Solinske svečanosti, jedna od prekretnica u djelovanju Katoličke Crkve u komunističkoj Jugoslaviji, započele su u rujnu 1975. i godinu dana kasnije kulminirale u jubilejskoj proslavi koja je u znaku kraljice Jelene i obljetnice prvoga hrvatskoga marijanskoga svetišta Gospe od Otoka okupila stotine tisuća hrvatskih vjernika. Iz solinske »svete godine« izrastao je višegodišnji jubilejski ciklus hodočašća i veleslavlja pod nazivom Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Dio toga gibanja bila je i Branimirova godina u Ninu 1979.
»Pastoral veleslavlja« izazivao je nemale šokove u redovima komunističkoga režima i postavljao brojne upitnike. Kako zabraniti masovno svjedočenje katoličke vjere u zemlji koja je, premda službeno ateistička, u svojim ustavnim i zakonskim paragrafima ipak garantirala slobodu vjere? Što bi na novi val represije prema Crkvi rekao svijet o Jugoslaviji, sudionici naoko miroljubivoga pokreta »nesvrstanih« i zemlji »socijalizma s ljudskim likom«? Kakvo će stajalište prema Crkvi zauzeti neka nova politička garnitura koja će na vlast doći nakon tada već prilično vremešnoga diktatora Tita, koji je i nekih pola godine nakon zbivanja u Ninu preminuo? No jedno je bilo sigurno – nad Crkvom je trebalo nastaviti obavještajnu represiju. Svaki pokret Crkve, kao uostalom i svih godina nakon komunističkoga prevrata, motrila je Udba.
Režim je Crkvu smatrao svojim glavnim neprijateljem
Tom se temom u svojem doktoratu o represivnom djelovanju Udbe na području Zadra bavio i mladi povjesničar dr. Luka Knez. »Režim je Crkvu smatrao svojim glavnim neprijateljem. I u tom su odnosu stvari u principu bile iste od 1945. do 1990. godine. Katolička je Crkva za režim bila na političkoj, duhovnoj i ideološkoj razini glavni neprijatelj. Crkva je osim duhovne razine bila i svojevrsna brana hrvatskoga naroda. Uz nju su se vezivali brojni intelektualci i svi krugovi koje je režim smatrao svojim neprijateljima«, podsjeća povjesničar dr. Knez i dodaje: »Metode nadzora bile su različite. Osamdesetih godina vidljivo je da se želi ublažiti represija prema Crkvi. Želi se privući što je moguće više ljudi u političku organizaciju Socijalističkoga saveza radnoga naroda, uključujući i vjernike, koji bi se tako politički aktivirali. To je bila prikrivena politika kojom se htjelo anestezirati djelovanje Katoličke Crkve. Ali to ne znači da se represija, napose ona tajna, ublažila. Sve se i u tom desetljeću odvijalo kao i ranije: postavljanje prislušnih uređaja, tajno snimanje (zvukom i slikom) velikih proslava i propovijedi svećenika, nadzor tiska.«
»Zanimljiv je u to vrijeme bio i slučaj svećenika Jose Kokića, koji je bio župnik u Škabrnji i 1986. je za Vjesnik Zadarske nadbiskupije napisao članak da se vjernik, posebice mladi vjernik, može teško pronaći u tom ateističkom društvu. Bio je zato progonjen. U vrijeme kada sam ja pohađao nadbiskupsku klasičnu gimnaziju on je bio moj ravnatelj. I pričao mi je svoja svjedočanstva, kakvi su to bili progoni«, rekao je dr. Knez i o konkretnom djelovanju Udbe krajem sedamdesetih i osamdesetih na prostoru Zadra dodao: »Također su bile ozvučene i telefonske linije Zadarske nadbiskupije. Bila je provođena i akcija kodnoga imena ‘Velebit’ u sklopu kojih su se slušale telefonske linije nadbiskupa Marijana Oblaka i drugih prelata. A aktivna je bila i suradnička mreža. Zadarsku nadbiskupiju, zbog njezina posebnoga statusa, režim je smatrao i nekom vrstom vatikanske obavještajne službe koja preko Zadra protura ideje protiv komunističkoga sustava.«
Hrabro držanje svećenika Pavla Kere
Posebnu je zabrinutost i kod Udbe izazvala Branimirova godina 1979. u Ninu. »Jedan suradnik zadarske Udbe, katolički svećenik pod kodnim imenom ‘Stefanija’, imao je zadatak da snimi cijelu proslavu u Ninu. Taj je materijal poslan u Beograd. I na temelju toga materijala budući su se obavještajci školovali tijekom osamdesetih o tome kako ‘neprijateljski’ djeluje Katolička Crkva.«
Sveprisutna Udba stavljala je teške kušnje i pred katolički kler, ne samo u smislu možebitne fizičke represije, nego i u nemoralnim ponudama za suradnju s obavještajnim službama. U tom smislu povjesničar dr. Knez navodi hrabro držanje zadarskoga svećenika Pavla Kere. »Vrbovanje katoličkoga svećenika ili redovnice nosilo je i određene probleme. To je prije svega ona duhovna razina. Nije bilo isto vrbovati svećenika ili, primjerice, nekoga hrvatskoga emigranta. Na zadarskom području bilo je nekoliko vrbovanih svećenika i redovnica. Don Pavlu Keri na različite su načine prilazili, želeći ga pridobiti za suradnju. On je njima bio zanimljiv jer je bio generalni vikar Zadarske nadbiskupije. Dakle, druga osoba uz nadbiskupa Oblaka, što bi značilo da bi službe tako mogle izravno nadzirati i zadarskoga nadbiskupa. U jednoj su se prilici ponudili čak i za pomoć – da će vlasti osigurati da se protupožarno osigura katedrala sv. Stošije. On je vješto izbjegavao te pokušaje i ostao je dosljedan svojim uvjerenjima i pozicijama Katoličke Crkve. I nisu ga uspjeli pridobiti za suradnju. Za Zadarsku je nadbiskupiju svojstveno da je uspijevala u igri nadmudrivanja s režimom. O tome govori i podatak da je na širem zadarskom području osamdesetih izgrađeno pet crkava«, pojasnio je dr. Knez.
»Njegova namjera nije bila pomoći Crkvi, nego stvoriti paravan«
Povjesničar dr. Knez za potrebe je svoje doktorske disertacije, kao i za druge znanstvene radove koje je dosad objavio, proučio tisuće dokumenata, izvještaja, analiza, »direktiva« koje je izrađivala zloglasna Udba. Unatoč tomu što je materijal ponekad mogao biti zbunjujući, pa i kontradiktoran, pouzdano je došao i do imena dugogodišnjih suradnika koji su svoj doprinos jugoslavenskoj obavještajnoj mreži dali vjernom poslušnošću i suradnjom »na liniji klera«, odnosno dojavljujući informacije o držanju svećenika i (nad)biskupa. Sugovornik je vrlo indikativnim ocijenio slučaj veleposlanika bivše Jugoslavije pri Svetoj Stolice.
»Ivica Maštruko veleposlanik je postao tek 1989. godine. I ono što sam o njegovu slučaju istražio i objavio već se pokušalo relativizirati tezom da su baš svi koji su bili u diplomaciji na ovaj ili onaj način bili povezani s obavještajnim službama. Njegova suradnja s obavještajnim sustavom formalno je počela 1983. i 1984. godine. U tom razdoblju on ima pseudonim ‘Katolik’ i formalno je vrbovan u zadarskoj Službi državne sigurnosti. Njegov je zadatak bilo praćenje sociologa i filozofa na Filozofskom fakultetu u Zadru. Ali kao sociolog religije bio je u pojedinim slučajevima instruiran da prati i Katoličku Crkvu«, navodi dr. Knez i dodatno pojašnjava: »Evo kako je to izgledalo. Maštruko je raritetan slučaj jer je bio član Partije (a članove Partije rijetko su vrbovali za suradnju) te visokorangiran partijski djelatnik, zastupnik u saboru SR Hrvatske. U Zadarskoj nadbiskupiji bio je problem sa sjemeništarcima – kada bi oni završili sjemenište, to im se nije priznavalo kao škola. Maštruko je u dogovoru sa Službom državne sigurnosti rekao da će u Saboru pokrenuti to pitanje. Stvarno je tako i bilo i u javnosti je ispalo da je on taj koji pomaže Crkvi. Ali ako se to prati kroz dokumentaciju, njegova namjera nije bila pomoći Crkvi, nego stvoriti paravan. I u tome je na neki način i uspio – nakon rasprave u Saboru nadbiskup Marijan Oblak u znak zahvale pozvao ga je na večeru i zahvalio mu. Kroz takve odnose on je ostvarivao i povjerenje zadarskoga nadbiskupa, a time se koristio da bi ga pratio.«
Sve to može otvoriti i nelagodna pitanja koja se odnose na devedesete, na razdoblje tranzicije. Kako je izgledala transformacija obavještajne mreže, odnosno tko je ostao »stari suradnik« na linijama »novih služba« i jesu li i dalje ostali zanimljivi »stari zadatci«, među kojima je i neprestano praćenje djelovanja Katoličke Crkve? Na tom bi se tragu mogla još nizati brojna pitanja i dvojbe. O konkretnom slučaju povjesničar dr. Knez zaključuje: »Prema informacijama kojima ja raspolažem, dokumenti o Ivici Maštruku kao suradniku zadarske Službe državne sigurnosti bili su poznati našim vlastima devedesetih. Nevezano za to, on je nastavio i nakon pada komunizma obnašati razne javne funkcije.«
