Ako postavimo pitanje najintimnijoj dubini ljudskog srca: Kakvu djecu želite imati? Kakve ljude želite susretati u svom životu? Kakve odnose želite živjeti među ljudima? – sigurno bismo od svakog čovjeka dobre volje čuli odgovor: »Želim imati dobru djecu, želim susretati dobre ljude, želim da ljudi budu dobri jedni drugima i da poštuju jedni druge!« To je želja svakog čovjeka ispravne savjesti koji priznaje objektivnu razliku između dobra i zla.
Dakle, nije dovoljno da čovjek mnogo toga znade; važno je da čovjek bude tako odgojen da uvijek bira dobro, a odbacuje zlo; da usvaja vrijednosti istine, pravednosti i dobrote prema svakom čovjeku. To zovemo odgojem srca i savjesti.
Čovjek može biti vrlo naobražen, a da bude zloban i opak; čovjek može biti moćan, a da bude nepravedan; čovjek može biti i bogat, a da bude zao; čovjek može imati lijepo lice, a da bude zločinac.
Isus kaže: »Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.« (Lk 6, 45)
Ispravan vjerski odgoj djece od najranije dobi mogu pružiti djeci samo vjerničke obitelji koje vjeru žive uvjerenjem i životnom praksom. Takvi roditelji iz punine srca ulijevaju u duše i savjesti djece cjelovitu vjeru Crkve, uvode riječju, molitvom i primjerom djecu u najsvetiji odnos prema Bogu Stvoritelju i Spasitelju. Iz tog odnosa raste i pravi odnos prema čovjeku. Tko od djetinjstva nauči ljubiti i poštivati Boga, nužno uči poštivati i voljeti čovjeka.
Vjernički život u punom smislu je milosni život prijateljstva i ljubavi s Bogom. Stoga je cilj kršćanskog odgoja svrhunaravan. Svrhunaravna sredstva su: slušanje riječi Božje, molitva, sakramenti, osobito ispovijed i euharistija.
To čini vjernički život! Tu se dobiva snaga Božja za kršćansku dosljednost! Bez tih svrhunaravnih izvora istine, ljubavi i milosti nije moguć vjernički odgoj.
Iz knjige »Vjeruješ li ovo?«, Glas Koncila, 2005., str. 78.-81.
