LUTANJA U OSOBNOJ MOLITVI Kako moliti srcem?

Snimio: B. Čović

Kad netko moli bez prisile i moranja, rado i s ljubavlju, takva se molitva naziva molitva srcem. Raspoloživost za molitvu, međutim, tek je preduvjet i dobar početak, ali ne i završetak molitve srcem. Molitva srcem doživjet će razvoj ako molitelj nastavi u molitvi sudjelovati – srcem. Već u Starom zavjetu, kada Bog preko proroka Izaije upućuje kritiku svomu narodu, primjećuje se da molitva može proteći bez sudjelovanja srcem: »Jer mi narod ovaj samo ustima pristupa i samo me usnama časti, a srce mu je daleko od mene« (Iz 29, 13).

U srcu su korijeni gledanja

Farizej koji moli u Hramu primjer je čovjeka čije srce nije uključeno u molitvu. To se vidi po njegovu pogledu koji je usmjeren prema drugim ljudima i njihovim grijesima, a vlastito srce ostaje isključeno iz promatranja. Budući da je zanemario svoje srce, farizej ostaje slijep jer u srcu su korijeni gledanja. Nije najveći problem što i on griješi – a to je sigurno – nego što je uvjeren da je potpuno pravedan i da mu obraćenje nije potrebno. Slijep je za sebe, a uvjeren da vidi.

Bez sudjelovanja srcem Božja riječ ne će doprijeti do svoga cilja. Tko nije svjestan svoga srca, ne će shvatiti da djelovanje Božje riječi ne ovisi jedino o sijaču i sjemenu, o riječi zapisanoj na papiru ili o onoj koja je izgovorena, nego da je na kraju odlučujuće srce.

Za razliku od njega carinik u molitvi sudjeluje srcem. To se vidi po tome što svoj pogled okreće prema sebi, uviđa svoj grijeh i kaje se. Budući da vidi svoju nutrinu, moguće mu je započeti proces promjene.

Kad se čita ili sluša Božja riječ, može se to događati bez sudjelovanja srca. »Mnogi od njegovih učenika čuvši to rekoše: ‘Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?’« (Iv 6, 60). Tako su Isusovi učenici doživjeli njegove riječi o njegovu tijelu kao hrani i krvi kao piću i otišli od njega. Za taj svoj čin – napuštanje hoda za Isusom – okrivili su Isusa i njegove riječi koje se zbog »tvrdoće« ne mogu ni slušati, a kamoli razumjeti.

Na kraju odlučujuće srce

Drugi je pristup Božjoj riječi pogled u vlastito srce. Tada se mijenja perspektiva i postavlja drukčije pitanje: Možda se ne radi jedino o Isusovoj riječi? Možda nije tvrda njegova riječ, nego vlastito srce koje je neobrađeno, neprobuđeno, nerazvijeno?

Bez sudjelovanja srcem Božja riječ ne će doprijeti do svoga cilja. Tko nije svjestan svoga srca, ne će shvatiti da djelovanje Božje riječi ne ovisi jedino o sijaču i sjemenu, o riječi zapisanoj na papiru ili o onoj koja je izgovorena, nego da je na kraju odlučujuće srce. Ako srce nije probuđeno ili ako je kamenito, Božja riječ ne će donijeti ploda. Pa makar bila i Božja.

IZVORGlas Koncila br. 44/2017.
Prethodni članakŠTO DONOSI »IZJEDNAČAVANJE« DETAŠIRANIH RADNIKA S DOMAĆIMA? Ukidaju li moćni konkurentnost slabijih?
Sljedeći članakPLODAN PISAC I MUČENIK LEONARD BAJIĆ Imao je »mistično oko«