»Tres pastorinhos« (Troje pastirića) – tako Portugalci od milja nazivaju svetoga Franju i Jacintu Marto te službenicu Božju Luciju s. Mariju, koji svojom jednostavnošću i danas osvajaju srca i potiču na obraćenje

Zaputi li se hodočasnik iz svetišta prema središtu stare Fatime, putokazi će ga voditi prema Aljustrelu, selu u kojem su rođeni Franjo, Jacinta i Lucija, vidioci koje Portugalci od milja nazivaju pastirićima. Tek 800 metara od golemoga svetišta pogled puca prema krševitu krajoliku prekrivenu maslinama, hrastićima i suhozidima; u jednom toru bleji pet-šest ovaca i prilazi u nadi za kakvim zalogajem. Odmakne li se dva kilometra od svetišta, hodočasnik će proći pokraj velikoga spomenika na kružnom toku koji prikazuje dvije djevojčice i dječaka s ovcama. Uskoro će se naći na ulazu u Aljustrel. Ondje kao da je vrijeme stalo. Rodna kuća Franje i Jacinte Marto, kao i rodna kuća Lucije dos Santos, autentične su kamene prizemnice s drvenom stolarijom i štalskom ogradom. I bunar Arneiro, gdje su djeca provodila vrijeme u molitvi i igri i gdje im se ukazao anđeo prije Gospe, i špilja u Cabecu, uronjeni su u prirodu i ispunjeni zvukom vjetra u koji se ponekad umiješa glasna molitva, ovčji meket i pjev ptica. Tek fasade na nekim kućama, nekoliko suvenirnica i pokoji kafić razlikuju mjestašce od njegova izgleda 1917. kada se 13. svibnja prvi put Gospa od Krunice ukazala u obližnjoj Irijskoj dolini. Nakon šest ukazanja u šest uzastopnih mjeseci Franjo je ubrzo umro (1919.), a nedugo zatim i Jacinta (1920.). Lucija je nastavila prenositi poruku i doživjela je 98 godina. Najmlađim svetcima nemučenicima u Crkvi Franjo i Jacinta postali su godine 2007., a Lucija je 22. lipnja 2017. proglašena službenicom Božjom.

Pastirići i ukazanja u lokalnom sjećanju

Što »pastorinhos« danas znače mještanima i hodočasnicima pitali smo Danielu Silvu de Oliveiru, vlasnicu suvenirnice preko puta memorijalne kuće Franje i Jacinte. »Ljudi se mnogo mole pastirićima, neki čak i više nego Gospi. Jacintina nećakinja, kći njezina najmlađega brata Joăa, stanuje preko puta – to je starica koju možete vidjeti ispred Jacintine kuće. Mi lokalci ovdje smo ostali jer su nam ukazanja donijela i posao«, rekla je žena iz suvenirnice za Glas Koncila.

U razgovoru se prisjetila teških vremena u kojima su se ukazanja dogodila, očuvanih u mjesnom sjećanju. »Mojoj su baki nadjenuli ime Lucia, po vidjelici Luciji dos Santos. Kada se udavala, otišla je u općinu po rodni list. Imala je što vidjeti; umjesto Lucia pisalo je da se zove Luisa – vlasti nisu htjele dopustiti da se itko zove Lucia, Francisko ili Jacinta, kako bi zataškale ukazanja. Onoga ključnoga dana pred posljednje ukazanje, kada se očekivalo najavljeno čudo, roditelji Jacinte i Franje zatvorili su se u kuću puni straha, bojeći se da će ih ljudi linčovati, a možda i ubiti ako se nikakvo čudo ne dogodi«, ispričala je mještanka de Oliveira.

Posjet pape Franje Portugalu i molitva za mir sa 200 tisuća mladih na mjestu ukazanja prigoda je za podsjećanje na smisao fatimske poruke i njezine glavne protagoniste – Gospu i troje siromašne i neuke, osobnošću i karakterom izvanredne djece.

Jacinta: »Želim trpjeti za obraćenje grješnika«

U bazilici Naše Gospe od Krunice koja dominira fatimskim svetištem lijevo od oltara nalazi se grobna ploča s kipom ozbiljne djevojčice s janjetom. Ondje moli mnoštvo hodočasnika. Godine 1935. lijes male Jacinte otvoren je i, petnaest godina nakon smrti, njezino je lice bilo neraspadnuto. Postupak beatifikacije biskup Leirije pokrenuo je 1949., a 1951. njezini su ostatci preneseni u baziliku svetišta. Jedan od ključnih dokumenata za prosudbu fatimskih događaja svakako su sjećanja o Jacinti koja je na zahtjev biskupa Alvaresa Corriea da Silve 1935. napisala Lucija.

Najmlađa od troje vidjelaca, Jacinta po je naravi bila živahna i svojeglava, vrlo darovita za ples. Dolazeći iz pobožnih katoličkih obitelji, i ona i Franjo i Lucija po izričitu su naputku roditelja svaki dan molili krunicu. Ukazao im se anđeo i predstavio kao anđeo mira i anđeo Portugala te ih naučio nekoliko molitava, rekavši im da mole za grješnike: »Molite, mnogo molite! Presveta Srca Isusa i Marije imaju s vama osobite nakane.« Prilikom prvoga ukazanja u Irijskoj dolini 13. svibnja 1917. prelijepa »Gospođa« u bijelom rekla je da dolazi iz Neba, pitala je djecu hoće li prihvatiti trpljenja koja im Bog šalje kako bi zadovoljila za grijehe te moliti za obraćenje grješnika. Kada su odgovorila potvrdno, rekla im je: »Mnogo ćete trpjeti, ali će vas milost Božja jačati.«

Pastirići su »vidjeli sebe uronjene u Boga« kao u veliko svjetlo, kako je to Lucija opisala. Treće ukazanje bilo je najdramatičnije; djecu je potreslo viđenje pakla i Gospino objašnjenje da je pakao posljedica grijeha te da Bog želi spasiti grješnike ustanovljenjem pobožnosti prema njezinu Prečistomu Srcu. Rečenica da »mnogo duša odlazi u pakao jer se za njih nitko ne žrtvuje i ne moli« posve je zaokupila Jacintu. Postala je ozbiljna, misaona osoba, zabrinuta zbog grijeha koje ljudi čine ne razumijevajući tragičnost takva izbora. Nije propuštala ni jednu priliku da prikaže žrtvu za obraćenje grješnika. Lucija svjedoči da je, kad je već bila oboljela od španjolske gripe, jednom prilikom rekla: »Tako me boli glava i tako sam žedna! Ali ne ću piti, treba trpjeti za grješnike!« Njezino najveće iskušenje bila je najava da će umrijeti u bolnici u Lisabonu, potpuno sama, bez bratića i roditelja. To je zdušno prihvatila.

Franjo: »Ja bih najprije želio razveseliti Gospodina«

Desno od oltara u bazilici kiparski je prikaz dječaka pastira – grob svetoga Franje Marta. Franjo, Jacintin stariji brat i Lucijin bratić, bio je po naravi miran i popustljiv, suosjećajan prema životinjama i ugroženim osobama. Nakon ukazanja najradije se povlačio u osamu, molio i razmišljao. Najveća su neugoda za nj bile gomile ljudi koji su tražili djecu, ispitivali ih i molili za zagovor. Za razliku od Jacinte, koju je duboko zaokupio misterij pakla i spašavanje grješnika žrtvom i molitvom, Franjo je bio duboko zaokupljen misterijem Presvetoga Trojstva i činjenicom da je Bog žalostan zbog grijeha. »Mi smo gorjeli u onom svjetlu koje je Bog, a nismo ostali spaljeni. Kakav je Bog? Ne, to se ne može izreći! I nikada to ne ćemo moći! Ali strašno je to što je on žalostan«, njegove su riječi. Na Lucijino pitanje što mu se više sviđa, »tješiti Gospodina ili obraćati grješnike«, dao je prednost prvomu. Posljednja rečenica koju je Gospa izgovorila u Fatimi bila je upravo: »Neka više ne vrijeđaju našega Gospodina koji je već previše izvrijeđan!« To se Franje veoma dojmilo. Smrt od španjolske gripe dočekao je mirno, znajući da ide u Nebo, gdje će »vidjeti Gospodina«.

Lucija: »Gospodin želi da se kaže ljudima kako se pokora sastoji u žrtvi«

Lucija se kao najstarija u trolistu fatimskih vidjelaca morala nositi s najviše iskušenja. S Gospom je razgovarala jedino ona, Jacinta ju je vidjela i čula, a Franjo samo vidio. Unutrašnje iskušenje bila je sumnja u ukazanja koja je posijao tadašnji župnik, rekavši joj da se i đavao može prikazati u svijetlom liku. Do trećega ukazanja u srpnju, kada su se sumnje raspršile, dvojila je bi li trebala ići u Irijsku dolinu. S protokom vremena sve je više ljudi htjelo razgovarati s djecom, preporučiti im svoje bolesne, moliti s njima, tako da više nisu mogla čuvati ovce. U Irijskoj dolini Lucijini su roditelji imali polja koja je velik broj hodočasnika uništio pa je obitelj osiromašila, a Lucijin je otac počeo piti. Najteža su joj bila kućna zlostavljanja; dok su Franjini i Jacintini roditelji štitili svoju djecu, Lucijina je majka smatrala da šire laži i izmišljotine pa ju je nastojala prisiliti da prizna laž, ne birajući način. Među najdojmljivijim su redcima Lucijinih memoara opisi pritisaka kojima je tadašnji načelnik općine Arturo de Oliveira Santos nastojao djecu nagnati na priznanje da su sve izmislila. Na prijevaru ih je odvezao do mjesta gdje ih je ispitivao i nastojao podmititi vrijednim predmetima i novcem te ih je potom dao zatvorili. Prijetili su da će ih ubiti, u što su djeca povjerovala, ali nikakvi pritisci nisu djelovali; djeca su znala da je laž grijeh. Nakon Franjine i Jacintine smrti, na preporuku leirijskoga biskupa, Lucija je pod lažnim imenom primljena u Zavod sestara sv. Doroteje u blizini Porta. Sa šesnaest godina, 1923., stupila je u redovničku družbu Kćeri Marijinih, u istom zavodu, te je do 1937. živjela uglavnom u Španjolskoj. Ondje joj se 1925., 1926. i 1929. ukazuju Gospa i Isus tražeći do nje širenje pobožnosti prema Presvetomu Srcu Marijinu i ispunjenje zahtjeva Gospe u Fatimi – da papa posveti Rusiju Prečistomu Srcu. Vrativši se u Portugal, 1948. postala je karmelićankom u samostanu Coimbri, gdje je provela ostatak života. Kardinal José Saraiva Martins, koji je prijateljevao s Lucijom, opisao ju je kao »inteligentnu, pouzdanu osobu s istaknutim smislom za humor«. U znamenitom pismu kardinalu Cafarru 1980. sestra Lucija napisala je da će se »posljednja bitka između Boga i Sotone voditi oko braka i obitelji« te je poručila da su molitva krunice i žrtva moćno sredstvo u borbi.

Portugal 2023.: Sjeća li se itko Gospine poruke?
Na Lucijinu molbu da ozdravi bolesnike Gospa je 13. rujna 1917. odgovorila: »Neke ću ozdraviti, druge ne ću. Moraju se popraviti! Neka mole oproštenje svojih grijeha!« U središtu je fatimske poruke grijeh i obraćenje – poruka da je grijeh objektivno zlo, uzrok ovozemaljske i vječne propasti. Nakon revolucije 1910. u Portugalu su vlasti i »liberalni« tisak nastojali maksimalno oslabiti »nazadni« utjecaj vjere i Crkve. Ateističko-hedonistički pogled na svijet sve je manje ostavljao prostora za govor o dobru i zlu. Nakon ukazanja osnovan je Komitet za propagandu i raskrinkavanje klerikalnih manevara te su vlasti upriličile svetogrdnu procesiju i dale posjeći česminu iznad koje su djeca vidjela Gospu, a poslana je i republikanska straža na konjima da rastjeruje hodočasnike. Godine 1922. u kapelicu izgrađenu na mjestu ukazanja podmetnuta je bomba koja ju je uništila. Unatoč tomu, val marijanske pobožnosti zahvatio je Portugal i Europu. I danas se svake večeri u svetištu, nakon večernje krunice u procesiji svjetla, po jedna Zdravomarija izmoli za mir u svijetu, obraćenje grješnika i papu – što daje nadu da ključna poruka koju je Gospa uputila preko »pastirića« nije zaboravljena.