš vjerski život. Uvijek nas je podsjećao na to da zahvalimo Bogu za sve što je prošlo dobro, ali i za nešto što možda nije bilo onako kako smo mi zamislili. No ono najvažnije, uvijek nas je učio da prihvaćamo, volimo i ne osuđujemo druge ljude. Često je znao govoriti: ‘Ako stisneš šaku, ne možeš ništa dati niti išta dobiti u nju.’ Učio nas je da budemo pravedne i poštene te da nikad ne uzimamo ono što nije namijenjeno nama. Govorio je da je život težak i nepravedan, ali unatoč tomu borimo se jer Bog već ima plan za nas. Bog nas nikada ne će ostaviti same, zato se ne trebamo brinuti.
Nakon tatine smrti osjećala sam neopisiv mir i dandanas imam osjećaj da je on i dalje ovdje, osjećam njegovu toplinu i prisutnost. Ne mogu zamisliti što bi mi bilo sidrište u ovim trenutcima da nemam vjeru. Vjeru u život. Vjeru u ljubav. Vjeru u Svjetlost.«
Ljudi imaju mnogo pitanja o vjeri koja se boje postaviti
