Tijekom šeste sezone »Supertalenta« svojim prekrasnim glasom veliku pozornost javnosti privukla je Iva Augustinčić. Ona je svoj neupitan glazbeni talent potvrdila prošloga ljeta objavom debitantskoga singla »Anđele« za diskografsku kuću »Dancing Bear«, a sada je ušla u spektakularnu završnicu te emisije.
Prvi singl posvetila je svomu suprugu Ivanu, voljenoj osobi koja je čuva i daje joj vjetar u leđa kroz život, a njezin prvi Božićni singl »Božiću, raduj se« posvećen je svima otvorena srca. »Ta mi se pjesma sviđala još kad sam bila djevojčica jer je vokalno jako zahtjevna, a ja volim izazove. Naravno, uz interpretaciju važna je i emocija, a ja sam se uživjela u tu pjesmu. Moram priznati, nije bilo nimalo jednostavno. Problem je bio što nisam čula glazbu u pozadini, tako da sam morala pjevati takoreći ‘napamet’«, rekla je Iva, koja od svoje desete godine pjeva na dječjim festivalima, na kojima je uglavnom osvajala nagrade. »Danas živim u Grazu te u Hrvatskoj katoličkoj misiji vodim zbor mladih i dječji zbor. Nažalost živimo u svijetu u kojem nemamo vremena jedni za druge, a smisao Božića gubi se zbog materijalizma. Sve što je prolazno i nevažno trebamo zanemariti te se posvetiti obitelji i najbližima i istinskim vrijednostima u našim životima. U tome i jest smisao Božića – u brizi o drugima te pomoći svima kojima je potrebno. Nadam se da će ova pjesma ‘Božiću, raduj se’ potaknuti ljude na to da prepoznamo njegov smisao i da Božić uvijek traje u našim srcima«, napominje Iva, kojoj je najveća podrška njezin suprug Ivan za kojega se udala minuloga ljeta, piše Samir Milla. Pjevačica kaže da joj je suprug otkako su se upoznali rekao da mora ostati vezana za glazbu na bilo koji način. »Kao u svemu, a pogotovo u glazbi, podrška je najvažnija, a on je taj koji mi daje vjetar u leđa kroz život«, kaže Iva, koja redovito prati zbivanja na svjetskoj i domaćoj glazbenoj sceni. Od domaćih izvođača uzori su joj Doris Dragović i Vana. I dalje su joj planovi vezani za Graz, no možda je, kaže, privatne i poslovne obveze vrate u domovinu.
Da se u Hrvatskoj čuva tradicija pokazuju baranjski Šokci. Na Badnjak se ustajalo uvijek jako rano, baš kako bi se dočekalo dragoga gosta, pripovijeda 70-godišnjak Stipe Golubov. Poslije bi se popila rakijica ili dvije pa bi se išlo u drugu kuću i tako redom. Kad dođe večer, najstariji član obitelji ode u vrt po slamu i donese je pred kuću. A kad noć padne, svi se ukućani okupe, najmlađi u obitelji zapali svijeću na ganjku i ulazi u kuću s najstarijim članom koji nosi slamu na leđima. Pozdravljaju s »Hvaljen Isus, čestit vam Božić i stara godina«, a ostali odgovaraju: »Amen, svi živi i zdravi s vama zajedno.« I tako se obilazi tri puta oko stola i ponavljaju se iste riječi. Svijeća se, nakon toga, stavi na stol, a slama se raširi po podu. »Djeca su oduvijek to jedva čekala, pa i stariji, valjaju se i iščekuju večeru, koja ne prolazi bez molitve«, opisuje sugovornik Suzane Lepan Štefančić. »Za večeru se jela, ako je netko imao, suha riba, primjerice štuka, i posni grah. Od poslastica pripremali su se rezanci s makom ili orasima. Prije večere svi bi izmolili Očenaš. Jelke nisu bile velike, i bile su uže, uvijek su stajale u prozoru jer su zidovi šokačkih kuća debeli pa je daska prozora jako široka i unutra stane jelka. Nikad je nismo smjeli dirati«, prisjeća se Eva Balatinac, čelnica KUD-a »Seljačka sloga« iz Gajića.
»Činjenica je da zbog kralja Heroda i prijetnji Isus i sveta Obitelj bježe u Egipat i tamo nalaze zaštitu. U svoju domovinu vraćaju se tek kad ta prijetnja prestane. I sam Isus i sveta Obitelj su prognanici, izbjeglice, i to sve nas treba učiniti osjetljivima za te ljude«, jasno poručuje Tvrtko Barun, isusovac, koji je više puta nagrađen upravo za svoj rad s izbjeglicama. On u ovo božićno vrijeme izbjegličke obitelji spaja s obiteljima koje je pozvao da otvore svoj dom i podijele s njima radost blagdana.
»Već četiri godine spajamo više desetaka obitelji izbjeglica s hrvatskim obiteljima i samostanima koje smo pozvali da prime izbjegličke obitelji i pojedince u svoj dom i s njima podijele tu toplinu i božićni ručak. Pozivamo ljude da ih prime i tako pomognu u njihovoj integraciji, a kroz godinu taj odnos nastavlja pozitivno i dobro i za jedne i za druge«, opisuje o. Barun blagdansku aktivnost, tek jednu u nizu aktivnosti Isusovačke službe za izbjeglice koju vodi. Kako kaže o. Barun, to je »udruzi upravo cilj: povezati i osamostaliti te ljude, pomoći im u integraciji, pratiti ih i biti im pri ruci od njihova dolaska u Hrvatsku za svaki detalj«. Pomažu u učenju hrvatskoga jezika, zapošljavanju, upisu djece u vrtiće, škole, pronalasku liječnika… »Hrvatska je mlada zemlja što se tiče migracije i integracije. Mi imamo veliko iskustvo, tako da svi zajedno stvaramo sustav integracije i važna je konstruktivna suradnja između civilnoga društva, bila to vjerska zajednica ili nevladina organizacija, i vlasti jer svi zajedno radom možemo stvarati taj sustav i činiti ga kvalitetnim«, objašnjava o. Barun, dodajući da je činjenica da je od 2006. godine u nas ukupno 900 ljudi dobilo azil, a od toga se u međuvremenu njih 300-tinjak odselilo iz Hrvatske. Stoga je riječ o 600-tinjak osoba, većinom djece s azilom u Hrvatskoj. Spomenuta udruga, kako kaže o. Barun, odgovorna je za 98 osoba, ponajviše za sirijske obitelji s više djece koje su došle u Hrvatsku kroz program preseljenja. »Mi smo odgovorni za njihovu integraciju i pratimo ih kroz sve korake. Djeca su vrlo brzo uključena u školu, brzo nauče jezik i dosta dobro funkcioniraju. Nije problem ni zapošljavanje jer poslodavci traže radnike, zovu nas i mi onda spajamo ta dva svijeta«, opisuje o. Barun, podsjećajući da i Isus u svom životu pokazuje otvorenost za marginalizirane i one u potrebi te su svi kršćani pozvani otvoriti se drugomu čovjeku.
Samo nekoliko sati na kiosku Tiska preko puta Branimirove tržnice u Zagrebu bilo je dovoljno Tena Šarčević da vidi da na tom mjestu vrijedi samo jedno pravilo: bilo da dolaze kupiti tramvajsku kartu od četiri kune ili platiti račune u iznosu od nekoliko tisuća kuna, kupci s toga kioska ne odlaze bez osmijeha. Zato je zaslužna Mira Logarušić, već godinama zaštitni znak toga kioska. Ta 55-godišnjakinja zbog svojega je zaraznoga entuzijazma nedavno dobila i nagradu »Mali svjetionik za velike ljude«, koja se dodjeljuje za najboljega zaposlenika u godini na izmaku. Osim svojega širokoga osmijeha i vedrine, teta Mira sve oko sebe inspirira i zbog toga što, premda je rođena bez jedne ruke, nikad nije dopustila da je to definira. »Bila sam nominirana za nagradu i prošle godine, kada me je prijavio jedan kupac. Ovaj me put nominirala firma. Stalno dobivaju mailove s pohvalama na moj račun. Ma, to mi je već normalno«, smije se Mira, koja je za nagradu uz statuu »Maloga svjetionika« dobila i sto tisuća kuna. »Ne biste vjerovali, stotka je na računu, a ja još uvijek imam stari bicikl. Dobila sam lovu, pa bih sada i novi bicikl. Vidite kako ljudi lako postanu bahati«, govori. Gospođa Mira, naravno, nije postala bahata. »Svaki dan na posao dolazim biciklom iz Sesveta. Treba mi oko 45 minuta ako me ne zezaju semafori«, rekla je i dodala da joj je gospodin koji joj servisira prijevozno sredstvo izradio i posebnu protezu za ruku, koja joj znatno olakšava vožnju.
