DUGOGODIŠNJI UČITELJ ALOJZIJE AGA O KLJUČNOJ ULOZI UČITELJA »Da, dobro ste čuli, ja sam bio odgojitelj«

Snimio: V. Janjić | Dugogodišnji učitelj Alojzije Aga (74) iz Nove Gradiške govori o svojem pedagoškom iskustvu

Sve učestalije vijesti o nasilju u školama, pogotovo one s kobnim posljedicama koje dolaze sa sjevernoameričkoga kontinenta, ali i neki događaji nasilja među maloljetnicima u hrvatskim školama, ne mogu ostaviti čovjeka ravnodušnim. Suvremene bi pedagogija, sociologija i psihologija imale što o tome reći, no dojam je da ne nalaze uvijek prave odgovore. Kad bi se ozbiljno uzeo poziv pape Franje da je današnjemu svijetu potrebna mudrost starijih, onda bi se, kad je riječ o školstvu, mogao poslušati i glas iskusnih učitelja, koji u nogama imaju mnogo kilometara odgoja. Jedan je od njih i Alojzije Aga, rođen u Novoj Gradiški prije 74 godine.

Rukopis nove knjige

Rano djetinjstvo proveo je u Cerniku, gdje je pohađao prva četiri razreda osnovne škole, a daljnje školovanje i realnu gimnaziju završio je u Novoj Gradiški. Na Pedagoškoj akademiji u Slavonskom Brodu stekao je zvanje učitelja razredne nastave i hrvatskoga jezika. Kao učitelj službovao je u Davoru, Cerničkoj Šagovini, Baćindolu i Cerniku. Uz učiteljski posao bavio se proučavanjem povijesti rodnoga kraja, literarnim stvaralaštvom i organizacijom kulturnih manifestacija u školi i mjestu. Posebno se isticao svojim kulturnim radom u franjevačkom samostanu u Cerniku. U publicistici se pojavio kao suautor monografije o 125 godina razvoja školstva u Cerniku. Posebno se istaknuo u otkrivanju masovnih komunističkih zločina na novogradiškom području, a pomno je proučavao povijest stradavanja Hrvata na križnom putu nakon završetka Drugoga svjetskoga rata. Iz svega što je rekao u razgovoru može se zaključiti jedno: ključna je u čovjekovu životu uloga učitelja. To je obrazložio na svojem osobnom i profesionalnom primjeru.

»Kamenu sjekiru koju sam pronašao, još kao dijete, u grabi stare pilane ‘Marijevac’, u zaseoku u kojem i danas živim, predao sam svomu učitelju Josipu Kovačeviću. Bio je to početak mojega zanimanja za povijest, posebno onu mjesnu«, rekao je učitelj Aga, koji je, u duhu povjesničara, objasnio i otkud dolazi njegovo prezime. »Moj je djed bio knez u selu pa su ga prozvali ‘aga’, što je u vrijeme vladavine Turaka bio najniži oblik vlasti. Tako je djedov nadimak mojoj obitelji postao prezimenom.«

»Uz učitelja Kovačevića ponosno ističem i ime svoga vjeroučitelja pokojnoga o. Julija Jančule. Iako su njegovi bili podrijetlom Slovaci, on se više osjećao Hrvatom. Prikupljao je povijesne podatke o događajima i ljudima iz našega kraja. Sve je vrlo brižljivo pohranjivao u samostansku spomenicu, odnosno otisnuo u prigodnoj knjizi ‘Franjevci u Cerniku’ koja je doživjela dva izdanja: prvo 1980., a drugo 31 godinu kasnije, 2011. godine. Cerničani su mu se odužili na najbolji mogući način imenovavši ulicu u blizini franjevačkoga samostana po njemu.«

Učitelj Aga s ponosom je pokazao i rukopis svoje nove knjige »Ispod lipovice stare« u kojoj opisuje povijesne događaje i povijesne ličnosti o kojima o. Jančula nije pisao, ali ga je taj vjeroučitelj nadahnuo. Naslov je knjige i prvi stih cerničke himne. Nažalost, kako to obično biva, za kulturu nema novca, pa tako i to kulturno blago, s povijesnom građom i vrijednom dokumentacijom, još uvijek čeka bolja vremena za tiskanje. No učitelja Agu tješi ono što mu je o. Jančula davno rekao: »Što se zapiše, ostaje!«

Družiti se s dugogodišnjim učiteljem a ne razgovarati o njegovu pedagoškom iskustvu bio bi promašaj. »Punih 40 godina proveo sam u odgoju. Da, dobro ste čuli, ja sam bio odgojitelj. Danas se učiteljski poziv uglavnom svodi na zanimanje kao i svako drugo. Osobno nisam djecu samo učio, nastojao sam ih i oblikovati da budu i što bolji ljudi. Govorio sam im da se ono što trebaju naučiti za ocjenu nalazi u knjizi, a kako se treba vladati i ponašati u školi, u društvu i obitelji za to ih ja pripremam.«

Stvari postavljene naopačke

»Kad sam svoga profesora na akademiji oslovio s ‘druže profesore’, odgovorio mi je: ‘Kolega, mi nismo skupa čuvali koze!’ Bilo je to u komunističkom vremenu, ali obiteljski i građanski odgoj nije se zaboravljao. Sam izraz ‘druže’, kao i danas ‘učitelju’, bez onoga ‘gospodine’, degradirao je učiteljski poziv. Reklo bi se da je to sitnica, ali nije. Dovoljno je pogledati što se događa u SAD-u, kada svako malo učenik uzme oružje i ubije na desetke učenika i učitelja. Više nema autoriteta. Kad ubiju učitelja ili profesora, neki smatraju da su napravili veliko djelo. Učiteljstvo je izgubilo ugled i dostojanstvo u društvu. Kad bih danas pomilovao dijete, odmah bih valjda bio optužen za pedofiliju. Hladna tehnologija zamijenila je otčinski i roditeljski odnos učitelja i djeteta. Neke za nas do sada nepoznate ideologije sve više uzimaju maha pa ako treba i na najagresivniji način. K tomu, kakve sve igrice djeca mogu naći na internetu! Pregaziti ili ubiti čovjeka u njima računa se kao nešto pozitivno. No to je mnogo stariji problem jer američka su se djeca naraštajima oduševljavala kad bi kauboji ubijali domorodce Indijance. Neke su stvari u današnjem društvu postavljene naopačke. Treba li se onda čuditi nad agresijom u školama?« upitao je učitelj po zvanju i poslanju.

IZVORGlas Koncila br. 9/2018.
Prethodni članakU POTRAZI ZA SAVRŠENIM ZVUKOM Kakva kultura, takvi glasoviri
Sljedeći članakZAŠTO POLITIČARI ZNAJU SURAĐIVATI SAMO NA LOKALNOJ RAZINI? Žele li političari služiti općemu dobru?