O majci koja ne će biti Zagrepčanka godine, ali njezina zahvalnost veća je od svih nagrada grada, pisao je u Večernjem listu Boris Beck. Mediji su izvijestili da je nedavno u KBC-u Zagreb obavljena rijetka i teška operacija: dječačiću je odmah nakon porođaja u dvosatnoj operaciji, u kojoj je sudjelovalo dvadeset liječnika i sestara, uklonjen za život opasan tumor. Dječakova je majka ispričala za televiziju da se tumor otkrio na ultrazvuku u šestom mjesecu trudnoće i da su je liječnici odmah pitali želi li trudnoću prekinuti. »Ja sam naravno odbila prekid trudnoće. To mi nije bila opcija«, rekla je smireno u kameru, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Dijete, a ne fetus
»Naravno. Obratite pozornost na tu jednostavnu riječ: naravno. Izjava bi i bez nje bila jednako potresna, ali odaje majčinu duboku povezanost s djetetom. Prirodnost i lakoća kojom je izrekla istinu da je život nepovrediv izaziva trnce. Sjetimo se medijske histerije kad se Mirelu Čavajdu sililo da prekine visoku trudnoću, pod izlikom da je to abortus, iako je feticid, a odbijanje liječnika da takvo što učine revoltirana profesorica prava Ana Horvat Vuković nazvala je ‘dimnom bombom u terminološkom smislu’.
Sandra Benčić izjavila je u Saboru da fetus nije osoba jer nema ime, prezime, adresu i JMBG, čemu je proturječila sama gospođa Čavajda, koja je svoje nerođeno dijete u javnim istupima nazivala Grga. Čak je i povjerenstvo za dodjelu javnih priznanja Gradske skupštine predložilo da se 2023. nagrada Zagrepčanka godine dodijeli Mireli Čavajdi uz obrazloženje da se našla u ‘teškom trenutku saznanja o terminalnoj dijagnozi djeteta koje nosi’. Djeteta, ne fetusa«, zapazio je Beck i istaknuo da je majka s početka priče pokazala više razuma od zagrebačke političke i medijske elite.
Majčina zahvalnost
»Političke vrhuške opsjednute su ubijanjem svojih građana, rođenih i nerođenih, i zato je lijepo da netko još ima soli u glavi. Abortus, feticid, eutanazija, prekid trudnoće, potpomognuto samoubojstvo su, kako je ono rečeno, samo terminološke dimne bombe za ubijanje ljudi«, smatra Beck. Da je spomenuta majka krenula linijom manjega otpora sa svojim trećim djetetom, »i ona bi bila Zagrepčanka godine, i vodili bi je promotori abortusa i feticida kao zvijezdu, i tražili bi od nje potpis na peticije, ali, eto, ima zdrav razum i čistu savjest, pa je ta čast ne će dopasti, a svi oni ginekolozi, otorinolaringolozi, neonatolozi, anesteziolozi i bolničarke koji su je pratili mjesecima i spasili joj dijete, uzalud su se trudili. Ali imaju zato njezinu zahvalnost, kako ju je jednostavno izrekla za medije: ‘Zahvaljujem dragom Bogu što je poslao liječnike i dao im talente i znanja da izvedu sve na dobro’«, citirao je na kraju Beck.
Previše marihuane
Procjenjuje se da je u Hrvatskoj travu u proteklih godinu dana pušilo oko 15 posto srednjoškolaca te 20 posto mladih u dobi od 15 do 34 godine. Viši udio bilježi samo Italija, dok su Francuska i Španjolska odmah iza Hrvatske. Stručnjaci upozoravaju da je dio problema i to što roditelji današnjih tinejdžera često sami puše travu, pa su prema tome izrazito tolerantni, nerijetko i nedovoljno svjesni posljedica te nerazumijevanja što legalizacija doista znači. Dr. Senka Gabud Gjurčević, voditeljica službe za zaštitu mentalnog zdravlja Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Brodsko-posavske županije, kaže da Hrvatska već godinama stoji loše po pitanju upotrebe kanabisa. »Nekoliko gradova u Hrvatskoj provodi analizu otpadnih voda, što je jedini stvarni pokazatelj koliko se koja psihoaktivna supstanca koristi. Mi tu ne kotiramo dobro. Uz marihuanu, sada redovito nalazimo i amfetamine te kokain, s tim da su potonje dvije supstance izraženije za vikend, dok je marihuana prisutna svakodnevno.«
To je začaran krug
Posebno je zabrinjava nerazumijevanje pojma legalizacije marihuane… »Legalizacija ne znači da ćemo moći slobodno kupovati i pušiti travu po cesti. Ona se u medicini koristi samo u četiri jasno definirana slučaja – kod karcinomskih bolova, epilepsija koje ne reagiraju na terapiju te kod spastičnih i degenerativnih mišićnih bolesti. To su vrlo ozbiljna stanja, a ne izgovor za rekreativno pušenje«, rekla je. Najveći problem ipak se vidi u posljedicama na mentalno zdravlje mladih. Naime, gotovo sve mlade psihoze na psihijatriji imaju u anamnezi ranu konzumaciju marihuane. Ona je okidač kod onih s predispozicijom. To su djeca koja s 15 ili 16 godina počnu pušiti, a poslije završe s dijagnozom koju možda nikad ne bi imali da nisu uzimali marihuanu. »Marihuana ne uzrokuje samo psihozu. S vremenom izaziva amotivacijski sindrom. Mladi koji bi trebali učiti i raditi postaju nezainteresirani i nemotivirani. Onda dolaze po antidepresive, ali i dalje puše. To je začaran krug.«
Premladi mozgovi
Dodatni problem je roditeljska tolerancija. Ako roditelj od 35 ili 40 godina sam puši marihuanu, on često kaže: »Ja uzimam i dobro sam.« Ali dijete od 15 godina nema isti mozak, kaže dr. Gjurčević. Stručnjaci stoga apeliraju na roditelje, škole i zajednice da osvijeste rizike i promijene pristup. Marihuana, poručuju, nije bezazlena, osobito ne za mozgove koji se još razvijaju, napisao je Vedran Balen za Večernji list.
