Veliki svjetski uspjesi hrvatskih športaša nisu rijetkost, no svaki novi uspjeh ponovno obraduje, iznenadi i probudi ponos hrvatskoga naroda. Rekli bi ljudi u narodu s ponosom na te uspjehe: »svjetski, a naši«. Sugovornica Glasa Koncila upravo je to – svjetskoga uspjeha, a »naša«. Pobjedom u finalu taekwondoa u kategoriji do 67 kilograma na ovogodišnjim Olimpijskim igrama u Tokiju 23-godišnja Kninjanka Matea Jelić upisala se u povijest hrvatskoga športa kao prva osvajačica zlatne olimpijske medalje u taekwondou.
Svojih se početaka olimpijska pobjednica, kako sama kaže, ne sjeća posve jasno, ali ipak pronalazi srcu joj draga sjećanja: »Znam da sam voljela putovati na natjecanja i polagati za pojaseve.« Kao i svaki šport sam po sebi i taekwondo je izazovan. Taj izazov za nju bio je još veći kada se iz rodnoga Knina preselila u Split da bi trenirala u tamošnjem Taekwondo klubu »Marjan«. U teškim i izazovnim trenutcima najveća joj je potpora obitelj te joj, rado to ističe, njihova ljubav daje snagu. Izazove rješava i s dubokom svjesnošću što želi i za što se bori: »Motivacija mi je želja za pobjedom na svakom natjecanju, ne volim gubiti«, rekla je bez uvijanja.
Svoju želju za pobjedom pokazala je i na ovogodišnjim Ljetnim olimpijskim igrama u Tokiju. Borivši se onako kako najbolje zna, uspješno se plasirala do finala u kategoriji do 67 kilograma, gdje ju je čekala Britanka Lauren Williams. Finalna borba do posljednje je sekunde bila neizvjesna, a Matejin Knin i Split, ali i cijela Hrvatska, do tih posljednjih sekunda vjerovali su u nju. Upravo su te neizvjesne posljednje sekunde bile one u kojima je pokazala što može i zna. Puno ju je ljudi, kaže, pitalo za finalnu borbu, a ona odgovara da ne može opisati što se dogodilo, pokazujući tim riječima svoju predanost borbi: »Isključila sam se i pustila sam sebe da radim svoje i vjerujem u svoje instinkte.«
Veličanstven preokret meča i posebnost pobjede – prvo olimpijsko zlato za Hrvatsku u taekwondou. »Uvijek mi je prelijepo zvučalo ‘olimpijska prvakinja’. Želim što duže zadržati taj naslov«, govori olimpijka i dodaje da »još nije sve ‘sjelo’ kako treba jer želi nastaviti još jače«. »Ali sigurna sam da će kad završim karijeru sve ‘sjesti’.« Okolini na Olimpijskim igrama zbog usmjerenosti na pobjedu nije pridavala preveliku pozornost jer joj to nikad nije bitno. »Znam po što sam došla na natjecanje i ta je okolina jako prolazna.« No drago joj je, kaže, što je imala priliku upoznati najbolje hrvatske športaše.
Ponosna Kninjanka i Hrvatica svojom je izjavom o vojno-redarstvenoj operaciji »Oluja« pokrenula niz negativnih komentara, pa čak i prijetnja, čime je u javnosti zlatna medalja nepravedno na trenutak pala u zaborav. Mlada športašica hrabro se tomu suprotstavila i pokazala da se za sebe i svoje vrijedi boriti. Bilo je za nju, kako i sama svjedoči, teških trenutaka, no bila je spremna na to jer je svjesna da s velikim stvarima dolaze i velike kušnja. »To se sad odrazilo kroz puno ljudi koji mi pišu ružno, ali imam ja sličnih situacija i kroz treninge i kroz život s različitim bitkama. Trener mi uvijek kaže da me Bog samo testira koliko sam jaka i za što sam spremna.«
Mnogi iz mlađih generacija koji treniraju taekwondo u klubu »Marjan« motivaciju i uzor pronašli su u uspjesima i ustrajnosti mlade športašice, gledajući kako trenira i osvaja medalje na velikim natjecanjima. Drago joj je čuti takvo što jer joj je cilj bio približiti ljudima taekwondo, pogotovo mladima pokazati ljepotu športa i neodustajanja. »Nadam se da ću ih puno inspirirati.«
I sama je športašica javno posvjedočila o snazi i ulozi vjere u njezinu životu, a o svojem putu vjere i što joj vjera znači danas govori: »U zadnjih nekoliko godina imala sam najviše kušnja i nekakvih borba sama sa sobom. Tu sam najviše ojačala u vjeri i počela ići redovitije u crkvu. Trener me usmjerio i poslušala sam ga. Uvijek sam vjerovala, ali sada s Bogom kao da imam supermoći, ne mogu to opisati riječima.« Vođena vjerom, zaključuje da se od nje mogu očekivati velike stvari te da se bori za svoju zemlju i nikada se ne bi mogla boriti za neku drugu. »To je dio mene i ponosna sam na to odakle sam. Posebno sam povezana s Kninom i cijelom Hrvatskom. Ovo nije moja ni prva ni zadnja velika medalja.«
